Dostupni linkovi

Vanredna vijest

Goldstein: Koliko smo žica podigli na prostorima bivše Jugoslavije?


Goldstein: U mojoj Hrvatskoj znanje je vrijednost
molimo pričekajte

No media source currently available

0:00 0:00:57 0:00

(Mišljenja izrečena u komentaru ne odražavaju nužno stavove RSE)

Ivo Goldstein je profesor Sveučilišta u Zagrebu, povjesničar i nekadašnji hrvatski ambasador u Parizu.

Subota, 22. lipnja/juna

Danas je u Hrvatskoj praznik, Dan antifašističke borbe. Ovim se praznikom obilježava dan kada je 1941. saznavši da je Njemačka napala SSSR, ne čekajući instrukcije, petnaestak komunista iz Siska otišlo u obližnju šumu Brezovicu te osnovalo prvi gerilski odred (Sisački partizanski odred). Odred je kasnije imao ukupno 77 boraca. Već sutradan po osnutku, odred minira nedaleku prugu, što je bila prva oružana akcija antifašističkog otpora u Hrvatskoj.

Ivo Goldstein
Ivo Goldstein

Nažalost, svečanosti koje su se organizirale diljem zemlje nisu prošle bez incidenata. U Sinju je, u centru grada odana počast poginulim borcima NOR-a i žrtvama fašističkog terora Sinja i Cetinske krajine. No, prije ceremonije je do spomenika došao jedan muškarac, izvadio spolovilo, urinirao i o svom "pothvatu" napravio selfie mobitelom. Poslije toga je otišao do svoga vozila i glasno pustio neke od pjesama Marka Perkovića Thompsona.Kad je, valjda, bio uvjeren da je obavio sve što je trebao sjeo je u automobil i udaljio se. To je, nažalost, hrvatska stvarnost. Sutradan je policija pronašla počinitelja i podnijela protiv njega prekršajnu prijavu.

Ja sam danas vozio s prijateljima bicikl po Vukomeričkim goricama, brdovitom pojasu dvadesetak km južno od Zagreba, u kojem su od jeseni 1942. pa do kraja rata bile stacionirane relativno snažne partizanske jedinice. Moj otac je, kao partizan potkraj 1943. u jednoj akciji stigao na 12 km do Zagreba. Tako sam ja, kao ponosni antifašist, obilježio antifašistički praznik.

Nedjelja, 23. lipnja/juna

Poznati pjevač Miroslav Škoro najavio je i službeno kandidaturu za predsjednika Republike. Percipira ga se kao kandidata krajnje desnice, ali Škoro ima veće ambicije. U svom petominutnom obraćanju ustvrdio je kako "u državi spirala mržnje i netolerancije nagriza njene same temelje" i ta mi se izjava sviđa.

No, onda je izrekao mnogo toga što mi se uopće nije svidjelo. Na primjer, objasnio je da je "srž njegova programa savez s narodom nasuprot vladavini stranačkih elita i kompromisa sklopljenih daleko od očiju javnosti i volje biračkog tijela".

Taj "savez s narodom" je stara, već ofucana floskula koja loše prikriva populizam i autoritarne sklonosti. Nekako mi je odmah pala na pamet slična čuvena rečenica, stara točno 90 godina, koju je 6. siječnja/januara 1929. ispisao kralj Aleksandar - "nastupio je čas kad između mene i naroda više ne može i ne sme da bude posrednika". A onda je došla diktatura, strašna policijska represija, ubojstvo samog kralja. Uglavnom, Jugoslavija je počela tonuti u koloplet nasilja i zločina koji su kulminirali u Drugom svjetskom ratu. Siguran sam da Škoro nije mislio na sve ovo što sam spomenuo, ali to su sličnosti između njega i kralja Aleksandra na koje valja upozoravati i treba ih se čuvati.

Nedjelju sam, inače, umjesto da se odmaram, proveo u pisanju.

