Dostupni linkovi

Freedom House o zloupotrebama Interpola i globalnom širenju represije


Freedom House upozorava na prelivanje represivnih mehanizama iz država sa niskim demokratskim standardima, između ostalih i u Rusiji. Na slici učesnik protesta u Moskvi pokazuje fotografiju Navaljnog, naspram policajaca pred sukobe 2. februara 2021.
Freedom House upozorava na prelivanje represivnih mehanizama iz država sa niskim demokratskim standardima, između ostalih i u Rusiji. Na slici učesnik protesta u Moskvi pokazuje fotografiju Navaljnog, naspram policajaca pred sukobe 2. februara 2021.

Ekstradiciju turskih državljana sa Balkana, koje je Ankara tražila kao članove organizacije Hizmet, bivšeg turskog imama Fethullaha Gülena, Freedom House navodi u novom izvještaju kao jedan od stvarnih primjera „transnacionalne represije“ u svijetu.

Za „transnacionalnom represijom“, na čemu je fokus ove analize, vlade posežu preko državnih granica kako bi ugušile glasove neslaganja sa režimom u dijaspori i zajednicama u egzilu, navodi ova nevladina organizacija u izvještaju objavljenom u četvrtak (4. februara).

Evo i nekih drugih primjera koje su naveli:

„Rus koji pobjegne u Sjedinjene Američke Države nakon što mu snage sigurnosti ukradu biznis, pojavi se na lažnoj tjeralici Interpola i godinu i pol biva zadržan u imigracijskom pritvoru u Sjedinjenim Državama. Tadžikistanski opozicijski aktivista prijavljuje se za azil u Austriji, ali ga deportuju u Tadžikistan po zahtjevu vlade. Po povratku ga muče i zatvore. Opozicijski vođa iz Ruande otet je tokom prolaska kroz Ujedinjene arapske emirate i pojavljuje se tri dana kasnije u Kigaliju gdje mu sude za „terorizam“. Saudijski agenti uguše i raskomadaju saudijskog novinara sa bazom u Sjedinjenim državama u konzulatu kraljevine u Istanbulu.“

Više od 30 država i više od 600 slučajeva

Primjeri koje navodi Freedom House u ovom izvještaju prikupljeni su iz javnih izvora, poput dokumenata Ujedinjenih nacija i vlada, izvještaja o ljudskim pravima, vjerodostojnih medijskih izvještaja.

Izvještaj tretira 608 direktnih, fizičkih slučajeva transnacionalne represije od 2014. godine.
Freedom house

Izvještaj tretira 608 direktnih, fizičkih slučajeva transnacionalne represije od 2014. godine. U svakom od njih, vlasti matične zemlje fizički su doprle do osoba koje žive u inostranstvu, putem zatvaranja, napada, fizičkog uznemiravanja, bespravne deportacije, osvete ili sumnjivog ubistva. Lista broji 31 državu koja provodi fizički transnacionalnu represiju u 79 zemalja u kojim se nalaze njihovi građani, navodi Freedom House.

„Za milione ljudi širom svijeta, transnacionalna represija postala je ne samo alat koji se koristi u iznimnim slučajevima, već uobičajena i institucionalizovana praksa kojom se koriste desetine režima kako bi kontrolirali ljude izvan vlastitih granica“, kaže Freedom House.

Transnacionalna represija je ozbiljna prijetnja ljudskim pravima i demokratiji širom svijeta, ali s odgovornošću počinitelja i suosjećanjem prema njihovim metama, može se zaustaviti, kaže Freedom House.

Rastuća opasnost

Rizik od transnacionalne represije ubrzao se u 21. stoljeću zbog tehnoloških promjena, suradnje između država protiv migranata i erozije međunarodnih normi protiv eksteritorijalnog nasilja, kaže se u izvještaju.

Prvo, globalizacija aktivizma zbog migracija i digitalnih komunikacija povećala je percepciju režima o prijetnji koju prognanici predstavljaju. Digitalne tehnologije omogućavaju aktivistima i novinarima da učestvuju u građanskom životu svoje zemlje izdaleka, gotovo u stvarnom vremenu. Pojedinci mogu napustiti teritorij države i nastaviti imati glas u njoj. Više nego ikad prije, ljudi prisiljeni na bijeg u inostranstvo mogu sudjelovati u javnim raspravama putem društvenih mreža, voditi medijske kuće, kampanje za ljudska prava i podržavati disidentske pokrete u matičnoj zemlji.

