Kosovo trenutno nema aktivne ugovore o lobiranju registrovane u Sjedinjenim Državama.
Samo po sebi, ovo je samo činjenica. Ali u praksi otvara širu debatu: koliko je lobiranje važno za malu zemlju koja se oslanja na Sjedinjene Države kao svog najvažnijeg političkog i bezbjednosnog saveznika?
Odgovor nije isti za sve.
Za neke stručnjake za američku politiku, nedostatak ugovora o lobiranju je znak da je Kosovo smanjilo svoje prisustvo u Vašingtonu u vrijeme kada bi trebalo da ga jača.
Drugi tvrde da problem nisu lobističke firme, već nedostatak jasne spoljnopolitičke strategije i aktivnije diplomatije.
Debata se vodi u vrijeme kada su odnosi između Kosova i Sjedinjenih Država bili na nekoliko ispita.
Dugo najavljivani strateški dijalog između dvije zemlje još nije počeo.
Posljednjih godina, američki zvaničnici su takođe dosljedno pozivali na smanjenje tenzija na sjeveru i napredak u dijalogu sa Srbijom, uz ponavljanje da očekuju stabilnog i funkcionalnog partnera u Prištini.
Lobiranje, inače, nije zamjena za diplomatiju, ali je u Vašingtonu postalo dio načina na koji mnoge vlade grade pristup donosiocima odluka, organizuju sastanke i promovišu svoje političke, ekonomske ili bezbjednosne interese.
Ova praksa nije strana Kosovu.
Od 1990-ih i nakon proglašenja nezavisnosti, kosovske institucije su angažovale neke od najpoznatijih lobističkih firmi u SAD.
One su godinama pomagale u uspostavljanju kontakata sa američkim administracijama, Kongresom i drugim uticajnim akterima u Vašingtonu.
Od juna 2024. godine, ova praksa je prestala.
Ni Predsjedništvo, ni Vlada, ni druge institucije se ne pojavljuju sa aktivnim ugovorima u registru Zakona o registraciji stranih agenata (FARA) - američkog zakona koji zahtijeva registraciju pojedinaca i kompanija koje zastupaju strane interese pred američkim institucijama.
Radio Slobodna Evropa se obratio Predsjedništvu Kosova, Ministarstvu inostranih poslova i dijaspore, kao i vršiocu dužnosti ministra inostranih poslova, Glauku Konjufci, sa pitanjima o tome da li Kosovo planira ponovo da angažuje lobističke kompanije u Sjedinjenim Državama i kako namjerava da ojača svoje diplomatsko prisustvo tamo, ali, do objavljivanja ovog članka, nije dobio nikakav odgovor.
Alat koji je Kosovo ostavilo za sobom?
Za Petrita Selimija, bivšeg ministra inostranih poslova Kosova, nedostatak ugovora o lobiranju nije administrativni detalj.
Prema njegovim riječima, to odražava dublju promjenu u načinu na koji je Kosovo upravljalo svojim odnosima sa Vašingtonom.
On podsjeća da je lobiranje dio inostrane politike Kosova od 1990-ih, nastavljajući se čak i nakon proglašenja nezavisnosti 2008. godine, kada su kosovske institucije sarađivale sa poznatim kompanijama kako bi otvorile pristup donosiocima odluka, organizovale sastanke i bile na američkoj političkoj agendi.
"Ovo nije bio luksuz, već vitalna potreba za male države poput Kosova", kaže Selimi za Radio Slobodna Evropa.
Prema njegovim riječima, ova potreba je postala još veća posljednjih godina, kako se način na koji Vašington funkcioniše, pod administracijom predsjednika Donalda Trumpa, promijenio.
Pored tradicionalnih institucija, veću ulogu su preuzele političke mreže, konsultanti i privatne lobističke kompanije, koje, prema njegovim riječima, često imaju direktniji pristup donosiocima odluka.
"Posljednjih godina bile su nam potrebne kompanije koje pomažu kod otvaranja vrata", kaže Selimi.
"Ništa manje nego tragično je i potpuno neshvatljivo što je Kosovo oslabilo i svoje diplomatsko prisustvo u Ambasadi i svoju interakciju sa privatnim američkim lobistima", dodaje on.
Po njegovoj procjeni, problem nije samo nedostatak ugovora o lobiranju.
On tvrdi da je Kosovo istovremeno smanjilo dva mehanizma koji bi trebalo da se dopunjuju: diplomatiju i lobiranje.
Ako bi danas savjetovao kosovsku vladu, Selimi kaže da bi prvi korak bio jačanje Ambasade u Vašingtonu kompetentnim osobljem.
Pored toga, on predlaže angažovanje dvije specijalizovane lobističke kompanije - jedne za političku, ekonomsku i bezbjednosnu agendu, a druge za stratešku komunikaciju i digitalnu diplomatiju.
Za njega, to nisu sporedni troškovi, već investicije u sposobnost Kosova da zaštiti i promoviše svoje interese u američkoj prijestonici.
Diplomatija prije lobiranja
Ideja da Kosovu nedostaju lobističke firme ne dijele svi.
Robin Brooks, bivša zvaničnica Savjeta za nacionalnu bezbjednost SAD, tvrdi da se u debati često precjenjuje uloga lobista, a potcjenjuje uloga diplomatije.
Ona kaže da diplomate, a ne lobisti, treba da budu glavni kanal za predstavljanje Kosova, jer djeluju sa mandatom svoje vlade, transparentni su i smatraju se odgovornim za zaštitu interesa države.
"Mnogo bih radije sarađivala sa kolegom, diplomatom, za koga znam da predstavlja ministra inostranih poslova, predsjednika ili premijera svoje zemlje", kaže Brooks za Radio Slobodna Evropa.
