Dostupni linkovi

Demiragić: Turbofolk u Sarajevu pobijedio U2


Ajla Demiragić, teoretičarka književnosti i docentica na Filozofskom fakultetu u Sarajevu.

Subota, 23. septembar

Ove godine jesen je stigla desetak dana prije zvanične kalendarske primopredaje dužnosti. Došla je namrgođena u sivom, debelom kaputu i unijela tjeskobu i nemir u tijelo umrtvljeno vrelinom ljeta. Subota je. Žurim na ispit u 10. Autobus lijeno klizi cestom. Ove sedmice zvanično je započeo treći popravni ispitni rok.

Novim zakonom o visokom obrazovanju, koji je usvojen u vrijeme kolektivnog godišnjeg odmora, studentima je, pored ostalog, omogućen još jedan popravni rok. Ovaj zakon u velikoj mjeri javne fakultete izjednačava sa uslužnim djelatnostima i komunalnim poduzećima. Sve češće se pitam ko je ovdje zapravo blesav - oni koji sa neskrivenom dozom ponosa usvajaju takve zakone ili mi koji bespogovorno pristajemo da primjenjujemo krajnje diskutabilne zakonske odredbe.

Večeras se navršava dvadeset godina od koncerta grupe U2 na „Koševu“. Za moju generaciju taj događaj je predstavljao puno više od koncerta slavne irske grupe. Vjerovali smo da taj koncert označava početak nekog boljeg života u miru i potvrdu da su pobijedile vrijednosti za koje su se mladi u opkoljenom Sarajevu borili pune četiri godine. Ove godine, kao i prethodnih, „Zetru“, „Koševo“ i ostale sportske dvorane mahom su punili fanovi one muzike protiv koje se sarajevska scena stasala u ratu uspješno borila, nažalost, tek nekoliko prvih poratnih godina.

Po mišljenju mnogih, pobijedio je turbofolk, a nama koji smo odrastali na nekoj drugoj muzici, uglavnom preostaje tek žal za godinama koje su prošle pune muka i nostalgija za koncertom zbog kojeg je, 23. septembra 1997. godine, Sarajevo ponovo izgledalo kao veliki evropski grad, a njegovi stanovnici bili sretni ljudi.

Nedjelja, 24. septembar

Dobre nedjelje su one koje uspiju prodrmati „spavače tužnoga lika“. Ovo je bila dobra nedjelja. Usprkos nepovoljnoj vremenskoj prognozi, odlučili smo otići do Ilidže. Nekada je Ilidža bila jedno od omiljenih sarajevskih izletišta, a danas je ponajviše veliko gradilište po kojem visoke zgrade uz obalu Željeznice niču kao gljive poslije kiše. Prolazimo pored štandova na kojima se prodaje šećerna vuna i pomfrit. Zastajem kraj štanda sa knjigama i na maloj hrpi nemarno posloženih knjiga ugledam Antologiju savremene alžirske poezije, koju je sa francuskog prevela Vojka Smiljanić-Đikić.

Sigurna sam da mi je pogled na tu knjigu usmjerio jedan od onih duhova o kojima je Vojka često pričala. Za razliku od ostalih, ova knjiga nije imala cijenu, pa ju je prodavač nakon kraćeg razgledanja procijenio na „osam markica“. Alejom koja vodi prema vrelu Bosne, naglas sam čitala Dibove stihove „Zatvorite svoja vrata /žene, gorak san /ispuniće vašu dušu...“ Miris konjske balege miješao se sa mirisom kiše.

Ostatak dana protekao je u uobičajenom, kako bi lokalni mrzitelji prethodnog režima ustvrdili, komunističkom nedjeljnom ritmu: čišćenje stana, kupanje, priprema za školu.

Ponedjeljak, 25. septembar

Kada živite na kraju grada u kojem se broj vozila na cestama povećava iz mjeseca u mjesec, dok se, istovremeno, neke od važnijih gradskih saobraćajnica popravljaju i proširuju godinama, stalno negdje kasnite ili uvijek stižete u posljednji čas. Jutros nismo zakasnili u muzičku školu i to je po sebi dovoljan razlog za radost i umjerenu dozu optimizma.

U mračnom i hladnom baru u blizini škole ispijam prvu jutarnju kafu. Prstom bezvoljno tumaram bespućima portala. Pažnju mi privlači vijest da je u Moskvi postavljen kip inženjera Mihaila Kalašnjikova, te da je tijekom svečanog otkrivanja spomenika ruski ministar za kulturu izjavio da „Kalašnjikov utjelovljuje najbolje osobine ruskog naroda“. U prošlim stoljećima smo gradili spomenike neznanim junacima, mrtvim vojnicima i svim ostalim ratnicima, a u ovom ćemo veličati konstruktore tenkova, minobacača, haubica, VBR-ova, PAM-ova, zolja, mitraljeza i pušaka kojima su unakaženi i ubijeni milioni ljudi, životinja i stabala. Prije se profit vješto krio iza suptilne simbolike, danas jasno poručuje da će se samo najprodavanijim proizvodima dizati spomenici po gradskim trgovima.