„Ali za režime u kojima ne postoji razlika između države i vladavine jednog vođe ili stranke, takvo djelovanje je nešto što se mora obuzdati ili kontrolirati“, kaže se u izvještaju.

Istovremeno, izvještaj navodi kako je kapacitet režima za transnacionalnu represiju takođe porastao. Same digitalne tehnologije koje omogućavaju prekograničnu komunikaciju takođe predstavljaju mogućnosti za ometanje autoritarnog režima. Države koriste špijunski softver, nadgledanje društvenih mreža i uznemiravanje putem interneta kako bi poremetile i nadgledale mreže izgnanika sa hiljade kilometara udaljenosti.

Društvena cijena sve jeftinijih tehnologija

Niže cijene ovih alata i njihova dostupnost, i kao softver i kao usluge koje se prodaju na uglavnom neuređenom međunarodnom tržištu, znače da ih svaka vlada spremna platiti može i nabaviti, kaže Freedom House.

Stručna analiza tržišta komercijalnog nadzora pokazuje da postoje stotine kompanija koje prodaju razne proizvode, alate širom svijeta, s minimalnim nadzorom i bez transparentnosti. U svom izvještaju o ubistvu novinara Jamala Khashoggija, specijalni izvjestitelj UN-a Agnès Callamard opisala je dokaze koji špijunski softver povezuju s ubistvom, kaže se u izvještaju.

"Čak i bez posebnog komercijalnog softvera, platforme društvenih medija čine digitalno zastrašivanje i kampanje blaćenje izgnanika relativno jednostavnim. Naročito u kombinaciji sa prijetnjama ili stvarnim nasiljem nad članovima porodice koji su još uvijek u matičnoj zemlji, ovakvi alati mogu biti vrlo efikasni u ubjeđivanju izgnanika da se ne ističu, da prekinu mrežu ili se potpuno povuku iz aktivizma", objašnjava Freedom house.

Vođa ruske čečenske republike Ramzan Kadirov je to jezgrovito opisao u izjavi na državnoj televiziji usmjerenoj ka čečenskoj dijaspori 2016. godine: „Ovo moderno doba i tehnologija omogućavaju nam da znamo sve i možemo pronaći bilo koga od vas.“

"Možemo pronaći bilo koga od vas": Ramazan Kadirov, čečenski lider
"Možemo pronaći bilo koga od vas": Ramazan Kadirov, čečenski lider

Države počinioci takođe imaju koristi od promjenjivog globalnog poretka u kojem se mjere sigurnosti sve više koriste za kontrolu migracija, putovanja i traženja azila, i u kojima regionalne i međunarodne organizacije, kao i kooptirane nacionalne institucije, pružaju jeftine načine da ciljaju izgnanike, navodi Freedom House.

Zastrašivanje tražitelja azila

Tražitelji azila, pa čak i priznate izbjeglice u zemljama poput Tajlanda i Turske suočavaju se sa zaostavštinom koja ih prisiljava da često čekaju na presude ili preseljenje u treće zemlje. Za to vrijeme oni su zapravo zatvoreni na teritoriji na kojoj im matična zemlja i dalje može imati značajan pristup, što rezultira napadima, predajama, pa čak i atentatima.

Na primjer, u martu 2015. godine, lider tadžikistanske opozicije Umarali Kuvvatov pobjegao je u Tursku i prijavio se kao tražitelj azila, ali je u njega pucano i ubijen je u jednoj istanbulskoj ulici prije no što je njegov slučaj mogao biti saslušan, kaže se u izvještaju.

Politike u demokratijama koje su neprijateljske prema zahtjevima za azil, ili čak prema oblicima legalne migracije, olakšavaju državama koje vode napore da njihovi politički protivnici budu pritvoreni i vraćeni.

Na primjer, mogu koristiti lažne navode da iniciraju pritvor ili deportaciju od strane institucija zemlje domaćina, koje su spremne da ubrzaju postupak. U Sjedinjenim Državama, ruski državljanin Alexey Kharis proveo je 15 mjeseci u pritvoru Službe za carine i imigraciju (ICE) nakon što je uhapšen na osnovu tjeralice Interpola, navodi Freedom House.

