Prvu godišnjicu madata u Bijeloj kući, prvi afroamerički predsjednik SAD Barak Obama, dobitnik Nobelove nagrade za mir 2009, za razliku od ogromne podrške podupirane velikim nadama s početka mandata dočekuje sa jedva 50 odsto podrške javnog mnjenja.
Komentar kolumniste Washington posta Judžina Robinsona
U brojnim istraživanjima na ovu temu, detaljniji jezik brojki kazuje da nešto preko 50 procenata građana podržava način vođenja spolje politike i borbu protiv terorizma, ali 50 odsto ne podržava način na koji rješava domaće probleme, poput reforme zdravstvene zaštite i oporavka ekonomije.
Svi slažu samo u jednom “bila je to vrlo teška godina za američkog predsjednika”.
Obamina popularnost, poslije godinu dana na vlasti, slična je onoj predsjednika Ronalda Reagana (49 posto), Jimmyja Cartera (51) i Billa Clintona (54), a manja od one Georgea Busha mlađeg (82), Georgea Busha starijeg (76), Johna Kennedyja (79) i Dwighta Eisenhowera (70).
Američki predsjednik Barak Obama počinje drugu godinu mandata u Bijeloj kući sa tako anemičnom podrškom javnog mnjenja, da bi pomislili da je riječ o još jednom Ronaldu Reganu, ocjenjuje u komentaru povodom prve godišnjice novinar Washington posta Judžin Robinson.
Na kraju, stvari i nijesu bile tako loše za Regana, reizbor, uspjeh u promjeni političkog kursa nacije pa time i svijeta, učvršćivanje republikanske stranke.U tom kontekstu, spokoj Obaminih političkih savjetnika je razumljiv.
Bila je to teška godina i predsjednik je morao da donese niz odluka za koje je znao da će biti nepopularne. Ako je istorija učiteljica života, ta niska podrška koju Obama ima na kraju prve godine, više govori o tome gdje će Obama biti na kraju 2012, nego kako će se ukupno ocjenjivati njegova vladavina na kraju.
Bijela kuća je u pravu što ne paniči. Ali spokojstvo nije isto što i zadovoljstvo. Ima više važnih lekcija iz prošle godine koje Obama i njegov tim moraju dobro da nauče ako je njegov cilj da bude predsjednik koji je uspio da se transformiše kao Regan.
JAZ U ENTUZIJAZMU
Prvi je da se vodi računa o “jazu u entuzijazmu“, koji je vrlo značajan. Više je razloga za taj gap. Neki su van predsjednikove kontrole, kao na primjer odluka republikanaca, da na svim domaćim tima opstruišu Obamu .
“Ne Vašingtonu“ je veoma snažna poruka u vrijeme kada je tako mnogo Amerikanaca zabrinuto za budućnost. Ali predsjednik ima način da osujeti takve poruke, kao što na primjer nije dozvolio da njegovim demoktratama preovladavaju preliberelno orijentisani članovi.
Reforma zdravstvenog sistema na kojoj su administracija i Kongres radili jako puno u završnici je ocjenjena kao „najviše čemu su se mogli nadati“.
Račun Senata u mnogo čemu je proboj, posebno zato što će omogućiti zdravstveno osiguranje za 31 milion Amerikanaca i obezbijediti da nikome ne može biti osporeno osiguranje zbog prethodnih uslova. No, moralo se odustati od još progresivnije ideje o opciji javnog osiguranja. Kad sve bude gotovo aktivisti koji su se zalagali za ovu opciju aplaudiraće finalnom rezulatatu, ali neće skakati od radosti.
Na ekonomskom pak planu, vjerovatno nema mnogo toga što je adaministracija trebalo da uradi da bi umanjila bol koji toliko mnogo Amerikanaca osjeća.
Ali tek odnedavno Bijela kuća pokušava da pokaže da je obezbjeđivanje posla za građane na vrhu prioriteta administracije, a još uvjek nema velike gužve zbog gubitaka parava na hipoteku. Nasuprot tome paket pomoći za Wall Street bio je hitan.
To boli, čak i veliki broj podržavalaca administracije, zbog toga što izvještaji ponovo govore o velikom profitu i velikim bonusima među bankarima, baš kao i u lošim starim danima.
Kao pouku analitičar Vašington posta sugeriše Obami da ubuduće mora da se bori za mnogo više od “najviše čemu smo se mogli nadati”.
Ima indikacija da je Obama možda naučio lekciju, zaključuje Robinson. Naime, novi porez koji je predložio ošamariće velike finansijske firme i tu nije riječ samo o dobroj poslovnoj politici, već i dobrom političkom potezu, takođe.
Drugi veliki razlog za “jaz u entuzijazmu” je taj da su republikanci dobili tako mnogo sa njihovom porukom rat: na primjer pretvaranje "pristupačne zdravstvene zaštite za sve" u "pokušaj vlasti da sve drži pod kontrolom".
Oponenti administracije sad to strateški pokušavaju pojasniti svojim glasačima.
To je nešto što “ Veliki komunikator” nikada nije smio dozvoliti da mu se dogodi.
