Dostupni linkovi

Vanredna vijest

Simić: Hrvatska nije i nikada neće biti Berlin


Simić: Što je potrebno da nas učini sretnima?
molimo pričekajte

No media source currently available

0:00 0:00:56 0:00

Simić: Što je potrebno da nas učini sretnima?

(Mišljenja izrečena u komentaru ne odražavaju nužno stavove RSE)

Roman Simić rođen je 1972. u Zadru. Studij komparativne književnosti te španjolskog jezika i književnosti završio na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Objavio je tri knjige priča i tri slikovnice, dobio Nagradu Jutarnjeg lista za najbolju domaću proznu knjigu (U što se zaljubljujemo, 2005.), nagradu Ranko Marinković za priču (Na istok, 2012.), nagradu Kiklop za najbolju domaću proznu knjigu (Nahrani me, 2012.). Knjige su mu prevođene na španjolski, njemački, engleski, poljski, slovenski i makedonski, te objavljene u Srbiji. Osnivač je i umjetnički direktor Festivala europske kratke priče. Radi kao urednik u izdavačkoj kući Fraktura.

Subota, 8. rujan

Gotovo jednako pravilno kao godišnja doba, ritam mi kroz godinu udaraju književni festivali. Festival europske kratke priče, onaj kojeg već osamnaest godina nazivamo svojim čedom i koji godinu lomi na pola, i svi oni drugi, u koje se zaplićem kao pisac, govornik, gledatelj ili moderator. Tenžera je prezirao književne festivale, smatrao ih je nekom vrstom jalove kulturne tezge. Kao višestruko upleten možda i nemam puno izbora, ali meni se ipak čini drugačije.

Čitajući Tenžeru – ne bez strepnje – u njegovom opisu ne prepoznajem ni festivale koje volim, ni motive ljudi koji ih rade, a ni sebe u bilo kojoj od spomenutih uloga. Knjiga bi doista mogla biti prostor u kojemu jedna samoća dodiruje drugu, ali siguran sam da ostavlja mogućnost i za drugu vrstu susreta. Susret s glasom, smijehom i osobnošću autora, s čovjekom od krvi i mesa koji tekstu koji je napisao neće oduzeti ništa, a može mu dodati pokoji važan, nevidljiv redak.

Koliko god da su takvi susreti i sami postali žanr za sebe, u onim sretnijim trenucima, kada se poklope ljudi, atmosfera i ćudljiva komunikacijska zviježđa, na festivalima se oslobađa neka dobra i dobrodošla energija, nešto što barem neki od nas neće tako skoro zaboraviti. O tome razmišljam dok na posljednji dan ovogodišnjeg Festivala svjetske književnosti pripremam dvostruki portret, moderaciju razgovora s meksičkim piscem Antoniom Ortuňom i našim Juricom Pavičićem.

Romani su dobri, pisci pametni i razgovorljivi, ali ono što će dobiti publika u Kinu Europa niti je nadomjestak za knjige, niti njihov produžetak. Što je onda to? Prije bilo čega drugoga na pamet mi pada ovoljetni brod za Zlarin i spontano okupljen žičani trio koji uveseljava ekipu na gornjoj palubi, radost ni iz čega.

Svjestan sam razlike između glazbe i književnosti, ali svejedno - bilo bi lijepo postići nešto slično večeras. Da nakon tih sat vremena priče o knjigama i književnosti ljudi na svoj otok iziđu sretni.

Nedjelja, 9. rujan

Dan odmora, tako se to kaže. Maziti mačku, prošetati s Donatom, odgovoriti na mejlove, otići u nabavu, skuhati ručak, javiti se mami, oprati robu, u red dovesti stan - koliko je to moguće pozatvarati dugove koji su se nakupili prošloga tjedna. Popodne mi dolaze Milan i Marko, na kratki izlet u taj moj život razvedenog samca u gradiću pokraj Zagreba.

Pričamo o djeci, odgoju, braku – konzultiramo kalendare i pola sata bezuspješno gađamo vikend za obiteljsko okupljanje - odrasli smo zajedno, a čini se da su nam odrasle i teme. Jednog od ovih dana valjalo bi upriličiti susret i s prijateljima samcima, onima bez djece, razvedenima, onima u potrazi za partnerom - s prijateljima s ljubavnicama i prijateljicama s ljubavnicima - čisto da se vidi bogatstvo. Sve te naše lijepe, paralelne stvarnosti.