Takva zloupotreba Interpola je u stvari uznemirujuće česta, upozorava Freedom House. U posljednje dvije decenije brojne su vlade naučile da „crvene potjernice“ i druge tjeralice pružaju jeftin i lak način za dosezanje izgnanika.

„Suprotno uvriježenom mišljenju, Interpol nije međunarodna policijska agencija, niti ima sudsku funkciju da utvrđuje istinitost obavijesti prije nego što uđu u sistem. Jednostavno omogućava državama članicama da međusobno dijele tjeralice za traženim kriminalcima ili nestalim osobama“, navodi se u izvještaju.

Nadmašivanje kapaciteta Interpola

Tehnološke promjene od 2002. godine znatno su olakšale prijenos potjernica, što je rezultiralo eksponencijalnim rastom koji je daleko nadmašio kapacitet organizacije da pruži čak i minimalnu provjeru. Učitavanjem lažnih tjeralica u sistem, režimi mogu izgnanike zadržati ili deportirati, ponekad čak i ako su već prepoznati kao izbjeglice.

Sistem se također može koristiti za lažno prijavljivanje izgubljenih ili ukradenih pasoša, sprječavajući prognanike da putuju ili budu pritvoreni kada to učine. Uprkos godinama zagovaranja civilnog društva na ovu temu i nekim poboljšanjima u procesu provjere, zloupotreba Interpola i dalje je raširen problem, kaže Freedom House.

Navode kako je najmanje 12 država zloupotrijebilo potjernice Interpola da bi uhapsile izgnanike tokom vremenskog razdoblja kojim se bavi ovaj izvještaj.

Zloupotreba Interpol sistema

Dvadeset i šest matičnih država širom svijeta izvršilo je izručenja u posljednjih šest godina, vrativši više od 160 ljudi ilegalno bez odgovarajućeg postupka.

Nedavni tehnološki napredak omogućio je državama da unesu hiljade ili desetine hiljada zahtjeva bez istovremenog povećanja kapaciteta Interpola da ih provjeri prije nego što se podijele. Broj zahtjeva naglo je porastao: Interpol je 2019. izdao 13.377 crvenih tjeralica, u odnosu na nešto više od 1.277 u 2002. Od toga je samo Rusija odgovorna za nevjerojatnih 38 posto svih javnih crvenih potjernica u svijetu.

„Nažalost, rezultat je široka zloupotreba Interpolovih sistema kako bi se zadržali i uznemiravali pojedinci u inostranstvu“, navodi Freedom House.

Kontrole kretanja su one u kojima zemlja porijekla koristi moć nad dokumentima koje izdaje vlada - obično pasošima - da bi prisilila ili kontrolirala svoje građane. Od 31 zemlje koja koristi fizičku transnacionalnu represiju, najmanje 21 također koristi kontrolu kretanja izgnanika.

Ciljanje izgnanicima bliskih ljudi koji ostaju u matičnoj zemlji, i digitalno uznemiravanje i napadi, vrlo su česti oblici transnacionalne represije. Izloženost nečijeg privatnog života nakon napada zlonamjernim softverom ili saznanje da je članu porodice prijećeno, može potaknuti osobu da odmah smanji ili zaustavi aktivizam ili drugo neželjeno ponašanje.

Regionalne organizacije izgrađene oko autoritarnih normi režimske zaštite, posebno Šangajska organizacija za saradnju (SCO) i Zalivsko vijeće za saradnju (GCC), proširile su svoje kolektivne napore protiv izgnanika, navodi se u izvještaju.

To omogućava režimima da prošire svoj doseg na teritoriju susjeda u zamjenu za uzajamnu pomoć. Regionalna saradnja protiv izgnanika stvara široku mrežu kontrole, prisiljavajući ljude ili da još dalje bježe ili da se ušute.

Bilateralni pritisak je takođe ključno sredstvo. Peking je postepeno gušio sposobnost Tibetanaca da bježe kroz Nepal provođenjem kontrola mobilnosti, uređivanjem repatrijacija i općenito izgradnjom infrastrukture međusobne pravne suradnje.

