Dostupni linkovi

Vanredna vijest

Goldstein: Štetno licitiranje Grabar-Kitarović brojkama


Hrvatska predsednica prilikom posete Jasenovcu, april 2015.

Štetno je licitirati brojkama jer nam relativizacija prošlosti oduzima budućnost, kaže za RSE Ivo Goldstein, istoričar iz Zagreba, povodom nedavne izjave predsednice Hrvatske Kolinde Grabar-Kitarović da su Hrvati dali najveći doprinos antifašističkoj borbi u Evropi.

Tačno je da su Hrvati bili najzastupljeniji u antifašističkom pokretu u odnosu na druge jugoslovenske narode sa 30 odsto, a činili su nešto više od 20 procenata stanovnika tadašnje zajedničke države. Međutim, sledeći tu logiku, Srbi u Hrvatskoj su dali najveći doprinos, jer ih je bilo 28 odsto među hrvatskim partizanima, a oko 16 procenata u tamošnjem stanovništvu, kaže za RSE zagrebački istoričar Ivo Goldstein (Goldštajn), povodom nedavne izjave predsednice Hrvatske Kolinde Grabar-Kitarović da su Hrvati dali najveći doprinos antifašističkoj borbi u Evropi.

„Danas je najvažnije ne licitirati brojkama nego da shvatimo da je partizanski pokret pokušavao stvoriti neke mostove između zavađenih naroda koji su bili zakrvljeni do te mjere da je izgledalo da iz tog kolopleta zločina i osvetničkih akcija nema izlaza“, kaže Goldstein dodajući da relativizacija prošlosti oduzima budućnost.

Audio verziju intervjua možete poslušati ovdje:

Goldstein: Relativizacija prošlosti nam oduzima budućnost
molimo pričekajte

No media source currently available

0:00 0:25:26 0:00
Direktan link

„To su samodovoljne, etnocentrične države koje funkcioniraju na temelju vrednosti suprotnim evropskim. Hrvatska jest članica Evropske Unije. Međutim, jedan dio političkog života u Hrvatskoj upravo funkcionira po načelima koja su u suprotnosti u odnosu na evropske“, ističe Goldstein.

1941. u Hrvatskoj 80 odsto partizana Srbi

RSE: Predsednica Hrvatske Kolinda Grabar-Kitarović je izjavila u Poljskoj na ceremoniji povodom osamdesete godišnjice od početka Drugog svetskog rata da je hrvatski narod dao najveći doprinos antifašističkoj borbi u Evropi srazmerno broju stanovnika, na što su usledile žestoke reakcije iz Srbije. Šta kažu istorijski podaci?


Goldstein: Pa ja bih volio da ovaj naš razgovor prođe bez politiziranja, ali to je očigledno nemoguće. Činjenica je da i ako se ne želimo baviti politikom, politika se bavi nama, pa je žalosno da je jedan takav događaj, kao što je Drugi svjetski rat na prostoru bivše Jugoslavije, duboko politiziran 74 godine nakon njegovog završetka. To ne pokazuje samo kakvi su bili partizani, o kojima se sve manje govori, i oni koji su bili na drugoj strani, već i mi danas. Dakle, to govori i o našoj nezrelosti, odnosno nezrelosti postjugoslavenskih država da se na pravi način suoče sa svojom stvarnom prošlošću.

Ovakva izjava da je Hrvatska imala najjači antifašistički pokret, možda dobro zvuči kad je izgovori političar, ali kad ja kao historičar moram to komentirati, onda naravno treba to da stavim u kontekst i da stvari malo pojasnim.

Govoriti o antifašističkom pokretu u Hrvatskoj, znači uključivati sve građane, dakle ne samo Hrvate nego i veliki i iznadprosječni broj Srba. Na kraju 1941. godine od sedam hiljada hrvatskih partizana otprilike, apsolutno je najviše bilo Srba – njih 5.400 i oko 800 Hrvata. Dakle, oko 80 odsto tadašnjih hrvatskih partizana su bili Srbi.

RSE: A ko su bili preostali? Pomenuli ste 800 Hrvata?

Goldsetin: Bilo je 800 Hrvata i 600-tinjak drugih, prije svega Židova,drugih manjina, nešto malo Crnogoraca, te Muslimana.