Ponedjeljak, 24. lipnja/juna

Nedjeljni rad na tekstovima nastavljam i u ponedjeljak. Stisnule su me obaveze sa svih strana. Tekst o Titu za poznati pariški časopis L'histoire, tekst o hrvatskom antifašizmu za Večernji list, dovršavanje velikog teksta o Bleiburgu i Križnom putu, završavanje knjige eseja o Hrvatskoj u 20. stoljeću, čitanje jednog doktorata o kulturnim politikama u Jugoslaviji nakon Drugog svjetskog rata, itd. U međuvremenu obavljam i dva-tri ispita na fakultetu, čitam seminarske radnje, šaljem mailove. Ponedjeljak je bio jedan od onih dana koje ne volim – kada moram obaviti stotinu različitih poslova. Nekako prestresno za moje godine, rekao bi čovjek.

Utorak, 25. lipnja/juna

Opet je praznik – Dan državnosti, dakle, dan kad je Hrvatska (zajedno sa Slovenijom) odlučila pokrenuti postupak razdruživanja od ostatka tadašnje Jugoslavije. Bicikliram sa svojim prijateljima do Bregane, dakle, do slovensko-hrvatske granice i tamošnjeg prijelaza na autocesti. A onda ulazimo u Žumberak, idemo do 10 km udaljene Stojdrage, vozimo duž slovensko-hrvatske granice. Dvije države na tom prostoru dijeli samo potok, ali i žičana ograda na slovenskoj strani ojačana na svom dvometarskom vrhu bodljikavom žicom.

Slovenske su vlasti tu ogradu podigle prije koju godinu, nakon migrantske krize. Dotad žice na ovom mjestu nikad nije bilo. Za vrijeme Drugog svjetskog rata na Žumberku su sjajno surađivali hrvatski i slovenski partizani, međusobno se pomagali i zajednički pobjeđivali. Gdje je ta suradnja danas? Ali nije samo problem Hrvatska i Slovenija, nego i drugi hrvatski susjedi. Koliko smo žica u ovih 28 godina svi mi podigli na prostorima bivše Jugoslavije?

Srijeda, 26. lipnja/juna

Rano ujutro krećem na aerodrom, putujem za Dubrovnik. Imam promociju moje knjige Jasenovac koja je još potkraj 2018. izašla u Zagrebu, ubrzo doživjela srpsko (novosadsko) izdanje. U međuvremenu je organizirano desetak promocija u Hrvatskoj, Sloveniji, Srbiji, BiH. Neke od tih promocija bile su sjajne – u Zagrebu, Rijeci, Beogradu, Mariboru, s onom u Banjaluci bilo je problema. U Dubrovniku je također bilo izvrsno – u organizaciji dubrovačke organizacije antifašista, skupilo se dosta ljudi, govori promotora bili su odlični, primjereni.

Danas, kad se govori o ustaškom logoru u Jasenovcu i dalje dominira mučna prepirka o neutvrđenom broju žrtava, nabijena osobnim i nacionalnim resantimanima, blokirana tvrdim političkim predrasudama, povremeno i morbidna. Neodgovorno preuveličanim brojevima žrtava nastojalo se dokazati da je Jasenovac bio golema tvornica smrti za Srbe, Židove i Rome, koja se po svojim razmjerima pretvara u optužnicu protiv jednog cijelog naroda koji se optužuje za genocidnost.

S druge strane, zataškavanjima i prešućivanjima sugerira se slika Jasenovca uglavnom kao radnog logora i pravno zasnovane ustanove za internaciju dokazanih protivnika režima, čime se direktno rehabilitira genocidna politika ustaške NDH. Ja sam se nastojao odmaknuti od te diskusije, od tih revizionista. U središtu moga interesa dok sam pisao knjigu nije bio samo slijed događanja u logoru i oko njega, ili mehanizam zločina (što jesu temeljne teme), ili broj žrtava (ali se i o tome, naravno, govori), već umnogome i "povijest iznutra". Jasenovac i njegove strahote rezultat su djelovanja određenih, konkretnih osoba, kao što su i njegove žrtve ljudi s imenom i prezimenom.