Druge zemlje kojima nedostaju mehanizmi regionalne saradnje, ali su spremne sklopiti ad hoc aranžmane, često mogu postići slične rezultate, kao kod desetaka izučenja Turskoj u saradnji s lokalnim političarima i sigurnosnim službama u Ukrajini, na Balkanu, u podsaharskoj Africi i na jugoistoku Azije, kaže se u izvještaju.

„Konačno, normativni trošak upotrebe transnacionalne represije opao je, posebno zbog erozije normi država koje koriste eksteritorijalno nasilje u odsustvu rata. Postavlja se pitanje transnacionalne represije izručenjima i ciljanim ubojstvima američke vlade kao dio 'globalnog rata protiv terorizma' koji je uslijedio nakon terorističkih napada 11. septembra 2001. godine i široke upotrebe ciljanih ubijanja izvan svoje teritorije izraelske vlade“, navodi Freedom House.

Širom svijeta države angažirane u transnacionalnoj represiji primjenjuju oznaku terorizma na izgnanike koji se progone. U 58 posto slučajeva koji je Freedom House katalogizirao, matična zemlja je optužila ciljanog pojedinca za terorizam.

„Rat protiv terorizma“ ugradio je u globalni leksikon fleksibilan i proizvoljan rječnik koji mnoge države koriste da bi neke ljude stavile izvan zakonske zaštite. Muslimani su posebno ranjivi: čini se da 78 posto slučajeva koje je Freedom House identificirao uključuje ljude muslimanskog porijekla, što odražava visok udio država s većinskim muslimanskim stanovništvom uključenih u transnacionalnu represiju, progon muslimanskih manjina u zemljama poput Kine i ranjivost Muslimana u migraciji u vrijeme globalnog straha od islamističkog terorizma, navodi izvještaj.

U međuvremenu, promjenjiva međunarodna ravnoteža snaga podstakla je države da preuzmu veće rizike, jer demokratije i međunarodna tijela usredotočena na ljudska prava gube političku volju da se bore protiv grubih kršenja. Erozija normi ogleda se u nedostatku odgovornosti za transnacionalnu represiju, kaže Freedom House.

Vrijeme neefikasnih demokratija

Čak i kada je slučaj u toj mjeri flagrantan - kao u slučaju užasnog i dobro dokumentiranog ubistva i komadanja novinara Jamala Khashoggija od strane saudijskih agenata u saudijskom konzulatu u Istanbulu - vodeće demokracije nisu uspjele provesti odgovornost.

Ekonomske sankcije i zabrane izdavanja viza ruskim entitetima i pojedincima zbog niza atentata na evropskom tlu nisu odvratile ruski režim od nastavka ubijanja u inostranstvu, navodi se u izvještaju.

Države sada mogu prijetiti, otimati ili ubijati izgnanike sa malo straha od kazne.
Freedom house

„U stvari, države sada mogu prijetiti, otimati ili ubijati izgnanike sa malo straha od kazne“, kaže Freedom House.

Kao što je Hatice Cengiz, zaručnica Jamala Khashoggija, svjedočila na saslušanju u američkom Kongresu: „Ako Jamalovo ubistvo prođe nekažnjeno, onda i moj govor ovdje, danas mene dovodi u opasnost.“ Uprkos njenoj molbi, prijestolonasljednik Saudijske Arabije dobio je „zaštitu” od predsjednika Donalda Trumpa zbog ubistva Khashoggija, navodi se u izvještaju.

„Transnacionalna represija vrijedna je pažnje prije svega zbog utjecaja na prava svojih žrtava. Novinari, branitelji ljudskih prava, politički aktivisti ili samo redovni pripadnici dijaspore prisiljeni su na šutnju“, kaže Freedom House.

„Oni koji se usude nastaviti sa svojim poslom suočavaju se s bolnim izborima: odvojiti se od porodice i doma, biti protjerani iz svojih zajednica, riskirati život i živjeti jednostavno trpeći stalni stres i traumu života pod prijetnjom“, dodaje ova organizacija.

Transnacionalni atentati

Iako se upotreba transnacionalne represije u svakoj zemlji razlikuje, postoje zajedničke karakteristike među incidentima zbog kojih su usporedive. Transnacionalne taktike represije dijele se u četiri kategorije, a to su izravni napadi, kooptiranje sa drugim državama, kontrola kretanja i prijetnje izdaleka.