Jugoslavija je na početku Drugog svjetskog rada bila podijeljena na devet različitih administrativnih jedinica: nešto je bilo pod okupacijom stranih sila, nesto je bilo NDH, u Srbiji su uspostavljeni specijalni odnosi sa silama Osovine. Dakle, u tih devet različitih administrativnih jedinica bili su različiti uvjeti za razvoj partizanskog pokreta, kao i društvene i političke okolnosti koje su se u njima zatekle.

Hrvati najzastupljeniji u partizanima 1944.

Kada je u pitanju često pominjana brojka da su Hrvati bili nadprosječno zastupljeni u partizanima, to se temelji na izjavi Josipa Broza Tita iz proljeća 1944, koji je ustanovio i to je službena brojka, da u tom trenutku u Narodnooslobodilačkoj vojsci ima 44 odsto Srba, 30 procenata Hrvata, 10 odsto Slovenaca, četiri procenta Crnogoraca i 2.5 odsto Muslimana. To je oko 91 procenat. Ostatak su pripadnici drugih narodnosti.

Kada je riječ o Hrvatima, taj broj je nadprosječan u odnosu na udio Hrvata u tadašnjoj Jugoslaviji koji je tada bio, ovisi o tome koji popis se uzima kao relevantan, da li onaj iz 1931. ili iz 1948. godine. Hrvati su činili oko 22 do 26 odsto stanovnika na teritoriju tadašnje Jugoslavije, a sa 30 procenata su bili najzastupljeni u partizanima u odnosu na druge jugoslavenske narode. U odnosu na Srbe – otprilike isto.

Takođe, treba znati da i u tom trenutku kada Tito saopštava ove podatke, i prije i tokom cijelog rata, broj Srba iz Hrvatske i BiH je bio apsolutno najveći u odnosu na druge narode u ove dve republike, odnosno kasnije države, a u njima je antifašistički, partizanski pokret bio apsolutno najjači, To treba znati i jasno reći.

RSE: Pomenuli ste podatke za 1941. Kakva je situacija bila kasnije?

Goldstein: Broj Hrvata u partizanima u Hrvatskoj se izjednačio sa Srbima već 1942, a onda postupno, tokom 1943. Hrvati postaju brojniji u partizanima u Hrvatskoj u odnosu na Srbe, tako da negde 1944. u partizanima u Hrvatskoj je oko 61 odsto Hrvata i 28 odsto Srba.

To je razumljivo, jer su Hrvati većinski narod, a Srba je tada u Hrvatskoj bilo nekih 16 odsto.

To znači da i dalje, a to je kraj 1944. godine, Srba ima u hrvatskim partizanskim jedinicama natprosječno više nego što im je bio udio u stanovništvu. Međutim, ukupni broj Srba koji je tada, do ljeta 1944. sudjelovao u antifašističkoj borbi je ukupno gledano na jugoslavenskom prostoru bio manji, zato što je partizanski pokret u Srbiji bio puno puno slabiji nego li u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini.

Od podrške do razočarenja Hrvata u NDH

RSE: U Srbiji mnogi ističu da su Hrvati masovno krenuli u antifašističku borbu tek nakon pada Musolinija u septembru 1943. i kada je postalo jasno da Hitler gubi rat.

Goldstein: Pa, mislim da je to prilično pojednostavljivanje stvari. One su ipak malo kompliciranije i ovisile su o jednom dužem razdoblju. Mozemo reći da je jedan dobar dio Hrvata 1941. dočekao osnivanje NDH sa zadovoljstvom. Jednim dijelom zato što je nestala Jugoslavija koja je bila diktatura i postojala je snažna opozicija u Hrvatskoj prema onome što se događalo u toj državi.

Drugo, mislili su da je osnivanje NDH, zapravo, bijeg od rata. Dakle, smatralo se: “nije bilo rata, a dobili smo državu”, odnosno, “prošli smo bez rata, a cijela Evropa je zaglibila u tom krvavom ubilačkom ratu”. Međutim, vidjelo se da su to računi vrlo kratkoga vijeka. Već u ljeto 1941. su krenule nestašice, ekonomska situacija je postala katastrofalna. Talijanska i njemačka vojska su se nalazile i na teritoriju koji je bio proglašen kao NDH i uistinu su se pokazale kao okupatorske i pljačkaške.

