Dostupni linkovi

Šarenac: I kod njemačkih penzionera ima siromaštva i problema


Nagradu 'Unska sirena' Šarenac je dobio za film „ Bugarski san“ kojim je htio razbiti stereotipe te pokazati da i u Njemačkoj postoje veliki problemi i siromaštvo među populacijom penzionera.

Kod nas je film kultura, a ne biznis, znači, nikad ne može povratiti iznos novca koji je uložen u stvaranje filma, odnosno budžet filma, kaže u intervjuu za Radio Slobodna Evropa (RSE) Srđan Šarenac, dobitnik nagrada na ovogodišnjem Bihać Avantura Film Festivalu.

U takmičarskom dijelu programa drugog Bihać Avantura Film Festivala, koji je održan u avgustu, u konkurenciji 20 filmova, Šarenac je dobio Grand prix festivala i nagradu 'Unska sirena' za film „ Bugarski san“.

U središtu filmske priče je sudbina njemačke penzionerke Petre Kallenbach koja zbog nemogućnosti da ostvari pristojan život u Njemačkoj odlazi u Bugarsku.

molimo pričekajte

No media source currently available

0:00 0:11:05 0:00
Direktan link

RSE: ‘Bugarski san’ je priča o Njemici Petri iz Hamburga koja zbog male penzije odlučuje da nastavak svog života potraži u Bugarskoj i tamo ga pronalazi. Kako ste došli na ideju da radite ovaj film?

Šarenac: Njemačku stipendiju Nipkow koja mi je omogućila da četiri mjeseca živim u Berlinu i pišem scenario za dugometražni dokumentarni projekat ‘Bugarski san’ dobio sam 2012. godine. Budući da sam ranije sudjelovao na Berlin Film Festivalu, uočio sam da i u Njemačkoj, koja je najbogatija država Evropske unije, postoji ranjiva skupina građana. To su autohtoni Nijemci u svojoj sedmoj ili osmoj deceniji života, koji su svoj cijeli radni vijek radili u Njemačkoj, a koji sada ne mogu da prežive od svoje minimalne penzije koja se kreće između 700 – 800 eura mjesečno.

Ti penzioneri ne prihvataju da je starost kraj života, već smatraju da je to mogućnost za početak novog života, te odlučuju da se presele u zemlje Istočne Evrope, gdje nikad ranije nisu bili, ali će u Istočnoj Evropi, sa svojom penzijom od 700 – 800 eura, imati puno kvalitetniji život. To je tema o kojoj vrlo malo znamo kod nas, jer mi imamo stereotip da je Njemačka savršena zemlja u kojoj teče med i mlijeko.

Ja sam ovim filmom htio razbiti te stereotipe te pokazati da i u Njemačkoj postoje veliki problemi i siromaštvo među populacijom penzionera. Nakon opsežne potrage, našu glavnu junakinju, Petru, pronašli smo u Hamburgu i tako je počeo film.

RSE: Koliko dugo ste radili na ovom filmu i šta Vam je bio najveći problem?

Šarenac: Najteže je bilo finansirati ovaj film, jer ja, koji nisam Nijemac, usudio sam se finansirati film o jednoj velikoj njemačkoj temi. Samim time što nisam Nijemac, mnogi filmski fondovi i TV stanice u Njemačkoj nisu htjele da finansiraju film ‘Bugarski san’. Ali, uz pomoć Kreativne Evrope EU, Nipkow programa i Al Jazeera Balkans, kojima se zahvaljujem, uspio sam nakon sedam godina da završim film i premijerno ga prikažem 2019. na AJB DOC festivalu.

RSE: Čini se da penzioneri u Bosni i Hercegovini, odlaskom u penziju, smatraju da je njihov život prestao. Zašto se razlikuju, po Vama, od Nijemaca, kojih je nekoliko hiljada otišlo iz svoje zemlje kao i Petra?

