Dostupni linkovi

Kurspahić: Zapaljive granice


Prekrajanje ili očuvanje granica u izborima na Balkanu potiskuje u drugi plan sve ostalo

(Komentar*)

Američki potpredsjednik Majk Pens (Mike Pence) je, učestvujući ovih dana u Podgorici na zasjedanju osam zapadnobalkanskih zemalja okupljenih oko Jadranske povelje, ukazao na riječ koja je oduvijek bila ključ u pitanjima rata i mira u regionu: granice.

“Kao što dobro znate, Rusija nastavlja da traži promjene granica silom. I ovdje, na Zapadnom Balkanu, Rusija je radila na destabilizaciji regiona, podrivanju vaših demokratija i da vas podijeli među sobom i od ostatka Evrope”, rekao je.

U tom kontekstu naglasio je američko poštovanje za hrabrost Crne Gore u odbacivanju ruskih pritisaka, i čak sponzoriranja pokušaja državnog udara, u nedavnom pridruženju NATO savezu.

Ukazao na riječ koja je oduvijek bila ključ u pitanjima rata i mira u regionu - granice: Majk Pens
Ukazao na riječ koja je oduvijek bila ključ u pitanjima rata i mira u regionu - granice: Majk Pens

Olako poigravanje granicama, bilo da je dolazilo iznutra – unutar regiona – ili od ponekad i dobronamjernih stranih posrednika koji nisu razumjeli eksplozivni potencijal crtanja novih granica, proizvelo je ratni požar u bivšoj Jugoslaviji devedesetih: akademsko insistiranje na projektu “svi Srbi u jednoj državi” potaklo je zauzimanje i “etničko čišćenje” širokih područja Hrvatske i Bosne i Hercegovine; tajni pregovori predsjednika Srbije i Hrvatske, Slobodana Miloševića i Franje Tuđmana, o prisvajanju dijelova Bosne i Hercegovine za “veliku Srbiju” i “veliku Hrvatsku” bilo je inspiracija “udruženog zločinačkog poduhvata” a svaka nova karta podjele predstavljena u mirovnim pregovorima vodila je novim talasima “etničkog čišćenja” s teritorija namijenjenih jednoj ili drugoj grupi.

Na kraju je pokušaj progona većinskog albanskog stanovništva s Kosova doveo do odlučne međunarodne intervencije kojom je okončana decenija brutalnog nasilja na Balkanu i bar za neko vrijeme stavljena tačka na etno-teritorijalne fantazije.

One se, naime, u nekim oblicima ponovo javljaju u razmišljanjima o budućnosti Zapadnog Balkana. Ta očekivanja kako bi možda ipak moglo doći do popuštanja međunarodnog stava o “punom poštovanju suvereniteta i teritorijalnog integriteta” postjugoslovenskih država glavni su razlog što Bosna i Hercegovina, Srbija i Makedonija do sada nisu znatno više napredovale prema pridruženju Evropskoj Uniji: u Bosni i Hercegovini su proevropske reforme nekako uvijek u drugom planu u odnosu na zapaljive ideje “otcjepljenja” ili “trećeg entiteta”; u Srbiji je prepreka potpunom posvećivanju evropskom projektu očekivanje da bi se svijet mogao predomisliti u vezi s Kosovom čiju je nezavisnost do sada priznalo 114 država i više međunarodnih organizacija; Makedonija je – osim nerješivog problema s imenom sa Grčkom – izgubila godine u unutrašnjim etničkim sporenjima da bi tek nedavno sa izborom nove demokratske vlasti krenula u nadoknađivanje propuštenog.

Granicama se nerijetko bave i više ili manje dobronamjerni stranci
Granicama se nerijetko bave i više ili manje dobronamjerni stranci

Ali, balkanske igre s granicama nisu samo politički najunosnija opcija lokalnih političara koji, prijeteći novim podjelama ili se predstavljajući kao najveći čuvari postojećih granica, uspijevaju da na tim temama pobjeđuju na izborima i opstaju na vlasti. Prekrajanje ili očuvanje granica u izborima na Balkanu potiskuje u drugi plan sve ostalo: korupciju, pljačku, bogaćenje, nepotizam, klijentelizam.

Granicama se nerijetko bave i više ili manje dobronamjerni stranci.

Slušao sam, recimo, ovih dana razgovor dugogodišnjih američkih eksperata za balkanska pitanja o tome – kuda ide region. Neki od njih tome pristupaju gotovo “jugonostalgičarski” sjećajući se kako je u njihovoj akademskoj mladosti Jugoslavija – s nepokolebljivom nezavisnošću od Sovjetskog Saveza – bila i najbliža osmatračnica za zbivanja iza “željezne zavjese” i za njih su postjugoslovenske države nikad potpuno prihvaćena realnost a njihove granice “administrativne i proizvoljne” pa tako podložne i mogućim preispitivanjima i promjenama: zašto ne dozvoliti i “samoopredjeljenje” Republike Srpske i neku “konsolidaciju” većinskih hrvatskih područja pa eto i malu muslimansku državu u Bosni i Hercegovini i zašto ne podržati sporazumijevanje Beograda i Prištine o razmjeni opština i teritorija?

Njima se – iz drugačijih motiva – pridružuju i oni koji su proteklih godina navikli da simpatije za nacionalistički avanturizam naplaćuju bilo u vidu savjetničkih naknada ili akademskog, autorskog i političkog uvažavanja na čestim gostovanjima uz najviše počasti u područjima u kojima su ideje podjele politički unosne.

U rijetkim razgovorima o Balkanu u Vašingtonu učestvuju, naravno, i oni koji su diplomatski ili vojno doprinosili postizanju Dejtonskog mirovnog sporazuma. Na pitanja zašto misle kako Sjedinjene Države, ni Evropska Unija, nikad neće dozvoliti podjelu, njihov odgovor je jednodušan: jedno – za Zapad je danas još više nego što je to bilo u Dejtonu neprihvatljivo “rješenje” koje bi vodilo stvaranju ekskluzivno muslimanske države građana nezadovoljnih podjelom; i drugo – ne možete imati demokratski referendum na područjima sa kojih su “etnički očišćeni” svi koji bi glasali protiv.

Tako euroatlantske integracije, ispunjavanje uslova za pridruženje Evropskoj Uniji i onih koji to žele NATO-u, ostaju jedino prihvatljiva perspektiva dugoročne stabilnosti i bezbjednosti regiona. To je i okvir u kojem svi Srbi, istina, neće živjeti u jednoj državi ali će živjeti po istim standardima vladavine zakona kao i svi njihovi sunarodnici. I svi susjedi.

* Mišljenja izrečena u ovom tekstu ne odražavaju nužno stavove Radija Slobodna Evropa
  • 16x9 Image

    Kemal Kurspahić

    Vodeći urednik lanca nedjeljnih listova "The Connection Newspapers", osnivač je i predsjednik Instituta za medije u demokratiji, sa sjedištem u Washingtonu. Bio je glavni urednik "Oslobođenja" u Sarajevu od 1988. do 1994.

Facebook Forum

XS
SM
MD
LG