Takođe, Rimskim ugovorima iz maja 1941. NDH je ostala bez nekih ključnih teritorija – Italija je njima uzela ključne dijelove Hrvatskog primorja i Dalmacije. Osim toga, najplodnija poljoprivredna područja - Međimurje i Baranju - morala je dati Mađarskoj.

U međuvremenu je počeo i ustaški teror koji je prvenstveno genocidno nasrnuo na Srbe, Židove i Rome, ali vrlo brzo i na Hrvate, tako da su mnogi Hrvati do 1941-42. godine imali jasnu distancu prema ustašama. Međutim, otići u partizane je bilo malo teže. Srbi u Hrvatskoj i BiH nisu imali alternative. Morali su bježati u šumu. Pogotovo oni koji su živjeli na selima bijeg u partizane je praktično značio spasavanje života.

Dug put do odlaska Hrvata u partizane

Za Hrvate to nije bilo tako. Odlazak čitavih obitelji na oslobođeni teritorij, pristupanje partizanima, u to doba uopće nije bilo moguće. Ako je netko pobegao od mlađih dečki u partizane, vrlo brzo su ustaše došle po članove obitelji i slali ih u Jasenovac.

Međutim taj kritični, negativan odnos prema NDH je polako sazrijevao tokom 1942. kada su, recimo, slali domobrane na istočno bojište (Sovjetski Savez) ili u Bosnu što su bila najteža bojišta kojih su se svi grozili. Kad bi otišli na dopust, ne bi se vraćali nego bi pobjegli u partizane. Imate u arhivima čitave nizove takvih izveštaja.

Kad pogledate koliko je Zagreb imao žrtava u Drugom Svjetskom ratu sa obe strane videćete koliko pretežu antifašističke. Ubijeno je 7-8 hiljada Židova, onda nekih 6-7 hiljada ostalih žrtava ustaškog terora, otprilike 6-7 hiljada stradalih u partizanima i 6-7 hiljada onih koji su stradali u domobranima i ustašama. Znači - 3:1.

Da li bismo prepoznali novog Hitlera?
molimo pričekajte

No media source currently available

0:00 0:03:24 0:00

Ismijavanje pozdrava „Za dom spremni“

RSE: Ustaše su sve vreme rata čvrsto kontrolisale Zagreb. Kakve su bile okolnosti za delovanje pokreta otpora?

Goldstein: Evo dokument iz arhive u kome ustaški informator opisuje što mu se dogodilo u avgustu 1942. u gostionici na zagrebačkoj Trešnjevci. To je uvijek bila „crvena Trešnjevka“. Kaže: „Pristupio mi je jedan iz grupe od osam ljudi koji su debatirali o politici i odmah je rekao da me poznaje i da sam iz ustaškog redarstva. Ja sam mu odgovorio kako me zamjenio sa nekim. Ali taj čovjek je odgovorio da sam mu ja vrlo sumnjiv i dodao: 'Uskoro će doći vrijeme kada ćemo vješati ustaše. Još samo treba omladinu sakupiti pa će svi biti u redovima komunista.' To vam kaže ustaški informator.

Druga je priča jedne informatorice, takođe se odvija na Trešnjevci. Ona prolazi pored jedne stražarnice gdje stoji redarstveni stražar a kraj njega izvesni Dragutin Osrečki, koga ona zna i sumnjiči ga za prokomunističke nazore. Kako bi iskušala njegovu pravovjernost, pozdravlja ga sa: „Spremni“. Taj Osrečki je trebao odgovoriti: „Za dom spremni“. Međutim, on je, sa oproštenjem Vama i Vašoj publici, rekao: „Spremni, ali do k…“ Ona je to zapisala u izvještaj, a, veli, stražar nije postupio nego se smijao.

Dakle, 1942. godine se ustaški pozdrav „Za dom spremni“ ismijavao. Međutim, od tog ismijavanja do odlaska u partizane je, naravno, dug put.