Priredila: Biljana Jovićević
Komentar kolumniste Washington posta Judžina Robinsona
U brojnim istraživanjima na ovu temu, detaljniji jezik brojki kazuje da nešto preko 50 procenata građana podržava način vođenja spolje politike i borbu protiv terorizma, ali 50 odsto ne podržava način na koji rješava domaće probleme, poput reforme zdravstvene zaštite i oporavka ekonomije.
Svi slažu samo u jednom “bila je to vrlo teška godina za američkog predsjednika”.
Obamina popularnost, poslije godinu dana na vlasti, slična je onoj predsjednika Ronalda Reagana (49 posto), Jimmyja Cartera (51) i Billa Clintona (54), a manja od one Georgea Busha mlađeg (82), Georgea Busha starijeg (76), Johna Kennedyja (79) i Dwighta Eisenhowera (70).
Američki predsjednik Barak Obama počinje drugu godinu mandata u Bijeloj kući sa tako anemičnom podrškom javnog mnjenja, da bi pomislili da je riječ o još jednom Ronaldu Reganu, ocjenjuje u komentaru povodom prve godišnjice novinar Washington posta Judžin Robinson.
Na kraju, stvari i nijesu bile tako loše za Regana, reizbor, uspjeh u promjeni političkog kursa nacije pa time i svijeta, učvršćivanje republikanske stranke.U tom kontekstu, spokoj Obaminih političkih savjetnika je razumljiv.
Bila je to teška godina i predsjednik je morao da donese niz odluka za koje je znao da će biti nepopularne. Ako je istorija učiteljica života, ta niska podrška koju Obama ima na kraju prve godine, više govori o tome gdje će Obama biti na kraju 2012, nego kako će se ukupno ocjenjivati njegova vladavina na kraju.
Ako je istorija učiteljica života, ta niska podrška koju Obama ima na kraju prve godine, više govori o tome gdje će Obama biti na kraju 2012, nego kako će se ukupno ocjenjivati njegova vladavina na kraju.
Bijela kuća je u pravu što ne paniči. Ali spokojstvo nije isto što i zadovoljstvo. Ima više važnih lekcija iz prošle godine koje Obama i njegov tim moraju dobro da nauče ako je njegov cilj da bude predsjednik koji je uspio da se transformiše kao Regan.
JAZ U ENTUZIJAZMU
Prvi je da se vodi računa o “jazu u entuzijazmu“, koji je vrlo značajan. Više je razloga za taj gap. Neki su van predsjednikove kontrole, kao na primjer odluka republikanaca, da na svim domaćim tima opstruišu Obamu .
“Ne Vašingtonu“ je veoma snažna poruka u vrijeme kada je tako mnogo Amerikanaca zabrinuto za budućnost. Ali predsjednik ima način da osujeti takve poruke, kao što na primjer nije dozvolio da njegovim demoktratama preovladavaju preliberelno orijentisani članovi.
Reforma zdravstvenog sistema na kojoj su administracija i Kongres radili jako puno u završnici je ocjenjena kao „najviše čemu su se mogli nadati“.
Račun Senata u mnogo čemu je proboj, posebno zato što će omogućiti zdravstveno osiguranje za 31 milion Amerikanaca i obezbijediti da nikome ne može biti osporeno osiguranje zbog prethodnih uslova. No, moralo se odustati od još progresivnije ideje o opciji javnog osiguranja. Kad sve bude gotovo aktivisti koji su se zalagali za ovu opciju aplaudiraće finalnom rezulatatu, ali neće skakati od radosti.
Na ekonomskom pak planu, vjerovatno nema mnogo toga što je adaministracija trebalo da uradi da bi umanjila bol koji toliko mnogo Amerikanaca osjeća.
Ali tek odnedavno Bijela kuća pokušava da pokaže da je obezbjeđivanje posla za građane na vrhu prioriteta administracije, a još uvjek nema velike gužve zbog gubitaka parava na hipoteku. Nasuprot tome paket pomoći za Wall Street bio je hitan.
To boli, čak i veliki broj podržavalaca administracije, zbog toga što izvještaji ponovo govore o velikom profitu i velikim bonusima među bankarima, baš kao i u lošim starim danima.
Novi porez koji je predložio ošamariće velike finansijske firme i tu nije riječ samo o dobroj poslovnoj politici, već i dobrom političkom potezu, takođe.
Ima indikacija da je Obama možda naučio lekciju, zaključuje Robinson. Naime, novi porez koji je predložio ošamariće velike finansijske firme i tu nije riječ samo o dobroj poslovnoj politici, već i dobrom političkom potezu, takođe.
Drugi veliki razlog za “jaz u entuzijazmu” je taj da su republikanci dobili tako mnogo sa njihovom porukom rat: na primjer pretvaranje "pristupačne zdravstvene zaštite za sve" u "pokušaj vlasti da sve drži pod kontrolom".
Oponenti administracije sad to strateški pokušavaju pojasniti svojim glasačima.
To je nešto što “ Veliki komunikator” nikada nije smio dozvoliti da mu se dogodi.
Priredila: Biljana Jovićević
