Dostupni linkovi

Ko je bolje prošao u Hagu?


Foto: Dragan Štavljanin
Foto: Dragan Štavljanin
U najnovijem Mostu Radija Slobodna Evropa dva profesora Pravnog fakuleta, Radoslav Stojanović, profesor međunarodnog prava iz Beograda i Arsim Bajrami, profesor ustavnog prava iz Prištine, polemišu o rezultatima rasprave o legalnosti proglašenja nezavisnosti Kosova koja je vođena pred Međunarodnim sudom pravde.

Razgovaralo se o tome čija je argumentacija bila ubedljivija - albanska ili srpska, da li je pravo na samoopredeljenje jače od prava poštovanja teritorijalnog integriteta države, da li je Kosovo po ustavu Jugoslavije imalo pravo na otcepljenje, zbog čega su Albanci u bivšoj Jugoslaviji bili tretirani kao manjina, kao i o tome da li je Rezolucija 1244 Saveta bezbednosti Ujedinjenih nacija sprečavala nezavisnost Kosova.

'ZA' i 'PROTIV'


Omer Karabeg: Tokom dvonedeljne rasprave pred Međunarodnim sudom pravde nastupili su, pored predstavnika Srbije i Kosova, i predstavnici 27 država. Jedni su iznosili argumente u prilog Srbije, drugi u prilog Kosova. Po završetku rasprave i jedna i druga strana su izjavile da su zadovoljne raspravom. Gospodine Stojanoviću, po vama ko je bolje prošao, ili je rezultat bio nerešen?

Radoslav Stojanović: Ja ne bih hteo da kažem da je bilo ko dobro prošao jer mislim da je nastupila jedna loša
Stojanović: U raspravi je 14 država tvrdilo da ne postoji zabrana međunarodnog prava za jednostrano otcepljenje, a 12 je tvrdilo suprotno. Pred sudijama je sada da reše taj rasporak i donesu savetodavno mišljenje.
situacija koju bih nazvao pravnim raskorakom. Naime, u raspravi je 14 država tvrdilo da ne postoji zabrana međunarodnog prava za jednostrano otcepljenje, a 12 je tvrdilo suprotno. Pred sudijama je sada da reše taj rasporak i donesu savetodavno mišljenje.

Arsim Bajrami: Moje mišljenje je da je to bila dobra rasprava i da smo tu videli dve vrste argumentacije. Prva vrsta argumentacije je moderna i ona je veoma ubedljivo dokazivala legalnost i legitimnost nezavisnosti Kosova. Taj koncept daje prioritet pravu na samoopredeljenje i on kosovski slučaj posmatra kao jedno specifično pitanje - kao pravno, političko, ali i istorijsko pitanje. Imali smo i drugu argumentaciju koja je bila dosta slaba, konzervativna i klasična i koja se poziva na stari koncept međunarodnog prava koji je rušenjem komunizma i završetkom hladnog rata 90-ih godina postao staromodan. Mislim da su kosovska delegacija i kosovski pravnici, uz podršku međunarodnih pravnika, ubedljivo dokazali legitimnost i legalnost nezavisnosti Kosova. Ima previše istorijskih, političkih i pravnih argumenata koji potvrđuju da je nezavisnost Kosova, kao poslednji čin raspada zajedničke države, realno rešenje. To nije nikakav jednostrani akt, to je rešenje koje je u potpunosti usklađeno sa glavnim akterima međunarodnog prava.