Partizanska familija Grabar-Kitarović

RSE: Gospođa Grabar-Kitarović je izjavila da je oko 500 hiljada Hrvata učestvovalo u antifašističkom pokretu.

Goldstein: Nije bilo toliko boraca. Bilo ih je puno manje. Vjerojatno su ona i njeni savetnici izvadili neki broj i onih koji su surađivali, podržavali, dakle familije, pri čemu, vjerojatno, računa i svoju, jer je ona iz partizanske familije. Točnije iz Primorja i Gorskog kotara koji je bio gotovo sto posto partizanski.

Što se tiče hrvatskih Srba u četnicima - treba znati da je četništvo u Hrvatskoj bilo vrlo ograničeno, prije svega na Knin i Kninsku krajinu. Najjači centar je bio u jugoistočnom dijelu Like. Inače, u zapadnom dijelu Like su apsolutnu premoć među Srbima imali partizani. Četnika je bilo i u Gomirju u Gorskom kotaru, a susjedna Drežnica je bila apsolutno partizanska.

Većina Hrvata podržavala 1943. partizane

RSE: U reakcijama iz Srbije se ukazuje da je bilo pola miliona Hrvata, ali kao deo ustaškog režima na ovaj ili onaj način. Koliko je Hrvata aktivno učestvovao, odnosno bilo deo ustaškog pokreta?

Goldstein: U to vreme, naravno, nije bio slobodnih izbora niti je bilo moguće sprovesti ozbiljne sociološke analize javnog mnjenja, kao što je to danas slučaj. Moguće je samo naknadno analizirati izvore i onda se vrlo lako može doći do zaključka da se u Hrvatskoj 1943. i pre kapitulacije Italije postavilo pitanje da li biste glasali za partizane ili ustaše, mislim da je prilično jasno da bi se većina opredijelila za partizansku stranu: Dalmacija, Hrvatsko primorje, Istra. Riječ je o područjima koje je anektirala i dijelom okupirala Italija.

Ali, ne samo oni. Recimo, Žumberak na granici prema Sloveniji i Zagorje, dijelovi Slavonije gdje su Hrvati živjeli izmješani sa Srbima. Tu su već bile snažne partizanske jedinice sa bazom u tamošnjim selima. Recimo, Koprivnica, kao strateški veoma važan grad (na komunikaciji prema Mađarskoj), bila je oslobođena u novembru 1943. i partizani su je držali tri mjeseca. Isto tako, partizani su praktički opkolili Zagreb. Pisarovina, na lijevoj obali Kupe udaljena nekih 26-28 kilometara od mjesta gdje se ja sada nalazim, od ljeta 1942. je bila ničija zemlja. Na desnoj obali Kupe su uglavnom srpska sela i to područje je bilo pod kontrolom partizana.

Brigada Rade Končar u borbama za oslobođenje Beograda

Postojala je partizanska brigada Rade Končar, osnovana krajem 1942. godine, koja se sve do kraja 1944. nije micala iz Vukomeričkih Gorica. Dakle, na prostoru sjeverno od Kupe, a to vam je kraj koji je od današnjih predgrađa Zagreba udaljen svega 15-tak kilometara.

Ta jedinica je imala između 800 i 1.000 boraca. Oni su se maknuli tek u jesen 1944. kada su krenuli u operacije za oslobođenje Beograda. Do tada su bili u blizini Zagreba i niti ustaše niti Nijemci ih nikada nisu istisnuli sa tih prostora. Borci brigade „Rade Končar“ bi se odmaknuli od glavne ceste kada su prolazile nemačke i ustaške jedinice, koje, međutim, nisu imali ni snage ali ni hrabrosti dublje ući u šumu u poteru za partizanima.

U zagrebačkom Desetom korpusu 1. juna 1944. od ukupno 7.570 boraca 50,5 odsto bili su seljaci, 23,7 radnici, 15,5 trgovci, 4,2 intelektualci te 0,9 činovnici i studenti. Hrvati su činili 80,8 procenata sastava korpusa, a Srba je bilo 13,1 odsto.

Vladimir Nazor zgrožen ustaškim zločinima

RSE: Kažete da je 1943. većina Hrvata podržavala partizanski pokret. Međutim, 1941. situacija je bila drugačija.

