Dostupni linkovi

Zlatar: Ni najgori pesimista nije pomišljao da će biti ovako loše


Kada neko spomene tradiciju, meni se kosa digne na glavi: Enes Zlatar

Tačno 20 godina od kada je irska grupa, U2, održala koncert na stadionu Koševo, u Sarajevu, navršilo se 23. septembra. Nakon ratnih godina, za Sarajlije je organizovan koncert sa Pop Mart turneje. Nastup je bio sve, samo ne običan. To je bio prvi veliki rok koncert u Sarajevu nakon rata.

Na najveći stadion u BiH, Koševo, postavljen je LED ekran visine 50 metara, 30 metara veliki svod i ogromno ogledalo u obliku limuna. Opremu je dovuklo 60 velikih kamiona, koji su bili smješteni na parking kod porušene Zetre. Prije nastupa U2, publiku na Koševu tada je zabavljala sarajevska grupa Sikter. Danas dvije decenije kasnije, pričamo sa jednim od članova Siktera, Enesom Zlatarom.

RSE: Prošle su dvije decenije kako ste svirali kao predgrupa U2, na Koševu. Kako je to tada izgledalo?

Zlatar: Izgledalo je fenomenalno. Izgledalo je, nama, mladim ljudima, kao neko svjetlo na kraju tunela. Kao kraj sve patnje, agonije i svega što smo prolazili u ratu. Došlo je nešto nevjerovatno, neki svjetski spektakl, da valjda zaključi to sve i da nam označi početak nekog boljeg, novog života, što se na žalost nije desilo. Sada, dvadeset godina kasnije, je mnogo gore nego što je bilo tada. Mislim da ni najgori pesimista, u tom trenutku, nije mogao pretpostaviti da će nakon dvadeset godina biti ovako loše.

RSE: Bili ste 20 godina mlađi, muzičari. Šta vam je značilo nastupiti kao predgrupa U2, koji su vam, vjerovatno, bili uzori, kao i svima mladima koji su počinjali svirati?

Zlatar: Značilo je mnogo. Mi smo u tom trenutku dosta svirali svuda po Evropi, imali smo iskustva sviranja na stadionima. Ali, kada sviraš u svom gradu, na stadionu, i to sa U2, to je nešto sasvim drugo, to je jedan nevjerovatan osjećaj.

Nama je najviše značilo što smo tada ponovo sreli Briana Ena, jednog od najvećih producenata ikada, koji je radio najznačajnije albume U2, koji je radio sa Davidom Bowiem, svirao u Roxy Music, čovjek na kome smo odrasli. Ponovo smo ga sreli. Upoznali smo ga dvije godine ranije, u Amsterdamu. Tada smo ga sreli nekim sretnim sticajem okolnosti. Uspjeli smo da dogovorimo da on producira naš album. Godinu dana kasnije, on se zaista pojavio u Mostaru i producirao prvi album Siktera. To je ono najvažnije, što je nama značilo kao muzičarima. Koncert sa U2, značilo nam je mnogo, i u svim drugim pogledima, ali u najužem smislu riječi, kao muzičarima, ovo je bio najveći profit.

RSE: Sjećate li se atmosfere tog 23. septembra 1997. godine na Koševu? Kako su Sarajlije reagovale?

Zlatar: Sjećam. Bilo je jako emotivno. Tri ili četiri godine prije toga, rat, opsada, ginu ljudi, granate. Onda, odjednom, Sarajevo isto kao za Olimpijadu. Skupili se ljudi, došli iz Ljubljane, iz Zagreba, Beograda i odakle sve ne, na taj koncert. Pun grad raznih ljudi, svuda su neki derneci, dešava se sve po gradu, što je bilo nemoguće zamisliti do prije toga u protekle četiri godine.

Poslije U2 su u Sarajevo došli i svirali još neki poznati muzičari
Poslije U2 su u Sarajevo došli i svirali još neki poznati muzičari

RSE: Koliko su muzičari, generalno, skloni takvoj vrsti angažmana, to jeste apelovanjem na loše stvari koje se dešavaju u društvu?

Zlatar: Dosta ima angažovanih muzičara i umjetnika uopšte. Na žalost, mislim da ne mogu ništa promijeniti, ali dobro je da pokušavaju. Taj gest U2, da dođu i da donesu svu tu skalameriju, da naprave taj svjetski spektakl, to je stvarno vrijedno za sve nas, iako nije ništa promijenilo. Sada, 20 godina kasnije, nama je samo gore. Super je to, ali nema fajde.

RSE: Poslije U2 su u Sarajevo došli i svirali još neki poznati muzičari. Posljednjih godina, čini mi se, ovaj grad svi zaobilaze. Zašto je to tako?

