Piše: Kemal Kurspahić
(Mišljenja izrečena u komentaru ne odražavaju nužno stavove RSE)
U bogatoj i svakodnevno rastućoj kolekciji upitnih izjava američkog predsjednika, a Washington Post je upravo objavio kako je do 31. jula – za 558 dana u Bijeloj kući – Donald Tramp (Trump) iznio 4.229 takvih tvrdnji ili 7,6 prosječno dnevno uz porast na 16 dnevno u junu i julu, širok odjek imala je i jedna koja se tiče našeg regiona.
Voditelj njegove omiljene FOX televizije, propitujući – kao i Tramp u ranim fazama predsjednikovanja – obavezu na uzajamnu odbranu članica NATO-a, postavio mu je hipotetičko pitanje: “Tako recimo Crna Gora, koja se pridružila (NATO-u) prošle godine, bude napadnuta: Zašto bi moj sin išao u Crnu Goru da je brani od napada?”
Trampov odgovor pokazao je kako on nije baš promijenio mišljenje o članu 5 NATO Povelje po kojem se napad na jednu članicu smatra napadom na sve, koji je do sada korišten samo jednom: u učešću NATO-a u američkom odgovoru na terorističke napade 2001: “Ja razumijem to što vi kažete. I ja sam postavljao isto pitanje. Crna Gora je mala zemlja vrlo snažnog naroda … Oni su vrlo agresivan narod. Oni mogu postati agresivni i, čestitam, vi ste u trećem svjetskom ratu”.
Na stranu sad pogrešno razumijevanja člana 5, koji obavezuje na odbranu napadnute članice saveza a ne i učešće u njenoj agresiji protiv neke druge zemlje, i na stranu zabrinutost u savezu što predsjednik najmoćnije članice nastavlja da potkopava jedinstvo NATO-a insistirajući kako njegove članice ne izdvajaju dovoljno za vlastitu odbranu.
Pripadanje ili nepripadanje NATO-u s porastom napetosti između svjetskog Istoka i Zapada moglo bi u skoroj budućnosti određivati na kojoj strani te nove linije hladnoratovskih podjela ćete se naći.
Crna Gora je, opredjeljujući se za članstvo u zapadnom vojnom savezu, doživjela pritiske i nastojanja da se spriječi njeno pristupanje NATO-u, uključujući i neuspjeli plan državnog udara za koji zapadni posmatrači optužuju Rusiju. Oni se, takođe, pitaju i nije li Tramp ideju o Crnogorcima kao “vrlo agresivnom narodu” donio sa svog razgovora u četiri oka s ruskim predsjednikom Putinom u Helsinkiju.
Nastojanja Moskve da se spriječi širenje NATO-a sada su fokusirana na Makedoniju. Rusija je, po makedonskim i grčkim izvorima, poticala i plaćala radikalne grupe – uključujući grčko sveštenstvo i makedonske fudbalske huligane – da organizuju proteste protiv nedavno postignutog sporazuma o imenu Makedonije kojim se uklanjaju prepreke za njeno ubrzano približavanje članstvu i u NATO-u i u Evropskoj uniji. Grčka je odgovorila optužbama za rusko miješanje u njene poslove, protjerivanjem dva ruska diplomata i odbijanjem da primi još dva, nakon čega je slijedilo otkazivanje planirane posjete šefa ruske diplomatije Sergeja Lavrova Grčkoj.
Sa jedino logičnim ishodom – pristupanjem Makedonije NATO-u – iza nevidljive linije nove hladnoratovske podjele ostaće bar za neko vrijeme Srbija i Bosna i Hercegovina.
Antinatovsko raspoloženje u Srbiji objašnjava se ideološki obojenim selektivnim sjećanjem na NATO bombardovanje krajem devedesetih: pamti se samo bombardovanje bez i najmanjeg uvažavanja da je ono uslijedilo tek nakon odbijanja Miloševićevog režima da obustavi progon albanskog stanovništva Kosova i prihvati mirovni sporazum koji mu je ponuđen.
Bosna i Hercegovina je u vezi s aspiracijama za članstvo u NATO-u talac tog antinatovskog raspoloženja među srpskim vođama. NATO je još 22. aprila 2010. godine na sastanku ministara spoljnih poslova u Talinu ponudio BiH aktiviranje akcionog plana za članstvo pod uslovom da obavi knjiženje perspektivne vojne imovine na državu. Taj uslov ostaje neispunjen i nakon osam godina zbog odbijanja rukovodstva Republike Srpske da provede čak i sudske odluke o prenosu vojnih objekata na području entiteta na državu.
Entitetske vođe postavile su tri barikade napredovanju prema NATO-u.
Prva je, po uzoru na Srbiju: “NATO nas je bombardovao” što se – u povremenoj eskalaciji retorike – začinjava i tvrdnjama da je u tom bombardovanju korišten osiromašeni uranijom.
Druga: nepristajanje da se, ulaskom Bosne i Hercegovine u NATO, povlači tvrda granica prema Srbiji.
Treća: politička odluka da će Republika Srpska u vezi s članstvom u NATO-u slijediti politiku Srbije.
Kao i u slučajevima organizovanog ometanja euroatlantskih aspiracije Crne Gore i Makedonije, pozicija entitetskih vođa u Bosni i Hercegovini potiče se i aktivno podržava iz Moskve. Ruski predstavnici, i u Savjetu bezbjednosti Ujedinjenih nacija i u Savjetu za implementaciju mira u Sarajevu, u više rasprava o stanju u Bosni i Hercegovini odbijali su da se pridruže jednodušnoj podršci svih drugih međunarodnih aktera “euroatlantskim aspiracijama” Bosne i Hercegovine.
Stav Moskve je: “Euroatlantske integracije nisu jedina alternativa”. Kad se ima u vidu blagotvorno djejstvo članstva u NATO-u na bezbjednost, unutrašnju harmonizaciju, jačanje institucija i međunarodno uvažavanje zemalja članica, dugoročno je neodrživo da se bilo kome ostavlja pravo veta nad budućnošću cijele zemlje i sve njene djece. Za uklanjanje tih blokada potreban je i kreativniji unutrašnji pristup i pozitivan uticaj i susjeda i međunarodnih sponzora projekta mirne Bosne.
Facebook Forum