Goldstein: Da, apsolutno. Međutim, uzastopna razočaranja i tragedije koje su se događale, uticale su na promjenu raspoloženja. Evo vam riječi Vladimira Nazora, jednog od najistaknutijih književnika toga doba, koji je na Staru godinu 1942. pobjegao iz Zagreba, gdje je inače čašćen i gošćen.

Sa 69 godina je otišao u partizane. Kada je došao na oslobođeni teritorij objasno je zašto je to uradio: „Na to me potaklo nečovječno proganjanje i istrebljivanje Židova, koji su ljudi kao i mi. A što je najglavnije, potaklo me i zlostavljanje i klanje Srba, koji su nam po krvi braća i s kojima skupa živimo toliko vjekova.“

Ja bih rekao da ne samo Nazor nego su i mnogi drugi bili upravo time potaknuti. Na prve vijesti o genocidnim akcijama ustaša nad Srbima, neki ljudi su se zgrozili sa humanističkog stanovišta, a drugi, prije svega seljaci i predstavnici crkve su shvatili da kada ustaše, a to su tobože „naši ljudi“, nasrnu na Srbe, doći će vrijeme osvete. I zaista, na neke se ta osveta nalegla: i to ne samo u Hrvatskoj već i u Bosni i Hercegovini. Imali smo do kraja 1941. ponajprije u istočnoj Bosni i istočnoj Hercegovini niz četničkih genocidnih akcija, prvenstveno prema muslimanima Bošnjacima, a kasnije ih je bilo i prema Hrvatima.

Bratstvo jedinstvo bila iskrena parola

Glavnina partizanskih snaga je prešla iz Srbije, nakon propasti Užičke republike 1941. godine, na teritorij Bosne i Hercegovine. Onda su partizani, koji su u to vreme uglavnom bili Srbi i Crnogorci, išli sa pričom koja je funkcionirala.

I sam Tito je kasnije rekao: „Naša parola je bila bratstvo jedinstvo.“ Nažalost, kad danas gledamo na to bratstvo jedinstvo, u kontekstu propasti socijalističke Jugoslavije, imamo puno drugačiju percepciju. Ali, tada po riječima Tita: „Mi smo činili sve napore pokazujući ojađenom srpskom življu i zavedenim četnicima da nisu svi Hrvati zlikovci, da nisu svi muslimani zlikovci, već samo jedan dio u ustaškim odredima, koji pod vođstvom Nijemaca vrše zlodjela. Dokazivali smo svim mogućim načinima ojađenom muslimanskom i hrvatskom življu da Srbi nisu zlikovci nego da zvjerstva vrši samo šaka Mihailovićevih (Draža) i Pećančevih (Kosta) četnika, te nedićevaca (Milan Nedić, predsednik kvislinške Vlade u Srbiji). Bio je to naporan rad“.

Dakle, išli su u hrvatska sela sa jednom pričom, a u srpska sa drugom. U Bosanskoj krajini, dakle u okolici Prijedora i Banjaluke, u početku su u partizanima bili uglavnom Srbi i nešto Hrvata i Muslimana, isključivo komunista.

Onda su te Muslimane i Hrvate vodili od odreda do odreda, od sela do sela, ko „Cigo medvjeda“, da bi pokazali u muslimanskim i hrvatskim selima, da nisu u partizanima samo Srbi, već „evo i vaših“, a u srpskim selima, da u partizanima ima i Hrvata i Muslimana.

Ti porušeni međunacionalni odnosi, koji su u tom trenutku došli do točke sveopšteg bratoubilačkog rata, neću reći da su ga partizani zaustavili, ali su ga u jednom dijelu uspjeli limitirati i stvarati nekakve mostove tokom rata da se poslije njega moglo uspostaviti međunacionalno razumijevanje i da ta zajednica počne funkcionirati. Koliko je ona bila otporna na druge i nove izazove, to smo, nažalost, vidjeli u ratovima 1990-ih godina.

Partizani uglavnom sami oslobodili Jugoslaviju

RSE: Ne samo političari nego i deo istoričara, pre svega u Srbiji i Hrvatskoj, smatraju da se preuveličava snaga partizanskog pokreta, da Jugoslaviju nikada ne bi mogao sam da oslobodi da nije bilo pomoći Crvene armije, takođe da se obračunavao sa neistomišljenicima.