Pokušavam se sjetiti braka. Sjećam se braka, a opet, odavde odakle pišem, čini se skoro pa nezamislivim. Kad M. i M. navečer odu, ne želim paliti TV, pa palim kompjutor. Provjereni je to slogan: alkoholom protiv droge – i umjesto da buljim u neku romantičnu komediju, ja već pretražujem portale, otvaram i zatvaram vijesti, otvaram igricu, na potez-dva, ne više, ali kad mačka počne protestirati i tražiti da odemo u krevet, pogledam na sat i poželim da nisam. Koliko godina imaš, ljupki zombiju? Dok očajan perem zube pred očima mi se sa skrinšotovima mojih kasnonoćnih osvajanja miješaju tekstovi o Vučićevom posjetu Kosovu, o nemirima u Njemačkoj, o uzletu desnice u Švedskoj.

Sjetim se Kafke koji je u osvit Velikog rata u dnevnik zapisao: „Njemačka je objavila rat Rusiji. Poslijepodne – škola plivanja.“ Igre velike i igre male, sve na dohvat klika, pa i mi. Prije dalekosežnijih zaključaka, treba se naspavati.

Ponedjeljak, 10. rujan

Već neko vrijeme ne mogu pisati za odrasle, pa pišem za djecu. Počelo je kao utješna nagrada, ali više nije – veseli me, uživam, učim, ali kad god si postavim neko od onih uobičajenih pitanja - za koji uzrast pišeš, kome se obraćaš – ispada da nisam ništa pametniji. Tko su djeca? Jesu li to oni mali ljudi, najniži pripadnici plemena naših znanaca i prijatelja, koje viđamo na ulici i na igralištu, na beskonačnim fotografijama s ljetovanja u mobitelima njihovih roditelja, oni koji se rapidno mijenjaju i bezobrazno rastu, i koje poznajemo sada?

Jesmo li to mi, kakvi smo bili kao klinci, onakvi kakvima se pamtimo danas u kasnim četrdesetima - djeca obojena svime onime što im se dogodilo u međuvremenu? Ili su to naši vlastiti sinovi i kćeri, koju poznajemo u dušu, ili barem mislimo da ih poznajemo, premda nas famozno sada redovito podsjeti da trebamo misliti bolje? Za koga dakle pišemo kad pišemo za djecu? U mom slučaju najpoštenije je reći: ne znam. Možda sve to pomalo, plus još ponešto.

Možda, kao i sve drugo, i za djecu pišem o sebi i za sebe. Nemamo li pravo biti sebični, zaokupljeni onim što nam se događa, okrenuti sebi – mi djeca, mi pisci, a od svih ponajviše mi pisci za djecu? Ali R. S. - pisac za djecu i sebe, ne nužno tim redoslijedom, to se ipak ne bi dalo braniti. Marketinški. Zato još ne izrađujem posjetnicu, ali pamtim. I pišem, baš danas.

Utorak, 11. rujan

Mislio sam da neću, ali ipak to činim: nogomet. Volio bih napisati: nogomet je najsporednija sporedna stvar na svijetu pa to i pišem. Ali srce još nije na mjestu. Problem je u onome naj. Želio bih naime da je na listi sporednih stvari nogomet sporedno sporedan, ne više od toga. Nije naravno problem u nogometu, volim ga gledati, čak i igrati – problem mi je sve više ono što nogomet znači. Večeras je hrvatska nacionalna vrsta izgubila od španjolske rezultatom 6:0. Gledam ispod oka, mračne misli. Ali ne zbog poraza - zbog ravnodušnosti. Možda čak i malo likovanja. Jer, skrušeno priznajem - moj grijeh - recidivist sam i zadnjoj se epizodi napadaja navijanja za nacionalni tim nisam mogao othrvati.

"Problem mi je sve više ono što nogomet znači"
"Problem mi je sve više ono što nogomet znači"

Javno ispovijedam – moj veliki grijeh - da sam sudjelovao u više ili manje masovnim okupljanjima povodom televizijskih prijenosa utakmica Hrvatske na svjetskom nogometnom prvenstvu u Rusiji, da sam navijao, veselio se, urlao kroz prozor, kupovao i pio više piva nego inače, baš kao i svaki drugi normalan muškarac. Moj veliki, moj preveliki grijeh: priznajem i to da, poučen iskustvom, nisam bio previše iznenađen kad je nakon nogometnog pijanstva uslijedilo grubo otrežnjenje, kao i to da je mamurluk bio bolniji nego ikad.

Možda je, kako kažu, stvar u godinama, a možda u konačnoj spoznaji da reprezentacija koja u svoj doček uključi Marka Perkovića Thompsona, igrači koji ga pozovu na pozornicu i trener koji zaključi da takav potez podržava 95 posto ljudi, a preostalih 5 posto neka se slobodno ljuti, nije ga briga – da svi oni jednostavno ne mogu biti moja reprezentacija. Gadan mamurluk u kojem shvatiš da ta repka nije igrala za tebe, niti za zemlju u kojoj želiš živjeti. Da nije igrala za zemlju u kojoj želiš da žive tvoja djeca. Ukratko: Da nogomet nije tvoj, da ti je bolje da se malo smiriš, liječiš i do daljnjega apstiniraš.