Izravni napadi su najvidljiviji primjeri transnacionalne represije. Atentati, napadi, nestanci i nasilne prisilne predaje utišavaju cilj fizičkom prisilom, navodi Freedom House.

Iako se ove ekstremne taktike mogu činiti rijetkim, u stvari su prilično raširene. Freedom House identificirao je 26 transnacionalnih atentata ili pokušaja atentata od 2014. godine, povezanih s 12 matičnih država Azije, Euroazije, Bliskog Istoka, Sjeverne Afrike, podsaharske Afrike i Latinske Amerike.

Kina

Kina provodi najsofisticiraniju, globalnu i sveobuhvatnu kampanja transnacionalne represije u svijetu. Napore Kineske komunističke partije (KPK) u vršenju pritiska i kontrole Kineza i pripadnike manjinskih zajednica u inostranstvu imaju tri karakteristike.

Prvo, kampanja cilja mnoge grupe, uključujući više etničkih i vjerskih manjina, političke disidente, aktiviste za ljudska prava, novinare i bivši insajdere optužene za korupciju.

Drugo, obuhvata čitav spektar taktika: od izravnih napada poput izručenja, kooptiranju drugih zemalja za hapšenje i progonstvo, kontrolu kretanja, prijetnje iz daljine poput digitalnih prijetnji, špijunskih softvera i prisile preko punomoćnika.

Treće, sama širina i globalna skala kampanje je bez premca. Spisak direktnih fizičkih napada koji je sačinio Freedom House od 2014. godine pokriva 214 slučajeva porijeklom iz Kine, što je daleko više od svijh ostalih zemalja.

Ovi eklatantni i visokoprofilirani slučajevi samo su vrh ledenog brega mnogo šireg sistema nadzora, uznemiravanja i zastrašivanja koji čini da se kineske i emigrantske manjine u inozemstvu osjećaju kao da ih Komunistička partija Kine promatra i onemogućava u ostvarivanju osnovnih prava, čak i kada žive u stranoj demokratiji.

Sve u svemu, ove taktike utiču na milione kineskog i manjinskog stanovništva iz Kine u najmanje 36 zemalja domaćina na svim naseljenim kontinentima.

Rusija

Ruska vlada provodi visoko agresivne transnacionalne represivne aktivnosti u inostranstvu. Njena kampanja, koja se u velikoj mjeri oslanja na atentat kao sredstvo, usmjerena je na bivše insajdere i druge koji se smatraju prijetnjom sigurnosti režima.

Vlada ovu kampanju uparuje s kontrolom nad ključnim kulturnim institucijama koje posluju u inostranstvu, u pokušaju da izvrši uticaj na rusku dijasporu. Za razliku od drugih država koje su predstavljene u ovom izvještaju, vlada pak ne koristi prisilne mjere protiv ruske dijaspore u cjelini.

Umjesto toga, fokusira se na suzbijanje aktivizma unutar vlastitih granica i na održavanje kontrole nad domaćim informacijskim okruženjem kako bi se osiguralo da izgnanici ne dopru do domaće publike.

Ramzan Kadirov, šef Čečenske Republike, predstavlja značajan izuzetak primenom brutalne direktne kampanje za kontrolu čečenske dijaspore; njegova kampanja jedinstveni je primjer subnacionalnog režima koji provodi vlastitu transnacionalnu kampanju represije.

Ruska kampanja čini 7 od 26 atentata ili pokušaja atentata od 2014. godine, kako je katalogizirano u globalnom istraživanju Freedom House-a. Ona je također odgovorna za napade, zadržavanja, nezakonite deportacije i izručenja u osam zemalja, uglavnom u Evropi. Od 32 dokumentovana fizička slučaja ruske transnacionalne represije, čak 20 ima čečensku poveznicu.

Pet stvari koje treba da znate o Alekseju Navaljnom
molimo pričekajte

No media source currently available

0:00 0:01:33 0:00

Od dolaska na vlast 2000. godine, ruski predsjednik Vladimir Putin sudjelovao je u trajnoj subverzijskoj kampanji u Evropi i Sjedinjenim Državama, koristeći neratne taktike. Kao dio ovog „političkog rata“, Putinova vlada često gradi mreže uticaja korumpiranim i koruptivnim sredstvima, širi dezinformacije, gradi saveze s antiliberalnim strankama i političkim akterima i provodi hakerske operacije.