Goldstein: Sama partizanska borba ne bi bila tako uspešna da uistinu do kraja rata u njoj nisu učestvovali pripadnici svih naroda. To nije sada nikakva politička parola koju širim kao član Saveza komunista, nego je činjenica da se partizanski pokret dobro prezentirao u različitim jugoslavenskim sredinama i uspio je da do kraja rata dobije priličan broj pristaša.

Uspio je sam iznijeti taj teret oslobođenja na svojim plećima, što je unikum i na to trebamo biti ponosni, zato što se Jugoslavija oslobodila uglavnom vlastitim snagama. Jest da su Sovjeti došli da pomognu oko oslobođenja Beograda i Vojvodine, ali bez sudjelovanja partizana, to oslobođenje ne bi bilo pravo.

Partizani su isključivo svojim snagama, bez ikakve pomoći izvana tokom rata držali velike slobodne teritorije, izvukli se iz strahota Sutjeske i Neretve, a onda prema kraju rata samostalno oslobodili većinu tadašnjeg jugoslavenskog teritorija, uz nešto jaču logističku pomoć Velike Britanije i ulazak Crvene armije, o čemu smo već nešto rekli.

Dakle, ja bih voleo da se prestane licitirati brojkama, jer one nisu ključ priče nego povijesni kontekst, odnosno činjenica da je to bio jugoslavenski pokret u kojem se pokazalo da pripadnici različitih naroda imaju načina, potrebe, mogućnosti da u njemu ravnopravno učestvuju i pronađu sebe.

Zatočenici Jasenovca: „Nemojte nas oslobađati...“

RSE: Predsednik Srbije Aleksandar Vučić je u reakciji na izjavu hrvatske predsednice, navodeći koliko je antifašistički pokret bio jak među Srbima a ne toliko među Hrvatima, pomenuo i da je u jesen 1944. oslobođen Beograd i još neki delovi Srbije, dok je ustaški pokret još pola godine držao vlast uključujući i koncentracioni logor Jasenovac.

Goldstein: Jasenovac se nije mogao oslobađati jer je bio izuzetno dobro branjen i zato što su svih tih godina sami zatočenici, koliko su mogli komunicirati sa vanjskim svijetom, javljali: „nemojte nas oslobađati, jer kada krene partizanski napad, mi ćemo biti prvi ubijeni“.

Imate izjave samih partizanskih vođa, kao što je Dušan Čavić, Srbin iz Hrvatske, koji je 1980-ih kada je čuo te teze da se nije hteo oslobađati Jasenovac, bio van sebe. On je, kao jedan od vođa ustanka u zapadnoj Slavoniji 1941. godine, rekao:

„Mi, prvi partizani, tada uglavnom Srbi, htjeli smo osloboditi Jasenovac više nego Boga vidjeti, jer su tu bili naši prijatelji, rođaci, braća. Međutim, nismo išli na Jasenovac upravo zato što su i same ustaše govorile zatočenicima: ’ako vaši dođu da vas oslobode, vi to nećete vidjeti, jer ćemo vas ubiti, a onda će ovi koji dođu ubiti nas’“.

Goldstein: Brak između historije i historiografije sa politikom je veoma loš
Goldstein: Brak između historije i historiografije sa politikom je veoma loš

Partizani od 1943. opkolili Zagreb

To je jedan dio priče. Drugi dio odnosi se na oslobađanje Beograda i Zagreba. Nijemci su bili ključni faktor i oni su se od 1944. sustavno povlačili iz čitave jugoistočne Evrope, počev od Grčke. Tokom 1944. pojačavali su svoje snage u Zagrebu. U martu 1944. bilo ih je u Zagrebu gotovo 13 hiljada, a kako se rat primicao kraju, taj broj je rastao.

Upravo zbog toga partizanske jedinice koje su krajem 1943, a pogotovo 1944, opkolile Zagreb nisu htjele ulaziti u njega, jer bi grad bio rušen, a stradalo bi mnogo i partizana i civila. Pretpostavljalo se da će ga Nijemci i ustaše u jednom trenutku napustiti bez borbe, što se na koncu i desilo.