Zlatar: Trebao je Igi Pop da dođe, pa je otkazao koncert jer nije dovoljno karata prodao. Vjerovatno nema dovoljno ozbiljnih ljudi koji znaju organizovati pravi koncert, na svjetskom nivou. Sarajevo, umjesto da je postalo metropola, kako je trebalo da bude, ostalo je jedna kasaba, na žalost, provincija. Zato nas vjerovatano svi zaobilaze. U Beogradu, Zagrebu, Ljubljani imate uvijek ozbiljne koncerte, a mi se sada, 20 godina kasnije, sjećamo koncerta U2, umjesto da imamo takve koncerte svake godine, barem dva-tri puta.

RSE: Kakvom ocjenjujete uopšte muzičku scenu u BiH?

Zlatar: Loša je scena. Nema tržišta. Ne može se baš živjeti od toga. Evo, pokušavam da živim od toga. I danas sviram, ali sve je to na jednom nivou entuzijazma, ljubavi i odanosti. Kada ljudi ne mogu da žive od toga, onda se okrenu nečemu drugom i tako to ostaje. Postoje samo one vrste muzike, koje su isključivo radi zarade, radi profita, koje nemaju nikakve veze sa umjetnošću. Jedino se tako može opstati. Onda je bolje raditi nekakve druge stvari, nego se baviti takvom muzikom.

RSE: Pjesme i tekstovi bendova, koji se smatraju angažovanim, u većini zemalja su kritika društva, potiču ljude na razmišljanje. Gdje je zapelo u BiH?

Zlatar: Ima toga i u BiH, ali kako sam i ranije rekao, ne mislim da to nešto može promijeniti. Sa druge strane, to nije samo u BiH, to je svjetski trend. Imate bendove koji krenu kao revolucionari, krenu da ruše vladu i onda od toga naprave proizvod. To je tako svugdje u svijetu. Pank je krenuo kao nešto što se suprotstavljalo društvenim standardima i normama, pa je na kraju postao proizvod, kao i svaki drugi. Sex Pistols su postali kao i Džastin Biber, Dubioza je postala kao Dino Merlin. Mislim da je to svjetski trend.

RSE: Vi i dalje svirate. Koliko je mladih na vašim koncertima, na vašim svirkama. Šta oni uopšte slušaju danas?

Zlatar: Ne znam. Na našim koncertima, većinom su ljudi naših godina, malo mlađi, ali ima, tu i tamo, i mlađih ljudi. Meni je to uvijek jako drago. Znam neke mlađe ljude, ali to su uglavnom djeca mojih prijatelja, koji su imali takvo muzičko obrazovanje, pa su krenuli od početka, da slušaju, Hendrixa, Dorse, do ovog danas. Oni imaju neki otklon. Djeca, kojima je prvi kontakt sa muzikom Dino Merlin ili Džastin Biber, ili nešto tako, po mom mišljenju, ne mogu da naprave pravi otklon prema tome, ne mogu da osjete pravu vrijednost muzike, kao umjetnonsti, nego samo nekakve industrije, kako je u Americi zovu.

"Prije deset godina su se u BiH snimali dva do tri filma godišnje, sada se ne snima ni jedan"
"Prije deset godina su se u BiH snimali dva do tri filma godišnje, sada se ne snima ni jedan"

RSE: Dugo ste prisutni i u filmu. Iza sebe imate jako puno urađenog i što se filma tiče. Da li je tu situacija bolja?

Zlatar: Mislim da je još gora situacija u filmu. Prije deset godina su se u BiH snimali dva do tri filma godišnje, sada se ne snima ni jedan. Mislim da sada, svaka umjetnost u BiH, ponire, baš ide u propast. Zadnjih par godina, koliko ja znam, samo neke koprodukcije prolaze, nema ni jedan film da je baš bosanski. Ove godine su se, nekim čudom, snimila dva filma - Muškarci ne plaču i Žaba. To je baš čudo.

RSE: Zanimljivo je da su u BiH, bar u posljednjih pet godina, da ne idemo dalje, film i kultura generalno, sport, u sve goroj i goroj situaciji. Da li je to pokaz da vladajuće strukture baš i ne razumiju ovu vrstu društvene zbilje?

Zlatar: Mislim da je to zato što vladaju stvarno nazadne snage. Sve više je nekakvih konzervativaca, ljudi koji samo pričaju o nekakvoj tradiciji, o religiji, koje su stvarno prošle prije sto, dvjesto, godina. Vraćaju se tome. Šta se imaš vraćati korijenima, idemo valjda dalje?! Mislim da je to razlog svemu tome, što se sve više mladih ljudi okreće tim nekakvim glupostima, koje stvarno nemaju veze sa XXI vijekom. To me užasno ljuti. Kada neko spomene tradiciju, meni se kosa digne na glavi.

  • 16x9 Image

    Selma Boračić-Mršo

    Nakon sticanja prvih iskustava na u Balkanskim istraživačkim mrežama (BIRN) i BHT-u, od 2007. radi kao novinar-reporter za radijski program i TV magazin Liberty.

Facebook Forum

XS
SM
MD
LG