Pri odabiru pojedinačnih ciljeva, Kremlj usredotočuje svoje napore na one koji su možda prebjegli u države članice NATO-a i surađuju sa njihovim obavještajnim agencijama, one za koje se smatralo da su ranije sudjelovali u oružanom sukobu protiv Rusije ili one koji su naletjeli na sigurnosne službe kroz poslovne ili političke aktivnosti.

Saudijska Arabija

Vlada Saudijske Arabije možda je najpoznatija u svijetu po ciljanju svojih državljana u inostranstvu.

Otkako je prijestolonasljednik Mohammed bin Salman započeo svoj uspon na vlast 2015. godine, ova kampanja je uključivala široku upotrebu špijunskog softvera, prisilu preko punomoćnika, hapšenja, napade i izručenja u devet zemalja na Bliskom Istoku, Evropi, Sjevernoj Americi i Aziji. Sigurnosni sporazum Vijeća za zaljevsku suradnju olakšao je eksteritorijalne napora Rijada postavljajući široke parametre za saradnju protiv neistomišljenika.

Saudijski princ Mohammad bin Salman u kampanji upotrebe softvera u špijunske svrhe od 2015.
Saudijski princ Mohammad bin Salman u kampanji upotrebe softvera u špijunske svrhe od 2015.

Kampanja transnacionalne represije vlade Saudijske Arabije također uključuje jedinstven rodni aspekt; žene koje bježe od rodno zasnovane represije u zemlji suočavaju se sa karakterističnom transnacionalnom represijom. Saudijska kampanja transnacionalne represije visoko je personalizirana, kako i priliči apsolutnoj monarhiji u kojoj je kraljevska kuća jednaka državi.

Branitelji ljudskih prava, novinari, bivši insajderi i internetski kritičari ranjivi su na optužbe za rušenje te države, čak i ako ne govore izričito protiv kraljevske porodice. Pet od 10 fizičkih slučajeva saudijske transnacionalne represije koje je zabilježio Freedom House, izvršeno je protiv bivših insajdera.

Iran

Široka definicija iranskog režima o tome ko predstavlja prijetnju Islamskoj republici doprinosi širini i intenzitetu njegove kampanje transnacionalne represije. Vlasti često označavaju ciljane disidente i novinare kao teroriste, koristeći taj izraz kao opravdanje za nasilje i zanemarivanje odgovarajućeg postupka.

Kampanja uključuje čitav spektar taktika transnacionalne represije, uključujući atentate, izručenje, lišavanje slobode, nezakonite deportacije, zloupotrebu Interpola, digitalno zastrašivanje, špijunski softver, prisilu preko opunomoćenika i kontrolu kretanja. Ovi alati se koriste protiv Iranaca u najmanje devet zemalja Evrope, Bliskog Istoka i Sjeverne Amerike.

Iranska kampanju je posebna po sveukupnoj posvećenost države, nivou nasilja koji koristi i sofisticirane primjena različitih metoda protiv meta. Rezultat je intenzivno zastrašivanje iranske dijaspore kojeg na kraju trpe čak i oni koji izbjegnu fizičke posljedice.

Nakon zatišja u atentatima u egzilu 2000. godine, Teheran je nastavio taktiku u Evropi i Turskoj posljednjih godina. Od 2014. godine, režim je povezan s pet atentata ili pokušaja atentata u tri zemlje, a pokušaji su osujećeni u najmanje dvije države.

Turska

Trenutna kampanja transnacionalne represije turske države izvanredna je po svom intenzitetu, geografskom dometu i iznenadnošću kojom je eskalirala. Od pokušaja puča protiv predsjednika Recepa Tayyipa Erdogana u julu 2016. godine, režim je progonio svoje neprijatelje u najmanje 31 državi Amerike, Evrope, Bliskog Istoka, Afrike i Azije.

Kampanja je takođe značajna po velikom oslanjanju na izručenja, pri ;emu vlada i njena obavještajna agencija uvjeravaju ciljane države da predaju pojedince bez odgovarajućeg postupka ili tek sa tragom legalnosti.

Freedom House je pobrojao 58 ovakvih izručenja od 2014. godine. Nije pronađeno da je bilo koja druga država imala toliki broj izručenja iz tolikog broja zemalja domaćina.