U Moskvi postavljen kip inženjera Mihaila Kalašnjikova
U Moskvi postavljen kip inženjera Mihaila Kalašnjikova

Na putu do škole razgovaramo o japanskom Sorobanu. Od ovog mjeseca naša curica pohađa školu matematike u kojoj uči da računa uz pomoć abakusa. Ozbiljnim tonom objašnjava mi da su brojevi jedan i četiri sestre, a broj pet mama. U ranijim nastavnim planovima za matematiku, ovaj drevni metod računanja bio je predviđen, no ministarstvo je odlučilo da ga 'izbaci' iz programa, usprkos činjenici da su sva novija istraživanja dokazala pozitivan utjecaj upotrebe abakusa na razvoj, između ostalog, inteligencije i jačanje koncentracije. Ovdje se u pravilu pokušava nametnuti sistematsko zaglupljivanje kao temeljna strategija obrazovanja mališana. Na koncu, to nisu slučajni propusti sistema već dobro razrađena praksa obrazovanja za glupost.

Utorak, 26. septembar

Dan je otvorila sjednica Odsjeka na kojoj smo pokušali da iznađemo rješenja za neke od tekućih problema vezanih za organizaciju nastave u novoj akademskoj godini. Ogorčeni smo ‘paketom’ novih zakonskih mjera. No, iz ove ogorčenosti, slutim, neće proisteći bunt već još snažnija rezigniranost. Po starom običaju, u zadnji čas zaprimili smo veći broj studentskih završnih radova. Završne dodiplomske i diplomske radove čitam do kasno u noć. Prije odlaska na počinak lice potirem rukom koju sam nakvasila vodom iz boce. Opet sam bila nespretna i izlila puno više vode nego što sam trebala … po tome se jasno vidi, kako u šali voli spomenuti moj suprug, da rat nisam provela u Sarajevu. Pokušavamo humorom da maskiramo bijes zbog redukcije vode koja, barem u ulici u kojoj stanujemo, traje već duže od dvije godine.

Isprva su prekidi bili povremeni, potom sve češći, a danas ti prekidi dostave vode diktiraju ritam dnevnih i noćnih aktivnosti. Redukcije vode postaju vrlo uspješna metoda discipliniranja i kontroliranja naših tijela i života. No, usprkos svim negativnim i vrlo štetnim posljedicama redukcije, nadam se da će, bar ovaj put, ovo stanje podići našu opću razinu svijesti o značaju vode i podsjetiti nas na to kako se, u pravilu, nemarno i bahato odnosimo prema njoj … U obaveznu lektiru treba ubaciti knjige poput one o dugu slavne kanadske književnice Margaret Atwood, u kojoj je, između ostalog, književnica nadahnuto pisala o našem dugu prema prirodi…

Srijeda, 27. septembar

Jutro sam provela u čekaonici doma zdravlja - mjestu na kojem se najsnažnije osjeća brzina kojom tonemo na dno. Sve je manje ljekara i medicinskog osoblja. Moja liječnica već pola godine radi sama na odjelu. Umorno klima glavom dok opisujem kako me ponovo boli rame, potom mi objašnjava da će napisati uputnicu za dodatne pretrage.

Na hodniku ispred kabineta komentiramo još jednu od poraznih odluka lokalne vlasti o imenovanju novosagrađene sportske dvorane. Ako nisu mogli biti saglasni oko imena Gorana Čengića, onda više ne smije biti nikakve sumnje u to kakav grad žele da kreiraju lokalne vlasti. Najteže od svega pada zvanično objašnjenje da su mnogi sportaši sudjelovali u odbrani općine u kojoj je sagrađena dvorana i da je to bila želja većine.

Sa kolegicom Adisom Bašić razgovaram o novom romanu Daše Drndić. Kao predsjednica ovogodišnjeg žirija za dodjelu prestižne književne nagrade “Meša Selimović”, Adisa žali što roman EEG nije dobio nagradu. Daša Drndić je usitinu izuzetna književna pojava na ovim prostorima, koja se tako osviješteno bori za književnost u koju pokušava, kako je nedavno ustvrdila, da unese malo živosti, malo neposluha, malo vedrine u trenutku kada riječi gube snagu, a ljudi pristaju na mentalnu eutanaziju.

Četvrtak, 28. septembar

Cijelo prijepodne na sastancima, a potom dvije odbrane završnih diplomskih radova. Od danas do subote Centar za kulturološka i povijesna istraživanja socijalizma istraživanja u Puli organizira treći međunarodni znanstveni skup “Komunizam na klupi”, na kojem sam trebala sudjelovati u okviru panela posvećenog knjizi “Izgubljena revolucija: AFŽ između mita i zaborava”. Umjesto na klupi, u poslijepodnevnim satima sjedim u prohladnom kabinetu i u indexe upisujem šestice.

Napokon, malo radosti! U sedam sati Muzej književnosti organizira druženje sa književnicom Biserom Alikadić. Adisa Bašić, Alma Skopljak i Andrea Lešić Thomas nadahnuto govore o značaju Biserine poezije koja je dugo vremena ostala zanemarena baš kao i poezija Dare Sekulić i Mubere Pašić.

Premda je noć hladna, ostajemo u društvu drage pjesnikinje u bašti ispred muzeja. Priča nam o izazovima staračkog života, samoći i bolesti, ali nam recitira i nove stihove. Njene oči blistaju u mraku kao žaravice, naša draga Ciganka…

Petak, 29. septembar

Prije svitanja ustala da dopišem još nekoliko rečenica. Slutim da će, baš kao u pjesmi, jutro promijeniti sve, stoga uživam u tišini noći. Od sutra počinje sedmica MESS-a, sedmica u kojoj ću, nadam se, uspjeti da pobjegnem od uobičajnih obaveza i života koji prečesto odlazi “ko zijev za zijevom. Zatvoren u meso. Zarobljen u kosti”.

Facebook Forum

XS
SM
MD
LG