Srijeda, 12. rujan

Moja sestra ima curu, zapravo ženu, oženio ih je Elvis u Las Vegasu, a to se broji duplo. Žive u Berlinu. Kada se gleda odavde, Berlin je to neko sanjano mjesto u kojemu su stvari poput toga da cura živi s curom, s kojom ju je u Vegasu oženio Elvis - normalne. Zapravo, mjesto u kojemu je normalna većina stvari, a ova konkretno nije ništa posebno, više neka malograđanska dosada. Nedostaje mi ta moja sestra. Svijet je mali, ali ne znam hoće li se ikada više vratiti, hoćemo li ikada živjeti u istoj zemlji. Hrvatska nije i nikada neće biti Berlin.

Tu su njih dvije slične. Ni moja sestra naime nije baš luda za drastičnim promjenama. Kad o njoj razmišljam, sebično, bilo bi dobro da je tu - ne samo kao dio obitelji, nego i kao netko koga bih želio imati za susjeda, znanca, koga bih volio gledati na televiziji, prisluškivati mu razgovore u kafiću ili tramvaju. Duhovita je, pametna, dobra. Hrabra. Blesava, svira gitaru, piše, igra Čovječe ne ljuti se, radi dobre ludosti. Obožavaju je svi koje poznajem – moji roditelji, moja djeca, moji prijatelji, moja bivša djevojka, moja bivša žena, njezina mama – svi osim moje mačke. Mački, kojoj inače bezrezervno vjerujem, ovaj put uskraćujem povjerenje. I ona se može zeznuti, mislim. Mislim: možda je stvar u tome da je ne poznaje dovoljno, sigurno ima neke mačje predrasude, ili na njoj miriše neke druge, berlinske mačke. Ili joj možda zapravo nikada i nije dala pravu šansu.

Četvrtak, 13. rujan

Ljutika. Odakle ona? Nisam je jeo danas, ni jučer, ni ove godine, nisam je jeo prošle, a kad smo već kod toga, gotovo sigurno ni pretprošle, ali odjednom, njezina kiselost i miris, njezina boja hrđe i trulog lista, tekstura kad je prstima vadiš iz kvasine i zagrizeš, ubacuju se tko zna otkuda i zauzimaju me na prepad. Misterij, pravi puč. Odakle dolazi ta diverzantska ljutika i zašto? Jedino što mogu smisliti moja je baka. Mrtva već pola godine, ona je bila jedina koja ju je kiselila, jedina koju ju je nudila i jedina kod koje sam je jeo, ili bolje: nisam jeo.

Godinama neprihvatljivi okusi, odbojni i prezirani, koji preskaču generacije, i kojima se vraćamo kao odrasli, da otkrijemo da smo postali oni - naši djedovi i bake, naši roditelji - da starimo. To je ljutika. Napada me dok kuham nešto drugo. Pileća jetra na gulaš, šufigana na luku i celeru, sa suhim šljivama, lovorom i začinima; flambirana konjakom, s pireom od pomidora, a sve to da bi se prikrilo golu činjenicu: jedemo pileća jetra. Uskoro mi dolaze djeca, a njima su jetrica jedno od onih jela. Ne vole ih – ni okus, ni miris, ni boju, ni teksturu - ne vole samu ideju jedenja jetrica. A ja ipak kuham. Je li to luksuz ili hir? Jesam li nemaran roditelj ili onaj koji im ostavlja podsjetnik koji će ih jednoga dana, možda, prenuti i približiti meni?

Petak, 14. rujan

Ivica Puljak, fizičar i član predsjedništva stranke Pametno jedini je političar kojega bih mogao nazvati simpatičnim. Artikuliran, pristojan, duhovit, uspješan u svojoj struci, pametan… ne vidim kako bi mogao uspjeti u hrvatskoj politici. Ali zašto bi to i bilo najvažnije. Puljak ionako zna reći da na globalnoj razini živimo u najboljem dobu u povijesti ljudskog roda.

Na svijetu nikada nije bilo manje gladi, siromaštva, ratova i nepismenosti, a ljudi nikada nisu živjeli dulje, zdravije i sretnije. Pa zašto se onda uglavnom osjećamo tako ugroženo, tako bijesno, nezadovoljno, loše? Što je potrebno da nas učini sretnima? Je li rješenje u tome da razmišljamo globalno? Je li rješenje u braku, ljubavi, djeci, nogometu, Berlinu, školi plivanja, književnosti, kuhanju? Ima li rješenja? što je sreća - tebi?

Facebook Forum

XS
SM
MD
LG