Partizani su krajem 1943. napali Brezovicu. To vam je od ovog mjesta gdje sada sedim (na Filozofskom fakultetu, u centru Zagreba) prema jugu 12 kilometara cestom, zračnom linijom i manje. Moj otac je bio u dijelu jedinice koja je otišla još sjevernije, prema Zagrebu, kako bi u zasjedi dočekali ustaše ako bi oni krenuli u pomoć napadnutima u Brezovici. Ustaše se nisu pojavili.

No, imate još boljih primjera - Četrnaesta divizija (slovenska) je bila stacionirana u Beloj krajini (okolica Metlike). Budući da sa Žumberka zbog jakih njemačkih snaga uz prugu Zagreb – Ljubljana nije mogla direktno u Štajersku, ona je krenula preko Pokuplja, Čazme, Bilogore i Zagorja, dakle oko Zagreba. Put je trajao punih 30 dana (od 7. januara do 6. februara 1943), povremeno je dolazilo do sukoba s njemačkim i ustaškim jedinicama, ali to nije zaustavilo napredovanje divizije niti je ona imala veći broj žrtava.

Do ljeta te godine partizani su se još više približili gradu: tih su dana napadnuti Remetinec, Botinec i Buzin (početkom 21. stoljeća gradske četvrti, i administrativno i faktično – u Remetincu je velika sportska dvorana - Arena). U Remetincu su napadnuti željeznička stanica i skladište žitarica (danas na mjestu tvornice tjestenine „Klara”).

Kada je četa brigade „Rade Končar”, koja je napala skladište, zapalila prizemlje, oni koji su ga branili – 20 domobrana, dva oružnika i dva Nijemca – odmah su se predali. Zaplijenjeno je i mnogo oružja i opreme. Tek su manji dio zaplijenjenog žita partizani mogli ponijeti sa sobom, pa su magazin i žito koje nisu odnijeli – zapalili.

Druga četa osvojila je željezničku stanicu, ali je domobranska posada prije njihova dolaska pobjegla prema Zagrebu. Kako bi se onemogućilo dovlačenje pojačanja napadnutima u Remetincu, dio partizana „fingirao je napad na nedaleko gradsko kupalište na Savi, otkuda je neprijatelj mitraljeskim rafalima odgovarao”, ali se preko Save za neko vrijeme nije usudio.

Muslimani brojniji u partizanima nego Hrvati u BiH

RSE: Govorili smo uglavnom o učešću Hrvata i Srba u Hrvatskoj u antifašističkoj borbi. Kakva je situacija sa muslimanima, odnosno Bošnjacima?

Danas je najvažnije ne licitirati brojkama
Ivo Goldstein


Goldstein: Oni su u BiH brže ulazili u partizanske jedinice nego Hrvati. Taj broj je 1942. bio relativno mali, ali je 1943. narastao. Osnovana je Muslimanska brigada jer je trebalo podržati identitet BiH, pogotovo nakon odluke da ona ne bude autonomna pokrajina u novoj Jugoslaviji nego ravnopravna republika sa ostalih pet, što je potvrđeno na Drugom zasjedanju AVNOJ-a 1943.

Danas je najvažnije ne licitirati brojkama nego da shvatimo da je partizanski pokret pokušavao stvoriti neke mostove između zavađenih naroda koji su bili zakrvljeni do te mjere da je izgledalo da iz tog kolopleta zločina i osvetničkih akcija nema izlaza.

Sindrom „samomržnje“

RSE: Međutim, ta nacionalna podozrenja su aktuelna i danas. U tom kontekstu, i dalje se prebrojava ko je bio žrtva a ko zločinac u Drugom svetskom ratu, ko je bio u antifašističkom pokretu a ko u kvislinškom. Pomenuli ste da je porodica hrvatske predsednice Grabar-Kitarović bila u partizanima. Iako u poslednjem nastupu govori o doprinosu Hrvata antifašističkoj borbi, mnoge njene izjave se tumače kao koketiranje sa ultradesnicom pa i ustaštvom. Kako objasniti tu genezu i potrebu za flertovanje sa poraženim snagama?