Po recepciji knjige u raznim sredinama vidim da sam uspio u tim nastojanjima da opišem Jasenovac i to mi je iznimno drago. Tako je lakše nositi se s napadima koji su u pravilu posve neargumentirani i često nisu ništa drugo negoli govor mržnje.

Četvrtak, 27. lipnja/juna

Povratak u Zagreb, opet fakultet. Neki studenti dolaze, ali je i prilično mirno. Pišem ovaj dnevnik, redigiram i dalje tekst o Bleiburgu i Križnom putu, pripremam se za večerašnju debatu u knjižnici i čitaonici Bogdana Ogrizovića u Preradovićevoj o temi “Palež Notre Damea – znak vremena?”.

Skoro je ponoć, pa slijedi bilješka o tribini: prenošena je u izravnom radijskom prijenosu na Trećem programu Hrvatskog radija. Osim mene sudjelovali su saborski zastupnik HDZ-a i bivši ministar vanjskih poslova Miro Kovač, politolog Jure Vujić i povjesničarka umjetnosti Anita Ruso.

Iako je voditelj naginjao tome da debatu jednim dijelom preseli na polje teorije zavjere, a podržao ga je jedan od sudionika, ipak se, na sreću, krenulo drugim putem. Govorili smo o fascinantnoj povijesti katedrale Notre-Dame, o odnosu prema baštini, o identitetskim pitanjima u Francuskoj. Meni ovakve debate pomažu da ostanem "u formi" kad se govori o francuskoj politici i kulturi, o francuskoj svakodnevnici, skoro pune dvije godine nakon povratka iz Pariza.

Petak, 28. lipnja/juna

Zaključujem dnevnik. Nisam ništa napisao, a mislim da moram, o tome kako se moja vizija Hrvatske radikalno razlikuje od one koje imaju neke desne i klijentelističke grupe u državi. Znam da moji prijatelji, kolege i istomišljenici u Srbiji, u Bosni i Hercegovini, i u drugim susjednim zemljama imaju isti osjećaj.

Za mene, u mojoj viziji Hrvatske vrijednosti su znanje, samozatajnost, učenje, strpljiv i dugotrajan rad, solidarnost, empatija, razumijevanje za drugog i drugačijeg. Dodatno, za mene kao sveučilišnog profesora vrijedi i načelo pravde i moralne strogosti. Onima drugima vrijednosti su snalaženje, muljanje i tzv. sposobnost da se snađu, oni promoviraju etički relativizam, prijetvornost i autoritarnost. Političari takva kova potpiruju najniže osjećaje, pomaže im pritom i povijesni revizionizam.

Ja i moji sumišljenici vrijednosti mjerimo brojem lijepih, općekorisnih stvari koje radimo. Kao sveučilišni profesor mjerim te vrijednosti brojem i kvalitetom vlastitih radova, brojem i napretkom mojih studenata i doktoranada, oni svoje vrijednosti mjere količinom sumnjivo stečena novca i nekretnina.

Nažalost, nisam siguran da ovaj tekst mogu završiti optimističnom porukom.

Ili možda ipak mogu?

Večeras, u petak, igram nogomet s mojom ekipom koja punih 25 godina funkcionira u sastavu koji se relativno malo mijenjao. Usprkos nakupljenim godinama nismo baš ni loši, pomučile bi se s nama i neke značajno mlađe ekipe, pa radost igranja nogometa i dalje postoji.

A tu je i treće poluvrijeme – piće i pokoji ćevap. Iako smo svi veliki antifašisti, često pričamo o stvarima koje sa svime o čemu sam u ovom dnevniku pisao imaju malo veze. Nije li tako bolje? Ili je taj eskapizam zapravo najbolji dokaz da smo od borbe za bolje društvo zapravo i odustali?

XS
SM
MD
LG