Piše: Kemal Kurspahić
(Mišljenja izrečena u komentaru ne odražavaju nužno stavove RSE)
Bila je ovo nedjelja kad je Zapadni Balkan, i pored svih globalnih potresa i neizvjesnosti, za trenutak ponovo bio u središtu međunarodne pažnje.
U Londonu – održan je balkanski samit na kojem je potvrđena podrška pridruženju zapadnoevropskih država Evropskoj uniji.
U Briselu – održan je Samit NATO-a sa kojeg je, nakon sporazuma Grčke i Makedonije o imenu „bivše jugoslovenske republike“, Makedoniji zvanično upućen poziv da otpočne pristupne pregovore čijim će završetkom ona postati 30. članica NATO-a.
U Moskvi – reprezentacija Hrvatske je u vatrometu talenta, motivacije i harmonije postigla i šestu pobjedu u šest utakmica – ovog puta protiv Engleske – i osigurala nastup u finalu Svjetskog fudbalskog prvenstva u nedjelju u Moskvi.
Bila je to i nedjelja obilježavanja godišnjice pada „zaštićene zone“ Srebrenice i genocidnog zločina u julu 1995.
Gledano iz bosanskohercegovačke perspektive ta nedjelja pokazala je kako vladajuće nacionalističke partije i njihovi prvaci uspijevaju da banalizuju svako pozitivno nastojanje i da ga instrumentalizuju za projektovanje vlastite uloge „zaštitnika naroda“ pred međunarodnom prijetnjom i zavjerom.
Na primjer: londonski samit o Zapadnom Balkanu.
Iako je uvaženi magazin Economist dobro zapazio ironiju kako Velika Britanija predsjedava skupom koji ohrabruje prijem zapadnobalkanskih država u Evropsku uniju dok je ona sama napušta i kako je očekivani domaćin tog skupa, šef britanske diplomatije Boris Džonson (Johnson), izostao s otvaranja jer je tog jutra podnosio ostavku, ovaj skup pokazao je koliko je isprazan pokušaj predsjednika Republike Srpske da, recimo, najavu povećanog britanskog obavještajnog i informativnog prisustva u Bosni i Hercegovini predstavi kao neku vrstu projekta „rušenja Republike Srpske“ i njenih izabranih predstavnika: na samitu je, naime, kao dio evropske strategije u jačanju regionalne saradnje i bezbjednosti potvrđena riješenost da se zapadnobalkanskim zemljama pomogne u jačanju njihovih kapaciteta u suzbijanju organizovanog kriminala, korupcije i terorizma. U toj misiji, Velika Britanija će udvostručiti broj svog osoblja na Zapadnom Balkanu koje radi na bezbjednosnim pitanjima od interesa za Veliku Britaniju i zapadnobalkanske zemlje.
Bosanskohercegovački prvaci, s jedne strane Bakir Izetbegović – s druge Milorad Dodik, pokazali su i povodom samita NATO-a u Briselu kako se i neuspjeh u približavanju tom vojnom savezu i inat u blokadi tog puta može pripisivati „drugome“ izbjegavajući tako pitanje vlastite uloge i odgovornosti. Izetbegović je, recimo, izjavio kako je NATO – insistirajući na knjiženju nepokretne vojne imovine bivše JNA na državu Bosnu i Hercegovinu kao uslov za aktiviranje plana za članstvo – dao predsjedniku Republike Srpske moć da blokira napredak države prema zapadnom vojnom savezu.
Primjer Makedonije, čiji je premijer Zoran Zaev preuzeo politički rizik pristanka i na promjenu imena države kako bi uklonio prepreke njenom pristupanju NATO-u, pokazuje kako postoje strateški prioriteti koji zahtijevaju i viziju i hrabrost.
Članstvo u zapadnom vojnom savezu, kako pokazuju primjeri svih bivših zemalja sovjetskog bloka, nalagalo je i pospremanje domaćeg političkog uređenja i sprečavanje i unutrašnjih sukobljavanja i spoljnih prijetnji. NATO je i sa svim neslaganjima oko nivoa ulaganja njegovih članica u jačanje odbrambenih kapaciteta i ovih dana potvrdio odanost članu 5 Povelje saveza koji glasi: Napad na jednu članicu smatraće se napadom na sve članice.
Ispunjavajući uslove za članstvo u NATO-u te zemlje su ujedno brže ispunjavale i uslove za pristupanje Evropskoj uniji. To što Bosna i Hercegovina za više od osam godina od samita u Talinu u Estoniji nije ispunila uslove za aktiviranje plana za članstvo nije samo posljedica opstrukcija iz Republike Srpske: institucije i najviši predstavnici bosanske države nisu našli ni domaće ni strane partnere za zaobilaženje blokada na putu u NATO.
Jednu od potencijalno prelomnih ideja zagovarao je navodno bivši američki državni sekretar Reks Tilerson (Rex Tillerson) koji je predlagao da se Bosni i Hercegovini „progleda kroz prste“ u vezi sa zahtjevom za knjiženje vojne imovine i da se ona primi u članstvo a da zatim rješava i taj problem. U odsustvu bosanskohercegovačke inicijative, na briselskom samitu je zaključeno: Sve i dalje zavisi od ispunjavanje uslova iz Talina za uknjiženje nepokretne vojne imovine na državu.
Pobjeda Hrvatske nad Engleskom u polufinalu Svjetskog prvenstva u Rusiji imala je sve osobine svojevrsne fudbalske bajke: reprezentacija države sa samo 4 miliona stanovnika pobjeđuje moćnu Englesku sa 53 miliona; svjetskim megazvijezdama, Luki Modriću i Ivanu Rakitiću, pridružuju se u ovom pobjedonosnom pohodu i Mario Mandžukić, i Daniel Subašić, i Ante Rebić, i Dejan Lovren ... i baš svi koji na šampionatu u Rusiji nose dres Hrvatske.
Hrvatska u finalu: Ponos, suze i slavlje do zore
U regionu, u kojem sitni provokatori dobijaju isti publicitet kao i nosioci najviših vrijednosti, nacionalisti koji u Širokom Brijegu pobjedu Hrvatske koriste kao povod da psuju Bosnu i Hercegovinu ili balavac koji po Mostaru „slavi“ pobjedu Hrvatske podvriskujući „Nož, žica, Srebrenica“ duguju izvinjenje reprezentaciji Hrvatske za banalizaciju njenog planetarnog podviga.
Kao što ni besprizorni pokušaji visokih stranačkih predstavnika iz Republike Srpske, Dodika i Vasića, da se, na 23. godišnjicu genocida u Srebrenici, umanje razmjere i priroda tog zločina nisu smjeli zasjeniti dostojanstvo obilježavanja svjetski dokazanog najtežeg zločina u Evropi od Drugog svjetskog rata.
Facebook Forum