Goldstein: Činjenica je da u našim krajevima politika postaje povijest, a povijest postaje politika, a taj brak između historije i historiografije sa politikom je veoma loš. On je loš za politiku jer se onda ne bavi relevantnim problemima, a i za historiografiju jer kada je politizirana više nije znanost, nije relevantno sjećanje na prošlost nego manipulacija njome.

Sama činjenica da neki imaju u porodičnom stablu antifašističku prošlost – a sad su se najedanput našli na drugoj strani – upravo je pokazatelj limitirane demokratičnosti pojedinih društava u kojima odnos prema povijesti čini važan dio ideologije i njene provedbene politike.

Onda imate ljude koji iz bilo kojih političkih i drugih razloga mijenjaju strane. Jednim dijelom se to može tumačiti sindromom „samomržnje“ koji je bio razvijen u Židova.

Činjenica je da u našim krajevima politika postaje povijest, a povijest postaje politika
Ivo Goldstein


Poznat je primer Ota Vajningera (Otto Weininger), bečkog Židova s početka 20. stoljeća, ali i kod mnogih drugih. Imate danas u javnom prostoru ljudi iz antifašističkih obitelji koji su otišli na drugu stranu i obratno, ne samo u Hrvatskoj, nego i u BiH i Srbiji, ali ja ih neću imenom spominjati.

Partizani jedini bili na pravoj strani

Činjenica jest da bi nakon svih naših diskusija, natezanja, navlačenja različitih brojki, parcijalnih statistika koje zapravo navode na krive zaključke – trebalo barem na razini politike znati ko je u Drugom svjetskom ratu bio na pravoj a ko na krivoj strani, a jedino su Titovi partizani bili na pravoj strani i nitko drugi.

Svi ostali - kada se krene u relativizaciju zločinačkog karaktera pojedinih pokreta, te se krene tvrditi da su to bili rodoljubi, domoljubi, da nisu radili ovakve ili onakve zločine – onda se upada u misaoni i vrijednosni kaos i rupu bez dna iz koje se više ne možete izvući.

Dakle, jedino su partizani bili društvena, politička a prije svega vojna snaga za koju se može reći da je bila oličenje pravde i pravednosti. Stoga bila kakva relativizicija ove činjenice i uvođenje nekih drugih pokreta, odnosno njihovih ideja i sustava – vodi u revizionizam i onda na političkom planu to nanosi samo štetu, i to nemjerljivu štetu. Možda se to može svidjeti delovima naroda iz kojih te poruke dolaze, ali na postjugoslavenskom prostoru i dan danas vidimo da iznošenje takvih činjenica proizvodi kaos.

Relativizacija prošlosti nam oduzima budućnost

RSE: Već sa raspadom Jugoslavije je počela ta relativizacija doprinosa partizanskog pokreta a reafirmisane su poražene snage iz Drugog svetskog rata, što je paradoks i kratkovida politika.

Goldstein: Apsolutno kratkovidna politika jer cilja na jeftino pridobijanje glasova, a nama treba 24 godine nakon završetka ratova napokon neka stabilizacija, smirivanje, neka vrsta suživota koja se ne može dogoditi u ovakvim uvjetima.

Neki kažu nemojmo sada o ustašama, četnicima i partizanima jer nas to odvodi u prošlost. Međutim, to je tako važna temai moramo se time baviti jer nam relativizacija prošlosti oduzima budućnost. Dakle, moramo se baviti prošlošću radi naše budućnosti.

Vidimo da više nego ikada prije revizionisti, koji nastoje da relativizuju zločinački karakter pojedinih pokreta, zapravo ne govore o periodu između 1941. i 1945. godine,nego o današnjem vremenu, o nekim projekcijama društvenih i političkih odnosa kako bi onih htjeli da izgledaju i dan danas.

To su samodovoljne, etnocentrične države koje funkcioniraju na temelju vrednosti suprotnim evropskim. Hrvatska jest članica Europske Unije. Međutim, jedan dio političkog života u Hrvatskoj upravo funkcionira po načelima koja su u suprotnosti u odnosu na evropske.

Facebook Forum

XS
SM
MD
LG