Ministarstvo hrvatskih branitelja započelo je proceduru koja će za šest mjeseci dovesti do ekshumacije posmrtnih ostataka Srba koje su ustaše poubijale kolovoza 1942. godine u zapadnoslavonskim selima Dereza i Kusonje kod Pakraca i pobacale u četiri seoska bunara.
Ministarstvo hrvatskih branitelja, odnosno njegova Uprava za zatočene i nestale, do sada se bavila traženjem nestalih iz Domovinskog rata u Hrvatskoj 1991-1995 i ekshumacijama žrtava likvidiranih od strane jugoslavenskih komunističkih vlasti 1944-1946. godine. Ovo je prvi slučaj da će se istražiti i ekshumirati žrtve ustaškog terora.
Krenulo od prijave
Član Upravnog odbora nevladine organizacije Srpski demokratski forum Veljko Džakula, čiji su rođaci također tamo stradali, kaže za Radio Slobodna Evropa (RSE) kako je preko poznanika novinara pokrenuo to pitanje kod resornog ministra Tome Medveda. Kada je, međutim, dobio odgovor kako nitko to službeno nije prijavio i da je početak procesa - prijava nadležnoj policijskoj postaji - odmah je krenuo u akciju.
„Ja sam odmah sjeo i napisao papir, podnio sam zahtjev, jer mojih tamo ima 14 koji su pobijeni u dva bunara u Derezi i dva bunara u Kusonjama. Lično sam zainteresiran da se oni ekshumiraju“, govori Džakula o svojim motivima.
Šta kažu u Vijeću srpske nacionalne manjine?
Zamjenik gradonačelnice Pakraca i predsjednik Vijeća srpske nacionalne manjine Požeško-slavonske županije Nikola Ivanović i sam je potomak žrtava ustaškog terora. Kaže kako to vijeće „svakako podržava ovaj proces i kao jedno od legitimnih tijela srpske zajednice u ovoj županiji želi biti partner Ministarstvu hrvatskih branitelja“.
„Mi smo opredijeljeni za pronalazak svih nestalih u Drugom svjetskom i u ovom ratu, ali ćemo se nastaviti dalje baviti i živima. Mi se u Pakracu i dalje bavimo elektrifikacijom, asfaltiranjem putova, kao i obnovom društvene i komunalne infrastrukture u selima“, kaže Ivanović za RSE, u izjavi datoj po završetku sastanka na kojem se bavio elektrifikacijom sela Bjelovaca i Jakovaca.
„Mi“, dalje navodi Ivanović „nismo za soliranje i za pojedinačne istupe po pitanju nestalih.
„Htjeli bismo da se ovaj proces stavi u institucije i da institucije progovore o pitanju ekshumacija žrtava iz Drugog svjetskog rata. Ne želimo da se ovaj proces pretvori u medijsko prepucavanje“, poručio je Ivanović.
Vijeće je iniciralo i da i drugi potomci žrtava ustaškog terora iz Kusonja i Dereze podnesu prijave policiji, kako bi zahtjev dobio na težini.
Zbog čega tek sada?
Džakula tvrdi kako ove ekshumacije nisu obavljene ranije, jer je - kako kaže - u vrijeme Titove Jugoslavije službena politika bila – zaboraviti.
„Evo recimo za Derezu, tek su nakon 20 godina prve žene došle na bunare da zapale svijeću, jer to nije bilo preporučljivo. Odnosno, borci tog kraja su rekli: 'Nemojte to da čeprkate, bratstvo-jedinstvo, treba da zaboravimo i idemo dalje.' Počelo je stidljivo sa paljenjem svijeća, onda je na kraju napravljen i spomenik, ali su u ovom ratu svi ti spomenici porušeni, pa smo mi sami obnovili te spomenike“, kaže Džakula.
„I sada nam se“, konstatira, „pružila prilika kada je država preuzela obavezu da ekshumira sva ta stratišta, ja nisam gubio vreme“.
„Imam tu želju da se oni ekshumiraju i da se ti zemni ostaci sahrane po običaju kako su oni vjerovali u ono vreme“, pojasnio je Džakula.
Zbog čega pola godine do ekshumacije?
Zašto će do ekshumacije trebati šest mjeseci? Prema Medvedovim riječima, Ministarstvo se prvo mora obratiti svim tijelima koja sudjeluju u postupku.
„Trebat će se prikupiti sva moguća ranija saznanja o ovim žrtvama i obraditi navedene lokacije, mi godišnje dobivamo tisuće ovakvih prijava. Kada se završe sve potrebne predradnje, ispita se je li prijava utemeljena, ide se sa zahtjevom Državnom odvjetništvu za suglasnost za ekshumaciju. Otprilike šest mjeseci prođe od trenutka zaprimanja prijave do odluke o ekshumaciji. Mi sada imamo deset lokacija već spremnih za ekshumaciju“, kazao je ministar hrvatskih branitelja novinarima 12. rujna u Otočcu.
Prema natpisu na spomeniku u Derezi, tamo su ustaše ubile 239 muškaraca, žena i djece, a sličan je broj žrtava i u Kusonjama.
Srpske žrtve ustaškog režima
Pitanje broja srpskih žrtava kvislinškog ustaškog režima u Hrvatskoj za vrijeme Drugog svjetskog rata predmet je znanstvenih, a mnogo više političkih kontroverzi još od zadnjih decenija postojanja SFRJ.
Najviše ih je stradalo u Jasenovcu. Iako je sredinom šezdesetih napravljen popis koji je govorio o 59.000 žrtava logora Jasenovac i Stara Gradiška, on nikada nije objavljen, nego se kao relevantna brojka žrtava Jasenovca uzimala procjena Zemaljske komisije za utvrđivanje zločina okupatora i njegovih pomagača iz 1946. godine o 500 do 600 tisuća žrtava za koju ozbiljna historiografija kaže da je „dio ratne propagande“.
Ta je brojka nakon Titove smrti 1980. godine nastavila rasti, pa je došla čak i do 1.700.000. Nakon raspada SFRJ neki su hrvatski povjesničari krenuli u drugu krajnost i broj žrtva Jasenovca svodili na nekoliko tisuća.
Javna ustanova Spomen-područje Jasenovac je u sklopu svojih aktivnosti izradila do sada najozbiljniji popis žrtava - Poimenični popis žrtava koncentracijskog logora Jasenovac 1941.-1945., koji navodi poimence 83.145 žrtava, od čega je 47.627 srpske nacionalnosti. Popis nije konačan i redovito se revidira i dopunjuje, i vjeruje se da će konačni broj žrtava biti negdje između 90 i 100.000.
Političke manipulacije brojem stradalih u Jasenovcu bile su i jedan od generatora izbijanja pobune dijela hrvatskih Srba nakon raspada SFRJ i uspostave samostalne Hrvatske i rata u Hrvatskoj 1991-1995. Rat je faktički završen kolovoza 1995, kada je tijekom akcije „Oluja“ između 150.00 do 200.000 hrvatskih Srba protjerano (po srpskim izvorima) ili organizirano izbjeglo (po hrvatskim izvorima) iz Hrvatske.
Obljetnica „Oluje“ svake se godine obilježava u Hrvatskoj, a ove je godine po prvi puta na obilježavanju sudjelovao neki politički predstavnik srpske manjine u Hrvatskoj - jedan od prvih ljudi najznačajnije i većinske stranke hrvatskih Srba Samostalne demokratske srpske stranke Boris Milošević koji je potpredsjednik hrvatske Vlade.