Kampanja Ankare prvenstveno je usmjerena na ljude povezane s pokretom vjerskog vođe Fethullaha Gülena, kojeg vlada krivi za pokušaj puča. Međutim, nedavno se napor proširio, primjenjujući iste taktike i na kurdske i ljevičarske pojedince.

Kako se Turska pod Erdoğanom kretala prema konsolidiranijem autoritarizmu, s velikom snagom koncentriranom u predsjedništvu, njena praksa transnacionalne represije postajala je sve ekstremnija. Osim izručenja, najvažnije tursko sredstvo transnacionalne represije bila je kontrola kretanja.

Nakon pokušaja puča vlasti su otkazale više od 230.000 pasoša u pokušaju da se ograniči kretanje osumnjičenih protivnika unutar Turske i kao i kretanje onih već izvan zemlje. Posljednji incidenti tiču se pokušaja izručenja novinara i urednika sekularnih medija.

Ruanda

Ruandska transnacionalna represija izuzetno je široka u smislu taktike, ciljeva i geografskog dosega. Ruanđani u inozemstvu doživljavaju digitalne prijetnje, napade špijunskog softvera, porodično zastrašivanje i uznemiravanje, kontrolu kretanja, fizičko zastrašivanje, napade, pritvor, izručenje i atentate. Vlada je fizički ciljala Ruanđane u najmanje sedam sedam zemalja od 2014. godine.

Vlada obično cilja pojedince koji je osporavaju kroz kritiku ili aktivni otpor, ili one koji dovode u pitanje njenu verziju povijesti Ruande.
Freedom house

Ruanđani čak i u dalekim Sjedinjenim Državavama, Kanadi i Australiji osjećaju intenzivan strah od nadzora i odmazde. Slučajevi koju je dokumentovao Freedom Hous predstavljaju mali dio navodnih incidenata, ali pružaju koristan uvid u obim i metode kampanje vlade Ruande, posebno kada se uzmu u obzir intervjui, postojeća istraživanja i širi obrazac navoda.

Vlada obično cilja pojedince koji je osporavaju kroz kritiku ili aktivni otpor, ili one koji dovode u pitanje njenu verziju povijesti Ruande. Vlada Ruande je među najprodornijim akterima transnacionalne represije u svijetu, navodu Freedom House.

Pored ovih država Freedom House je identificirao još 23 matične zemlje koje vrše aktivnosti transnacionalne represije u 43 države.

Preporuke za preveniranje transnacionalne represije

Transnacionalnu represiju je možda teško spriječiti. Prepreke za suzbijanje ovog alarmantnog fenomena ugrađene su u veća pitanja autoritarnog utjecaja u demokratijama, kao i u izbjegličke politike, primjeni zakona na ranjive zajednice, izvoz špijunskog softvera i ograničenja u provođenju sankcija, navodi Freedom House.

„Akti Magnitskog“ pružaju mehanizam zabrane putovanja i zamrzavanja imovine zbog ozbiljnog kršenja ljudskih prava. Izricanje sankcija, posebno za zločine transnacionalne represije, poslalo bi snažan signal da će počinioci odgovarati. Zemlje koje posjeduju zakone Magnitskog trebale bi ih u potpunosti provoditi, a zemlje kojima nedostaju takva zakonska rješenja trebale bi ih donijeti.

Kako kaže Freedom House, potrebno je i ojačati programe preseljenja izbjeglica, uključujući povećanje kvota za prihvat izbjeglica i pojednostavljenje postupaka preseljenja, povećati doseg do zajednica u demokratijama za koje je poznato da su ciljevi transnacionalne represije, ograničiti izvoz tehnologija cenzure i nadzora i zahtijevati od preduzeća koja izvoze tehnologije dvostruke namjene da godišnje izvještavaju o utjecajima svog izvoza.

Civilno društvo bi trebalo investirati u treninge „digitalne higijene“ u ciljanim zajednicama, pojačati angažman sa službama za provedbu zakona koje se mogu susretati sa transnacionalnom represijom u poslu, proširiti istraživanja o posljedicama transnacionalne represije za ciljane zajednice i zemlje domaćine, te distribuirati nalaze kreatorima politike i ciljanim zajednicama.

Facebook Forum

XS
SM
MD
LG