Dostupni linkovi

Stojanović: Referendumi na Balkanu su farsa


Nenad Stojanović, profesor politologije na Univerzitetu Luzern u Švicarskoj, nekadašnji istraživač na Univerzitetu Princeton i od jeseni profesor na Univerzitetu u Ženevi
Nenad Stojanović, profesor politologije na Univerzitetu Luzern u Švicarskoj, nekadašnji istraživač na Univerzitetu Princeton i od jeseni profesor na Univerzitetu u Ženevi

Dr. sc. Nenad Stojanović, profesor politologije na Univerzitetu Luzern u Švicarskoj, nekadašnji istraživač na Univerzitetu Princeton i od jeseni profesor na Univerzitetu u Ženevi, komentirao je za "Zašto" referendume koji su održani ili su najavljeni u zemljama Zapadnog Balkana.

U Republici Srpskoj (RS) je 25. septembra 2016. održan neustavni referendum o Danu RS-a, a vladajući u tom bh. entitetu godinama najavljuju i referendum u ukidanju Suda i Tužilaštva BiH.

U Hrvatskoj je kao članici Europske unije održan referendum o ustavnoj definiciji braka pa je izglasano da se riječ "brak" ne može odnositi na istospolne zajednice.

Desnica danas traži "referendum o spasu demokracije" kojim bi se smanjila prava manjinskih zajednica, prije svih Srba.

U Srbiji i na Kosovu se ovih dana spominju referendumi o "korekciji granica", dok je Makedonija zakazala za 30. septembra 2018. zakazan referendum o promjeni imena ove bivše jugoslavenske republike.

Profesor Stojanović pojašnjava šta je ustvari direktna demokratija i po čemu se razlikuju referendumi u Švicarskoj od referenduma ili ono što je nazvano referendumima koji su održani u zemljama Zapadnog Balkana:

  • Referendum ili plebiscit

Kad politički lideri sazovu referendum s pitanjem na koje unaprijed znaju kakav će biti rezultat onda to nije nikakva direktna demokratija nego plebiscit kojem je cilj jačanje političke pozicije. Oni time samo žele dobiti potvrdu neke svoje politike od strane građana. To je u suprotnosti s onim što je prava direktna demokratija koja dolazi odozdo, od građana, koji skupljaju potpise s ciljem da se glasa o nečemu što građani smatraju važnim.

Čitav paradoks i fascinacija direktnom demokratijom je u to što nekad izgubiš, nekad dobiješ, ali nikome u Švicarskoj ne pada na pamet da ukine direktnu demokratiju. Najvažnija odlika direktne demokratije je to da vlasti nikad nisu sigurne da li će dobiti ili izgubiti, odnosno da li će većina građana podržati stav vlasti ili ne. To je prava direktna demokratija jer obavezuje političare da vode računa o mišljenju građana

Odluke građana su obavezujuće i o njima parlament ne može opet da raspravlja i glasa. Onog momenta kad većina građana glasa za nešto onda parlament i vlada moraju to da ispoštuju.

Švicarska je svjetski prvak u referendumima. Mislim da je oko 60 posto svih referenduma od Francuske revolucije 1789. godine do danas, dakle u posljednjih 230 godina, održano u Švicarskoj.

U BiH, naprimjer, nacionalisti po ustaljenoj i očigledno uspješnoj shemi iznose parole koje izazivaju reakcije nacionalista s druge i treće strane pa neko ukida entitete, neko osniva entitete, a neko se otcjepljuje. Kad posmatrate politiku u BiH izvana, kao što ja to radim, onda moram reći da je sve to tužno, žalosno i obeshrabrujuće.

Meni nije poznat nijedan referendum na kojem je rezultat bio 99 posto za "da" ili "ne", a morao bih dobro da se napregnem da nađem neke primjere gdje je 75 posto ljudi glasalo za jednu od dvije opcije. U konkretnom slučaju "referenduma" održanom u RS-u 2016. godine, kad je 99,8 posto onih koji su glasali odgovorilo sa "da", ne govorimo o direktnoj demokratiji nego o demokratskoj farsi. Ako imamo rezultate referenduma po kojima je više od 99 posto građana glasalo "za", onda se tu ne radi o direktnoj demokratiji, nego o nekoj plebiscitarnoj pseudodemokratiji.

Tog istog 25. septembra 2016. građani Švicarske su na saveznom nivou glasali o tri pitanja: da li su za povećanje penzija, većih investicija u ekologiju i o tome da li su da se omogući policijskim agencijama prisluškivanje razgovora građana i čitanje njihovih privatnih e-mailova.

To su tri konkretne stvari i sve se tiču konkretnog života naših građana. Zašto građani u BiH ili neke od zemalja Zapadnog Balkana ne glasaju o tome, da se povećaju penzije, da država bude više ekološka ili da policija ima veću kontrolu? Zašto se građanima ne da mogućnost da se izjasne o zakonima koje parlamenti ili skupštine opština donesu?

Prava direktna demokratija pretpostavlja mogućnost da se građanima omogući da se izjasne na pitanja da li žele neki zakon ili ne. To je pravi test za političare. Političari na Balkanu “bježe” od toga da organizuju referendume o pitanjima gdje se ne zna unaprijed rezultat, odnosno ono što će građani da kažu.