Ona izražava skepticizam prema lobiranju, napominjući da ono nosi rizik od korupcije, stvara lične i poslovne odnose koji nisu uvijek transparentni i možda nisu u skladu sa širim interesima i Sjedinjenih Država i zemlje koju predstavlja.
"Lobisti su često radili stvari koje su meni, kao diplomati, izgledale manje legitimno. Gradili su odnose sa američkim zvaničnicima kroz večere, putovanja, poklone i druge oblike komunikacije, pored pružanja informacija", kaže ona.
Prema riječima Brooks, lobiranje može biti korisno samo u ograničenim i veoma specifičnim slučajevima, kada mala zemlja, sa ograničenim diplomatskim kapacitetom, ima specifičan cilj koji njene diplomate ne mogu u potpunosti pokriti.
Kao primjere, ona navodi razvoj civilnog programa nuklearne energije ili otvaranje određenog izvoznog tržišta.
"Upravo za to služe lobisti, za ograničena i veoma specifična pitanja", kaže Brooks.
Dakle, umjesto novih ugovora o lobiranju, ona kaže da bi investirala u moćniju ambasadu, sa više diplomata i kapacitetom za izgradnju direktnih odnosa sa Kongresom, američkom administracijom i centrima za kreiranje politike.
Lobiranje kao alat, a ne strategija
Negdje između ova dva stava je Bljerim Vela, bivši šef kabineta kosovske predsjednice Vjose Osmani.
Za njega, nije pitanje da li Kosovo treba da angažuje lobističke firme, već kako treba da izgradi svoje prisustvo u Vašingtonu.
"Pitanje lobiranja u SAD treba posmatrati kao alat za postizanje ciljeva inostrane politike", kaže on za Radio Slobodna Evropa.
Vela, trenutno strani istraživač u Centru za bezbjednost i otpornost u Oslu, tvrdi da bi predstavljanje Kosova trebalo da se zasniva na tri stuba: Ambasada u Vašingtonu, albansko-američka zajednica i, kao komplementarni element, ugovori o lobiranju.
Ali, prema njegovim riječima, ništa od ovoga ne može dati rezultate ako nema koordinacije između Predsjedništva, Vlade i Ministarstva inostranih poslova i "koherentne politike" koja daje kontinuitet ciljevima inostrane politike.
On vjeruje da se promijenio i način funkcionisanja američke administracije.
Donošenje odluka, kaže on, postalo je centralizovanije u Bijeloj kući, što trži drugačiji pristup od Kosova.
"Moramo da razumijemo kako se donose odluke u američkom sistemu i da se tome prilagodimo", kaže Vela.
On dodaje da, prije nego što se razgovara o novim ugovorima o lobiranju, institucije moraju da ojačaju svoju diplomatiju. To znači ambasade sa više diplomata i jasno definisanim ciljevima.
"Vlada Kosova i kosovske institucije moraju da rade svoj posao. Njihov primarni zadatak je da osiguraju da ambasade imaju što više diplomata. Zatim, da definišu ciljeve", kaže on.
Ali za Velu, izazov ide dalje od odnosa sa SAD.
On tvrdi da su unutrašnje političke krize dovele do toga da inostrana politika Kosova izgubi kontinuitet i inicijativu, čineći zemlju manje prisutnom na međunarodnoj sceni.
"Ako nastavimo sa ovim pristupom, izgubićemo zamah i onda će biti teško da konsolidujemo našu poziciju", zaključuje on.
Lekcije iz Srbije i Bosne i Hercegovine
Za razliku od Kosova, Srbija, koja nastavlja da se protivi nezavisnosti Kosova i lobira protiv njegovog članstva u međunarodnim organizacijama, ulaže u svoje prisustvo u Vašingtonu.
Prema američkom registru FARA, srpske institucije i entiteti povezani sa njima trenutno imaju šest aktivnih ugovora o lobiranju, koji pokrivaju oblasti od ekonomske i energetske saradnje do zastupanja političkih interesa Beograda.
Međutim, za Brooks, uticaj Srbije se ne objašnjava isključivo ovim ugovorima.
Ona napominje da je ambasada Srbije u Vašingtonu "vjerovatno pet puta veća" od kosovske, sa više osoblja i resursa, što joj omogućava da gradi stalne odnose sa raznim američkim institucijama.
Kao primer, Bruks navodi bivšeg ambasadora Srbije u SAD, Marka Đurića, koji je tokom jednog perioda u Bidenovoj administraciji, prema njenim riječima, imao "direktan pristup predsjedniku", a kasnije je imenovan za ministra inostranih poslova.
"Marko Đurić je svaki dan bio u Kongresu, kucao na vrata, gradio odnose, organizovao radne večere i obavljao posao koji je trebalo obaviti. To je mogao da uradi jer je bio blizak prijatelj sa predsjednikom zemlje", kaže Brooks.
U ovom slučaju, ona takođe navodi Bosnu i Hercegovinu uglavnom kao primjer koji opominje kako se lobiranje može zloupotrijebiti.
Ona ističe da, iako je u SAD registrovano 16 ugovora o lobiranju za Bosnu i Hercegovinu, "većina, zapravo, predstavlja Republiku Srpsku".
Prema njenim riječima, njihov glavni cilj je bio ukidanje sankcija protiv bivšeg lidera srpskog entiteta, Milorada Dodika, cilj koji, kako kaže Brooks, nije služio interesima Bosne i Hercegovine i nije sproveden na transparentan način.
Za Brooks, ovo je podsjetnik da država ne može da gradi svoju inostranu politiku isključivo na ugovorima o lobiranju.
"Ne želim da diplomatija funkcioniše na osnovu principa 'plati za pristup'", zaključuje ona.