Radoslav Stojanović: Kolega nije u pravu kada tvrdi da je Kosovo zastupalo moderne, a Srbija konzervativne stavove. Navešću i nekoliko primera. Antonio Kaseze, koji je najsavremeniji međunarodni pravnik, u svojoj knjizi objavljenoj 2000. godine kaže nešto što je suprotno od onoga što je, recimo, rekao američki predstavnik pred Međunarodnim sudom pravde. Enriko Milano, savremeni američki teoretičar međunarodnog prava, u svojoj knjizi takođe to isto govori. Marčelo Koen, koji je bio u delegaciji Srbije, u knjizi “Secesija prema međunardom pravu“ objavljenoj 2006. godine isto to tvrdi. Prema tome, mislim da iz ovog našeg razgovora treba da izostavimo kvalifikacije šta je konzervativno, a šta je savremeno i moderno. Ono oko čega treba da se obojica saglasimo je da je ovo pitanje mnogo složenije nego što je čak, ako hoćete, i predstavljeno pred Međunarodnim sudom pravde jer su svi govornici, osim delegacija Srbije i Kosova koje su za izlaganje svojih argumenata dobile po tri sata, imali po 45 minuta, a za to vreme ne možete mnogo da kažete. S obzirom da međunarodno pravo detaljno ne reguliše pitanje samoopredeljenja i otcepljenja - ne postoje pravila postupka, ne postoje pravila kako se to izvodi - Sud će morati da se osloni na doktrinu međunarodnog prava. Pri tome treba imati puno poverenje u taj sud jer je on
Bajrami: Kosovo, ustvari, nikada nije bilo prirodni deo Srbije već je više puta anektirano od strane Srbije, poslednji put 1945. godine. To je bila klasična aneksija jer je to učinjeno mimo volje albanskog naroda i u vreme vojne uprave.
sastavljen od 15 vrhunskih međunarodnih pravnika i ti ljudi svakako neće žrtvovati svoj stručni autoritet i svoj ugled zbog bilo čijeg političkog opredeljenja.

Arsim Bajrami: Ne može se kosovsko pitanje dogmatski gledati, samo sa pravne strane, to je kompleksno pitanje koje ima i istorijski i pravni i politički aspekt. Tokom rasprave izneta je jaka argumentacija u prilog nezavisnosti Kosova. Kad je reč o istorijskim argumentima, treba podsetiti da Kosovo, ustvari, nikada nije bilo prirodni deo Srbije već je više puta anektirano od strane Srbije, poslednji put 1945. godine. To je bila klasična aneksija jer je to učinjeno mimo volje albanskog naroda i u vreme vojne uprave. Nikada albanski narod nije izrazio volju da bude u sastavu Srbije. Što se tiče ustavno-pravnih argumenta, treba reći da su tokom raspada Jugoslavije sve federalne jedinice iskoristile pravo na samoopredeljenje koje nikada nije bilo osporeno ni Kosovu, niti Ustavom iz 1974. godine, niti ustavnim poretkom Kosova. S tog aspekta je jasno da je nezavisnost Kosova posljednji pravni čin raspada zajedničke države i procesa stvaranje novih država. Politički aspekt je glavni i Međunarodni sud pravde ga nikako ne može ignorisati. Na Kosovu je bilo rata, izvršen je genocid, nakon čega je došlo do intervencije i uspostavljanja međunarodne uprave, a kao rezultat te međunarodne uprave realizovan je proces stvaranja kosovske države. Kosovo je primer uspešnog stvaranja jedne nove države pod međunarodnim patronatom - i to mirnim putem.

Radoslav Stojanović: Pustimo istoričare i političare da rade svoje, a Sud će doneti pravno mišljenje. Ali, kad smo već kod istorije, Srbija nije anketirala Kosovo. Kosovo je pripalo Srbiji 1913. godine mirovnim ugovorom posle Balkanskih ratova. Kao što znate, mirovni ugovor je međunarodno-pravni dokument apsolutne važnosti. Drugo, netačna je tvrdnja da je Kosovo po Ustavu iz 1974. godine imalo pravo na
Stojanović: Kosovo je pripalo Srbiji 1913. godine mirovnim ugovorom posle Balkanskih ratova. Kao što znate, mirovni ugovor je međunarodno-pravni dokument apsolutne važnosti.
samoopredeljenje i otcepljenje. To pravo su imale republike, dok autonomne pokrajine u Srbiji to pravo nisu imale. To su činjenice. Međutim, ono što jeste vrlo ozbiljan problem je to što je Srbija 1998. i 1999. počinila vrlo ozbiljne akte nasilja na Kosovu. Kad kažem nasilje, ja ne mislim na pravo ius ad bellum, to jeste pravo države da oružanom silom spreči ugrožavanje njenog teritorijalnog integriteta, već na zločine koji su tom prilikom počinjeni. To je nešto što umanjuje argument Srbije da je Kosovo otcepljeno suprotno međunarodnom pravu. Ta činjenica ne pobija taj argument, ali umanjuje njegov značaj. Ali isto tako ne možemo zanemariti ni činjenicu da je iz toga nastao vrlo težak humanitarni problem, a to je 200.000 ljudi izbeglih sa Kosova posle 1999. godine koji danas žive u Srbiji pod teškim uslovima. Oni se ne mogu vratiti na Kosovo, to će se složiti i gospodin Bajrami i moje kolega sa Pravnog fakulteta u Prištini. Kao što smatram da je proterivanje Albanaca 1999. godine bilo zločin, tako isto smatram da je i ovo jedna ozbiljna stvar. Ne znam koliko je to zločin, a koliko političko nasilje, ali u svakom slučaju niko dobrovoljno ne napušta svoju kuću i svoju zemlju i odlazi u neizvesnost izbegličkog života. To je najgrublje narušavanje, ako ničega drugog, ono ljudskih prava, da ne govorimo o ljudskim patnjama. I to je ono što s druge strane smanjuje izglede da Kosovo dobije punu satisfakciju u mišljenju Međunarodnog suda pravde.