Šarenac: Rekao bih da kod nas penzioneri imaju još niže penzije nego u Njemačkoj. Znam da ljudi na Balkanu, koji cijeli životni vijek provedu radeći, nekad dobiju penziju koja iznosi 150 eura. To je ogromna razlika u odnosu na neku minimalnu njemačku penziju od 700 eura.

Naši penzioneri sa tih 150 eura nemaju mogućnost da idu u neke druge krajeve Evrope, gdje bi mogli imati bolji kvalitet života za manje novca. S druge strane, njemački penzioneri sa 700 eura uvijek mogu preseliti u Bugarsku ili Rumuniju, koje su puno jeftinije zemlje Evropske unije i tamo provesti ostatak života, kvalitetnije živeći, a oni će i dalje tamo imati i zdravstveno osiguranje, tako da je to njima dobra prilika.

RSE: U svojim filmovima ste se bavili i nekim kontraverznim bh. temamama. Vaš film ‘Dvije škole’ koji govori o bh. fenomenu dvije škole pod jednim krovom prikazan je širom svijeta. Ovaj film ste predstavili i u Americi. Kako je na njega reagovala publika?

Šarenac: Prošle godine me je Katolički univerzitet Fontbonne, u Saint Louisu, pozvao da prikažem film ‘Dvije škole’ i da razgovaram s njihovim studentima. Bilo je to ogromno iskustvo – da govorimo o mom filmu i da vidim njihove reakcije. Bilo je zaista izuzetno, oni su potpuno razumjeli film, jer i u Americi postoje neki gradovi koji su podijeljeni, koji imaju neki ‘crnački’ i ‘bijeli’ dio grada, mada te barijere nisu nikada zvanično uspostavljene. Tako su se oni identifikovali kroz film ‘Dvije škole’, o dvije škole koje imaju istu zgradu, i o jednom fudbalskom turniru koji po prvi put povezuje te dvije škole pod istim krovom.

RSE: Do sada ste učestvovali u snimanju oko 20 filmova. Režirali ste dugometražni dokumentarni filma ‘Selo bez žena’, 2010. godine, koji je osvojio 14 nagrada a prikazan je na 80 festivala. Koliko je teško bilo snimati ovaj film?

Šarenac: ‘Selo bez žena’ je do sada najuspješniji moj film koji sam režirao. To potvrđuje i podatak da ‘Selo bez žena’ i nakon deset godina od nastanka i dalje živi svoj život i prikazuje se. Ove godine ‘Selo bez žena’ je prikazan u kinu Slavica u Dubrovniku i u hrvatskom domu Viganj Kuvenat na Pelješcu. Kad se sjetim kako je film nastao, znam da je razvoj i finansiranje filma trajalo dvije i po godine. Da bih snimio film ‘Selo bez žena’ živio sam 150 dana sa glavnim junacima, braćom Janković, te smo snimali još sto dana. Montaža filma i obrada zvuka je trajala šest mjeseci, tako da je ukupno četiri godine mog života uloženo u nastanak ovog filma.

RSE: Za svoj rad dobili ste veliki broj nagrada. Nominovani ste bili i za Oscara 2019. godine u kategoriji najboljeg dugometražnog dokumentarca. Da li se danas može živjeti od rada na filmu?

Šarenac: Vrlo je teško živjeti od rada na filmu, ali je najbitnije biti jako ustrajan da bi se opstalo kao filmski režiser i producent. Da bi nastao jedan film potrebno je od tri do pet godina rada. Potrebno je da vjerujete u sebe i da ne odustajete, bez obzira koliko teško bilo. Ja se, pored režije filmova, bavim i produkcijom, radim i kao producent igranih filmova.

RSE: Da li trenutno radite na nekom novom filmu i kako gledate na ovo što se zbog virusa korona sve više filmskih festivala organizuje bez publike, odnosno on line?

Šarenac: Trenutno radim na filmovima 'Izbor za Miss Zatvora', 'Poslije kraja svijeta' i na filmu 'Jahači'. Zbog korona virusa mnogi projekti koje sam trebao snimati ove godine su mi otkazani jer finansijeri ne žele ulagati novac u ova rizična vremena. Nažalost, i televizijske stanice vrlo često se odlučuju da ne finansiraju i ne snimaju nove projekte, već repriziraju prethodne, jer u ovakva krizna vremena svaka investicija može biti opasna.