  • Izražavanje nezadovoljstva ili iznošenje prijedloga

U Švicarskoj smo prošle godine imali jedan lokalni referendum gdje su se građani izjasnili za izgradnju dodatne cijevi tunela na autoputu. Imali smo jedan tunel koji je uzak i može se voziti samo u jednom smjeru, a vlasti su htjele izgraditi još jedan i o tome se godinama diskutovalo. Stvarno se nije znalo unaprijed šta će narod da odluči. Na kraju su prihvatili da se izgradi novi tunel. Petnaestak godina prije toga građani su bili protiv, jer dodatni tunel znači dodatni saobraćaj, dodatno zagađenje vazduha…

Pada mi na pamet sličan slučaj kada su prije nekoliko godina građani Banje Luke protestovali zbog betoniranja zelenih površina u centru grada (slučaj "Picin park"). Vlasti nisu tada organizovale referendum naprosto jer nisu bili sigurni da će građani biti uz njih, i nisu željeli da se kvare političke igre i interesi. Građani su se organizovali, sakupljali potpise, odnosno pisali peticije i od toga ništa nije bilo jer one koji su na vlasti to ne zanima, da o tako nečemu omoguće građanima da se izjasne, pogotovu kad su neki veliki lobiji, neki novci u pitanju. A sigurno je da se tu radi o nekim ekonomskim interesima.

Federalna, savezna vlada u Švicarskoj je odlučila da kupi neke nove vojne avione iz Švedske. Građani su sakupili potrebnih 50.000 potpisa za referendum i na kraju je oko 54 posto građana reklo da neće te avione jer su preskupi i da se taj novac može bolje iskoristiti. Švicarci su na referendumu odlučili da ne žele da im se godišnji odmor sa četiri produži na šest sedmica.

U Švicarskoj na lokalnim nivoima imamo referendume o tome treba li u nekom kvartu obnoviti školu koja je sagrađena 1950-ih godina i za obnovu je potrebno nekoliko miliona. Imamo i građanske inicijative, što je nešto drugačije od referenduma, jer referendum imamo kad gradska, kantonalna ili savezna vlada odluči nešto pa si referendumom za ili protiv toga. Građani Švicarske se mogu usprotiviti odluci vlasti.

Švicarci mogu pokrenuti i neku građansku inicijativu. U Luganu smo imali građansku inicijativu da se naprave nove staze za bicikla kako bi se građani više kretali biciklom i manje vozili automobilima, pravili manje zagađenje, gužvu, a sve to je zdravije za ljude.

Imali smo i slučajeve takvih građanskih inicijativa kad nismo ni imali glasanje jer su gradske vlade i parlamenti nakon predaje potpisa prihvatili prijedlog. Da nije bilo građanske inicijative, vlasti to ne bi ni razmatrale.

Sličnih primjera je "milion". Kad se promatraju referendumi na Balkanu, oni se pokreću oko nekih "simboličkih" stvari vezanih za neke “nacionalne identitete”. U Hrvatskoj, na primjer, neki traže referendum o zabrani ćirilice dok istovremeno imamo ljude koji nemaju šta da jedu. Nekim ljudima je to i važno, ali ono što želim reći je da su to pitanja koja ne utiču na stvarne probleme ljudi kao što su plate, penzije, zdravstvo, školstvo ili ekologija koje ih se više tiču ili bi se trebala više ticati.

Zašto ne imati referendum o stopi poreza na dodanu vrijednost? To su neke vitalne sfere, vitalne za život ljudi, ali o tome građani ne smiju da glasaju, već glasaju o nekim simboličkim aktima koji nimalo ne utiču na svakodnevni život, već glasanje koje samo služi da se pojačaju političke pozicije lidera koji su ga sazvali.

Međutim, mnogo je važnije ko ima pravo da sazove referendum. Ako ti daš to pravo samo onima koji su već na vlasti, onda će oni taj demokratski instrument da iskorištavaju samo kad je to njima u interesu. Taj instrument treba dati građanima, da oni svojim potpisima prvo imaju mogućnost da iznesu neko svoje nezadovoljstvo ili prijedlog i potom da se onda o tome glasa i da, što je najvažnije, rezultat glasanja bude pravosnažan, a ne da vlasti poslije kažu da nešto hoće, a nešto neće.

  • Glasanje poštom

Što se tiče načina glasanja u Švicarskoj, ono je dozvoljeno putem pošte i nije neophodno da u nedjelju dođeš na glasačko mjesto, već imaš tri sedmice prije da to dobiješ sve poštom, ispuniš listiće i pošalješ. Elektronsko glasanje se postepeno uvodi i zasad je više na eksperimentalnoj bazi. Ženeva je tu najnaprednija i tamo je dovoljno da to zatražiš i možeš glasati na kompjuteru, ali i dalje tamo oko 80 posto ljudi glasa poštom.

Što se tiče Bosne i Hercegovine, "na papiru" imamo neku mogućnost da se organizuju referendumi i građanske inicijative, ali čak i ako građani nešto pokrenu, to poslije ide u parlament koji odlučuje da li da se o tome glasa ili ne. Taj instrument se onda i ne koristi jer se građani naprosto zapitaju zašto gubiti svoje vrijeme na sakupljanje potpisa što nije mali posao. Koliko mi je poznato, ta mogućnost ne postoji u drugom bh. entitetu, Federaciji BiH.

U Švicarskoj, ako sakupiš potpise, vlada i parlament imaju pravo reći šta o tome misle, ali ako komitet koji je pokrenuo inicijativu i sakupio potpise insistira na tome, onda će glasanja biti i ne mogu to vlada ili parlament izbjeći.

XS
SM
MD
LG