POGLED U BUDUĆNOST A NE U PROŠLOST

Arsim Bajrami: Nasilje na Kosovu nije bilo akt paramilitarnih grupa ili pojedinaca nego ga je planirala država. To je bila državna politika 90-ih godina i akteri te politike su osuđeni ili im se još uvek sudi u Haškom tribunalu za ratne zločine.
Arsim Bajrami: Nesporna je činjenica da je Kosovo klasičan slučaj ankesije i 1913. i 1945. godine, jer, ponavljam, nikada albanski narod nije izrazio volju da dobrovoljno stupi u zajedništvo sa Srbijom. Profesor Stojanović kaže da Kosovo nije imalo pravo na samoopredeljenje, a ja ga pitam - da li je po Ustavu iz 1974. godine bilo moguće promeniti granice Jugoslavije ili ustav bez saglasnosti Kosova? Kosovo je bilo konstitutivni deo Jugoslavije, a kada su se menjale granice Jugoslavije Kosovo nije bilo pitano za te promene. Ono je jednostrano bilo izostavljeno iz tog procesa. Što se tiče nasilja, ja cenim realistični stav profesora Stojanovića da je nasilje srpskog režima na nivou genocida dokaz kako su Albanci bili tretirani u Srbiji. To nasilje nije bilo akt paramilitarnih grupa ili pojedinaca nego ga je planirala država. To je bila državna politika 90-ih godina i akteri te politike su osuđeni ili im se još uvek sudi u Haškom tribunalu za ratne zločine. Što se tiče nasilja posle rata nad Srbima, to nije bila politika vlade Kosova. Kosovska vlada i kosovski lideri su to osuđivali i oni se zalažu za povratak Srba. U tome imamo veoma dobre rezultate. Naša vlada daje novac za opravku i izgradnju srpskih kuća, Srbi su aktivni i u vladi i u parlamentu Kosova. Mi smo sad završili lokalne izbore na koje je izašlo preko 30 posto lokalnog srpskog stanovništva. Srbi su sada definitivno pronašli sebe i neće više dopuštati da budu manipulisani za političke svrhe. Siguran sam da je profesor Stojanović video Ustav Republike Kosova - ja sam bio jedan od njegovih autora - i molim ga da pročita ocene međunarodnih faktora o tom ustavu. Taj ustav je jedan od najboljih ustava u regionu što se tiče prava manjina. Mi smo u naš ustav uneli načelo pozitivne diskriminacije i srpska manjina po tom ustavu ima sve - i lokalnu samoupravu i političko predstavništvo u parlamentu i vladi. Albanski narod je tim potezom pokazao da ne gleda više u prošlost, već da je rešen graditi zajedničku budućnost sa Srbima.