Što se tiče filmskih festivala, nažalost, ne smiju se održavati pred publikom, a online prikazivanje onemogućava direktan kontakt između reditelja i publike. Ja sam navikao da uvijek nakon filma razgovaram sa publikom. Imao sam sreću te sam na tri do četiri festivala u zadnja tri mjeseca, kao što su Bihać Avantura filmski festival, gdje sam osvojio Grand Prix za 'Bugarski san', te Beldocs, i dva prikazivanja koja sam imao u Domu Kuvenat na Pelješcu i u kinu Slavica, u Dubrovniku, gdje sam imao direktan kontakt sa publikom, jer se radilo o open air prikazivanju, odnosno prikazivanju u otvorenom kinu.

Mislim da najgora situacija slijedi sada, na jesen i zimu, kada više neće biti mogućnosti prikazivanja u otvorenim kinima, kada će se zbog hladnoće sve morati da se premjesti unutar kino dvorana, gdje se moraju poštovati sve mjere usljed COVID pandemije.

RSE: Po Vašem mišljenju, koliko će to sve uticati i na razvoj filma i na odnos publike? Vidimo, kino dvorane su zatvorene, pozorišne predstave se ne izvode, vrlo malo je izložbi. Koliko će sve to uticati uopšte na kulturu?

Šarenac: Pandemija korona virusa uvela je zapravo neka nova pravila – da se filmovi i predstave gledaju online, ili na televiziji ili preko video ondemand platformi. To je dovelo do toga da se i taj evropski film, recimo neki moj film koji ja snimam, takmiči sa Netflixom, koji je najveća platforma na svijetu. E, sad, meni se čini da mi u Evropi još nismo bili spremni za takvo takmičenje – znate, kad imate neke serije koje su najpoznatije na svijetu, i kad su ljudi navikli da ih gledaju na Netflixu, jako je teško da oni pronađu i odvoje vrijeme za jedan evropski arthouse, odnosno nezavisni film.

Tako se mi nalazimo u jednom vrlo, vrlo teškom položaju za kulturu jer gledaoci ne mogu ići u kino, ne mogu ići na izložbe, ne mogu ići na predstave, a mi koji se bavimo kulturom, želimo da opstanemo i da proizvodimo kulturu.

RSE: Kako gledate na ovo što se u Bosni i Hercegovini vrlo malo ulaže u kulturu? Neki posljednji budžeti koji su usvojeni u Bosni i Hercegovini pokazuju da će se opet najviše štediti na kulturi. Da li Vi, kao vrlo uspješan bh. autor, imate ikakvu podršku od institucija?

Šarenac: Jako je teško da se stvara kultura ako se budžeti za kulturu smanjuju. Znate, kada neko krene da se bavi režijom filma ili produkcijom filma, kao ja, vi se suočavate da svake godine idete na konkurse za podršku filma, jer film je kod nas neprofitna djelatnost, nikada ne možete kao u Holivudu snimiti film od vlastitog novca i povratiti distribucijom i prodajom filma taj budžet. Upravo zato postoje kod nas filmski fondovi koji sufinansiraju proizvodnju filma da bi filmovi nastali. Filmovi kod nas nisu biznis kao u Holivudu, kod nas je film kultura. Znači, film nikad ne može povratiti iznos novca koji je uložen u stvaranje filma, odnosno budžet filma.

Budući kulturni fondovi su sve manji i manji. Suočavate se sa situacijom da vi i dalje snimate filmove, ali sa sve manje i manje snimajućih dana, jer su iznosi podrške filmskih fondova sve niži i niži. I tako, pokušavate da opstanete i da snimate film u sve nepovoljnijim i nepovoljnijim uslovima. Jako je teško snimiti film, a pogotovo ako, nakon što ga snimite, u ovim vremenima, ne znate šta da radite s njim.

Facebook Forum

XS
SM
MD
LG