Radoslav Stojanović: Reći da srpska zajednica na Kosovu uživa sva prava jednostavno je smešno. Ja sam bio na
Stojanović: Reći da srpska zajednica na Kosovu uživa sva prava jednostavno je smešno. Ja sam bio na Kosovu i video sam da ljudi žive u getu, da bez vojne pratnje ne mogu da odu da kupe hleb, da su srpski spomenici pod zaštitom vojske da ne bi bili porušeni.
Kosovu i video sam da ljudi žive u getu, da bez vojne pratnje ne mogu da odu da kupe hleb, da su srpski spomenici pod zaštitom vojske da ne bi bili porušeni. Ako hoćemo da uspostavimo normalne odnose, mi moramo da razgovaramo o onome što stvarno postoji, a ne da stvari zamazujemo ideološkim frazama. Ja sam, recimo, za to da Srbi izlaze na lokalne izbore na Kosovu i mislim da vlada Srbije greši što ih u tome sprečava, jer oni treba da upravljaju sami sobom, a kako će to da rade ako ne izlaze na izbore bez obzira da li prihvataju ili ne režim na Kosovu. To je realnost, ali ne možemo da pravimo slikovnicu onako kako nama odgovara, po nekakvim našim nacionalnim ili drugim ciljevima, što se vidi iz ovog razgovora. Međunarodni sud pravde će svoje savetodavno mišljenje doneti na osnovu međunarodnog prava, a ne na osnovu nekakvih percepcija i političkih opsesija i interesa. Ti interesi se ne smeju zanemariti, ali mi sada treba da raspravimo pitanje kako da živimo u budućnosti. Jer, pazite, nas niko ne može da mrdne s ovih teritorija na kojima živimo, mi ćemo morati da živimo kao susedi, a sasvim je sigurno da su dobrosusedski odnosi pretpostavka normalnog života svake države, pa i naše.

Arsim Bajrami: Ja sam se iskreno nadao da je profesor Stojanović pratio situaciju na Kosovu i da ima pravu sliku o tome šta se ovde desava poslednjih godina. Međutim, vidim da on govori sa pozicije od pre 10 godina kad smo takođe zajedno učestovali u Mostu Radija Slobodna Evropa. I tada je on bio veoma pesimističan što se tiče perspektive Kosova i procesa nezavisnosti. Slika Kosova je sada potpuno drugačija. Nema više geta na Kosovu, Srbi su integrisani, oni prave zajednički biznis s Albancima, oni imaju rezervisana mesta u
Bajrami: Slika Kosova je sada potpuno drugačija. Nema više geta na Kosovu, Srbi su integrisani, oni prave zajednički biznis s Albancima, oni imaju rezervisana mesta u parlamentu, oni su u vladi predstavljeni sa dvojicom ministara i zamenika ministra, oni su svakodnevno zajedno s Albancima.
parlamentu, oni su u vladi predstavljeni sa dvojicom ministara i zamenika ministra, oni su svakodnevno zajedno s Albancima, putuju slobodno, kao što mi putujemo slobodno u srpskim opštinama, u Gračanici, u Štrpcima. Ja mislim da se prava srpske manjine brane podržavanjem tog procesa, a ne neistinitom pričom o getu. Lokalni Srbi na Kosovu su napravili veliki korak. Oni više nisu sredstvo kojim srpski režim manipuliše za svoje unutrašnje potrebe. Videli su da od te manipulacija, koja je trajala preko 10 godina, nisu imali nikakve koristi. Posle proglašenja nezavisnosti Kosova međuetnički odnosi su veoma, veoma stabilni. Nema nikakvog nasilja. Naprotiv, albanska većina je pružila ruku pomirenja srpskoj manjini i to svakim danom dokazuju i vlada i politički predstavnici Kosova. Mislim da je nezavisnost Kosova pozitivno uticala i na stabilnost u regionu o čemu svedoči i priznavanje naše nezavisnosti od strane suseda - Crne Gore i Makedonije. Jer, jasno je da je nezavisnost Kosova logičan čin, da je on u potpunosti u skladu sa međunarodnim pravom i da nema nijedanog akta u međunarodnom pravu koji zabranjuje jednom narodu, koji je homogen i koje ispunjava sve uslove za samostalnu državu, da slobodno izrazi svoju volju i odabere svoj put u budućnost.

MANJINA ILI NE?


Radoslav Stojanović: Pravo na samoopredeljenje imaju narodi. Albanci su u Srbiji i u Jugoslaviji bili nacionalna manjina, a nacionalne manjine po svim dokumentima međunarodnog prava nemaju pravo na otcepljenje.

Radoslav Stojanović: Gospodin Bajrami kaže da međunarodno pravo ne zabranjuje otcepljenje. Pazite, pravo na samoopredeljenje imaju narodi. Albanci su u Srbiji i u Jugoslaviji bili nacionalna manjina, a nacionalne manjine po svim dokumentima međunarodnog prava nemaju pravo na otcepljenje. Drugo, nije nasilje i nasilno ponašanje samo upotreba vojne sile. Ako vi učinite jedan akt kao što je otcepljenje i time ugrozite teritorijalni integritet Srbije, vi ste učinili nasilje prema Srbiji. To su veoma ozbiljna pitanja i ja očekujem da će Međunarodni sud pravde raščistiti nejasnoće koje postoje oko prava na samoopredeljenje i na otcepljenje. Ja ću vam reći da je moj profesor Milan Bartoš 70-ih godina u komisiji za međunarodno pravo Ujedinjenih nacija predlagao da se u pakt o pravima čoveka unese pravo na otcepljenje. Sve države su to odbacile.

Omer Karabeg: Gospodine Bajrami, gospodin Stojanović kaže da su Albanci bili nacionalna manjina i da zato po međunarodnom pravu nemaju pravo na otcepljenje.

Arsim Bajrami: Upravo u tome je problem. Za vreme komunističkog režima Albanci su bili tretirani kao nacionalna manjina i to je bila glavna diskriminacija. To je bila komunistička konstrukcija koja je dva miliona Albanaca tretirala kao manjinu, iako je svima bilo poznato da su Albanci homogen narod, da žive na svojim etničkim teritorijama i da su bili treći narod po veličini u bivšoj Jugoslaviji. Posle Srba i Hrvata Albanci su bili najbrojniji. Tokom 50 godina življenja u Jugoslaviji Albanci su bili u potpunosti ignorisani i diskriminisani političkim programima Srbije, naročito posle 1981. godine kada su javno tražili svoja prava - pravo prvo na
Bajrami: Za vreme komunističkog režima Albanci su bili tretirani kao nacionalna manjina i to je bila glavna diskriminacija. To je bila komunistička konstrukcija koja je dva miliona Albanaca tretirala kao manjinu, iako je svima bilo poznato da su Albanci bili treći narod po veličini u bivšoj Jugoslaviji. Posle Srba i Hrvata Albanci su bili najbrojniji.
republiku i kasnije na otcepljenje. Oni su se borili mirnim putem, a krenuli su u oslobodilački rat kada im je on bio nametnut.

Radoslav Stojanović:
Gospodin Bajrami kaže da su Albanci u komunizmu bili nacionalna manjina. Pa, oni su to bili od 1913. godine. A Versajski mir je doneo pakt o nacionalnim manjinama gde su Albanci takođe bili manjina. Prema tome, to nema veze sa komunizmom.

Omer Karabeg: Možemo li da se vratimo raspravi koja je vođena pred Međunarodnim sudom pravde? Jedno od ključnih pitanja bilo je tumačenje Rezolucije Ujedinjenih nacija 1244 o Kosovu. Jedni su tvrdili da ona ne sprečava nezavisnost Kosova, a drugi da ona ne predviđa nezavisnost kao opciju. Kakvo vi na to gledate?

Radoslav Stojanović: Vrlo precizno – ta rezolucija stavlja u zadatak da u vremenu koje dolazi treba da se reši konačni status Kosova nakon svega što se tamo zbivalo. Ali to rešenje se donosi drugom rezolucijom u Savetu bezbednosti, a ne jednostranom deklaracijom o proglašenju nezavisnosti Kosova što su učinili Albanci.

Arsim Bajrami:
Rezolucija 1244 je nastala kao akt kompromisa posle vojne intervencije i posle uspostave civilne i vojne uprave na Kosovu. Ta rezolucija je imala jasan cilj - obustavu rata, uspostavu međunarodne uprave na Kosovu i pripremu za rešenje finalnog statusa Kosova. Upravo se u tački 11 tog dokumenta kaže da je cilj rezolucije stvaranje političkog okvira za pronalaženje finalnog statusa Kosova. U trenutku kada je ta rezolucija bila blokirana zbog nemogućnosti Saveta bezbednosti da donese odluku o statusu Kosova, Savet bezbednosti je imenovao Martija Ahtisarija kao posrednika da vodi proces pregovora u Beču. Taj proces je potpuno bio pod patronatom Ujedinjenih nacija i mi smo na kraju tog procesa imali predlog Ahtisarija da se Kosovu da nezavisnost. Zašto Savet bezbednosti nije bio u mogućnosti da donese zajedničku rezoluciju kojom završava svoju upravu na Kosovu i daje mišljenje o finalnom statusu Kosova? Pa, zbog blokade u Savetu bezbednosti. Uostalom, kad je donosena odluka o bombardovanju Srbije, i tada je bilo debate da li je ta odluka u skladu sa međunarodnim pravom, pa je prevladalo mišljenje da je takva intervencija legitimna kada je u pitanju humanitarna katastrofa i kada su u pitanju prava jednog naroda. S obzirom da logika blokiranja procesa rešenja finalnog statusa Kosova nije više bila prihvatljiva, logičan završetak celog procesa bila je Deklaracija o nezavisnosti Kosova koja je u potpunosti bila usklađena sa glavnim akterima međunarodne zajednice koji su prisutni na Kosovu. Mi smo potpuno zadovoljni tokom rasprave pred Međunarodnim sudom pravde i sigurni smo da će mišljenje Suda za nas biti pozitivno.

Omer Karabeg: Gospodine Stojanoviću, gospodin Bajrami veruje da će mišljenje Međunarodnog suda pravde biti u prilog Kosova. Kakvo je vaše mišljenje?

Radoslav Stojanović: Po meni mišljenje Suda mora da bude pravno, a to znači da će priznati da je jednostrana secesija
Stojanović: Po meni mišljenje Suda mora da bude pravno, a to znači da će priznati da je jednostrana secesija protivpravni akt, a, s druge strane, će reći da je zbog okolnosti da je Srbija izvršila nasilje 1998. i 1999. godine oslabljen taj argument Srbije.
protivpravni akt, a, s druge strane, će reći da je zbog okolnosti da je Srbija izvršila nasilje 1998. i 1999. godine oslabljen taj argument Srbije. To ne znači da su Albanci stekli pravo da se otcepe, već da argument Srbije nema punu snagu kakvu bi mogao da ima. I mislim da će mišljenje Suda biti uravnoteženo. A gospodinu Bajramiju i drugima na Kosovu poručujem - spremite se, gospodo, za ozbiljne razgovore da zajednički rešimo pitanja koja nas bole jer nam neko treći nikada to neće rešiti.

Omer Karabeg: Ako mišljenje Suda bude negativno po Srbiju da li će ga Srbija prihvatiti bez obzira što ono nije obavezujuće?

Radoslav Stojanović: Moj stav je da Srbija treba da prihvati mišljenje Međunarodnog suda pravde i da se u svom ponašanju i politici prilagodi tom mišljenju. Ali isto tako smatram da i kosovska strana treba da ga prihvati bez obzira kakvo ono bude bilo, pa da onda pokušamo da razgovaramo o bitnim pitanjima koja se tiču Kosova i Srbije. Za mene je osnovni problem 200.000 proteranih ljudi. Ako je problem 800.000 proteranih Albanca proizveo humanitarnu katastrofu, pa je iz toga stečeno pravo, kako kaže gospodin Bajrami, za bombardovanje, onda treba da rešimo i to pitanje, a ne da tvrdimo da na Kosovu za manjine teku med i mleko. Lepe priče ne znače ništa, za mene ostaje problem 200.000 prognanih.

Omer Karabeg: Gospodine Bajrami, ako mišljenje Suda bude nepovoljno po Kosovo, da li će ga Kosovo prihvatiti?

Arsim Bajrami: Mi smo uvereni da će odluka biti pravedna i da će mišljenje Suda u potpunosti biti u saglasnosti s aktom o nezavisnosti Kosova jer nikakva sudska odluka ne može oduzeti jednom narodu pravo na samoopredeljenje, tim pre što je taj narod upotrebio sva mirna i civilizovana sredstva da dođe do tog cilja. Ja mislim da posle ove sudske odluke Srbija neće imati nijedan argument da blokira Kosovo. Srbija treba da shvati da je status Kosova konačan i da prihvati dijalog sa Kosovom o međudržavnim odnosima. Srbija treba da počne saradnju sa kosovskom vladom i sa srpskom manjinom na obostranu korist - da bismo prevazišli ratni period, da bismo uspostavili dobrosusedske odnose i krenuli putem evropskih integracija. Za pet, deset godina shvatićemo koliko su naši balkanski ratovi bili deplasirani, da je to bila ludost. Svi ćemo živeti u svojim samostalnim državama, ali bićemo deo evropske zajednice gde neće biti uopšte važno da li si Albanac ili Srbin - važno je biti građanin sa svim ljudskim pravima.
XS
SM
MD
LG