Dostupni linkovi

Vanredna vijest

Igor Galo: Na djelu povratak ideja poraženih u ratu


Igor Galo

Igor Galo odigrao je niz zapaženih uloga u nekim od najznačajnijih ostvarenja jugoslavenske i hrvatske kinematografije. Građanski je aktivist koji se bori za ljudska prava i slobode u Hrvatskoj. Živi u Puli.

U intervjuu za Radio Slobodna Europa (RSE) govori o situaciji u Hrvatskoj, Pulskom festivalu, komentira što je u pozadini tvrdnje Slovenije da je "Bitka na Neretvi slovenski film", te kako je moguće da u srpskim selima u Lici ni dan-danas nema struje.

RSE: Hrvatska sve češće dolazi na stranice svjetskih medija kao jedna nazadna europska zemlja. Zabrana emitiranja jednog filma na Hrvatskoj televiziji (HTV) zbog prosvjeda ratnih udovica, posljednji je u nizu događaja koji ukazuje na stanje svijesti u Hrvatskoj. Dokle to može ići?

Galo: Ne znam na koliko niske grane sve to može pasti. Nažalost, iz ove perspektive, to se ne primjećuje, niti se u medijima govori o tome da Europska unija vidi Hrvatsku kao jednu nazadnu zemlju. Mi smo uvijek okupirani nekim euforijama. Sada je to rukometna, pa euforija o rastu kreditnog rejtinga, pa euforija sa turističkom sezonom. Suštinski, mislim da smo dobro zaglibili.

Ova priča sa zabranom filma, odnosno kada netko hoće da utječe na program nacionalne televizije, pokazuje i da smo mi društvo koje nije riješilo gomilu stvari i da nam se kao bumerang vraćaju posljedice iz ranih faza 90-ih, kada su nam braniteljske strukture trebale za neke ciljeve. Sada bi ti branitelji htjeli da zadrže sliku da su i sada potrebni, no život ide dalje.

Smatram da taj film ne vrijeđa ni jednu časnu osobu, već ukazuje na problem koji je toliko vidljiv, da je bilo potrebno i da se o tome napravi jedan film. To može ići jako daleko, jer mi nemamo ni pravnih, ni drugih instrumenata ili vrijednosnih kriterija da bi se tome suvislo stalo na kraj.

RSE: Nedavno ste bili u Pragu u kojem je udruga građana Lastavica pokrenula projekt, ciklus filmova Jug-Jugoistok. Gostovali ste sa filmom Akcija stadion (radnja filma se odvija u okupiranom Zagrebu 1941. godine, kada više od 4.000 srednjoškolaca izražava protest protiv pokušaja rasnog i nacionalnog razdvajanja vršnjaka, op. a.). Prije nekoliko godina autor filmskog scenarija, pokojni Slavko Goldstein, objavio je knjigu 1941 godina koja se ponavlja. Kada ste prvi put pomislili da se ustaštvo na velika vrata vraća u Hrvatsku?

Galo: Kada sam radio taj film 1977. predbacivao sam redatelju Dušanu Vukotiću: "Koliko ćemo mi još raditi filmove o '41.?". Bio sam mlad i daleko od tog razdoblja. Tako je, uostalom, mislila cijela moja generacija, a onda sam, koju dekadu kasnije, shvatio da smo radili futuristički film, jer sve se to ponovilo 1991. Tko je imao širom otvorene oči mogao je shvatiti ranih 90-ih što se uvodi pod krinkom "tranzicije k demokratiji".

Uvodio se, zapravo, vrijednosni sustav koji je bio nestao 1945. godine. Ratni gubitnici su ponovo uveli jedan svoj neprežaljeni svijet. To je jedna kleroustaška indoktrinacija u svim porama društva na koju ostali dio građana Hrvatske nema adekvatan odgovor, jer on dominira od stadiona, do preimenovanja trgova i ulica. Ona se provodi sustavno i striktno kroz institucije države bez obzira na vlast, bez obzira da li se radi o HDZ-u (Hrvatska demokratska zajednica) ili SDP-u (Socijaldemokratska partija).

RSE: Slovenija je od Srbije zatražila da joj beogradska kinoteka u okviru sukcesije dostavi kvalitetnu kopiju filma Bitka na Neretvi redatelja Veljka Bulajića. Igrali ste u brojnim filmovima u bivšoj Jugoslaviji. Kako ocjenjujete ovu sadašnju situaciju i da li samo jedna država može polagati pravo na umjetnički rad?

Galo: To je jedna čudna situacija. Na filmove iz tog razdoblja pravo ima samo jedna država, ali te države više nema. Mi smo opet dovedeni u situaciju u kojoj se pojavljuju gloženja i rasprave o participaciji u određenim stvarima i to kako kome odgovara.

Bitka na Neretvi je bio film o simbolu antifašističke borbe i partizanskog pokreta. Sada svatko u tom kontekstu traži nešto kako bi se prema vani, pogotovo prema Europi i takozvanom civiliziranom svijetu, deklarirao kao antifašist.

Otuda i cijela rasprava, a ne zbog toga što sam film po sebi nešto nekom znači u imovinsko pravnom smislu. On je djelo svih republika bivše Jugoslavije, jer je on nastao kao jugoslavenski film, i zato ne može postati samo slovenski, samo srpski, samo hrvatski ili samo bosanski film. Otimači i hohštapleri su htjeli razgrabiti sve ono što je vrijedno iz bivše Jugoslavije. To žele i s filmom. Tu nema nikakvog drugog objašnjenja.

RSE: Mnogo znate o filmskom festivalu u Puli koji će ove godine obilježiti 65. godišnjicu postojanja. Koje su bile njegove zlatne godine, a koje najtužnije?

Galo: Ja sam generacija koja pamti jugoslovenske filmske festivale u Puli i, naravno, ovaj sadašnji koji traži neke puteve u jednom bespuću festivala koji haraju svijetom. Ni jedan od tih festivala nema specifičan karakter da bi bio prepoznatljiv.

Nekadašnji jugoslavenski festival u Puli je imao karakter. Iako ne mislim da je on bio samo kulturni događaj, on je, prvenstveno, bio i politički stav i poruka svijetu i okruženju oko sebe – tko smo mi, što smo, zašto smo tu i kakvi smo, i to u kulturnom i svatkom drugom političkom smislu. On je bio više nego što je sad ijedan festival koji dominira Europom i svijetom. Čista estrada u kojoj se takmiče tko će kojeg glumca ili redatelja dovesti.

Tadašnji jugoslavenski filmski festival je bio poruka svijetu o tome tko je Jugoslavija, zašto je takva i, naravno, poruka Zapadu, da se ne radi o divljacima koji su došli prvenstveno u Pulu i Istru, nego su došli ljudi koji imaju i umjetničke i kreativne i svake druge vrijednosti i to žele pokazati svijetu.

Pulski festival nekada je bio susret Istoka i Zapada. Tu su se u podijeljenom svijetu toga vremena, 50-ih, 60-ih godina prošloga stoljeća susretali dva svijeta u kulturnom smislu. Festival je odrađivao i jednu drugu ulogu, ne samo estradnu, glamuroznu i filmsku, već je bio poruka i politički stav i misija koju je tadašnja država htjela imati u svijetu. Sigurno da je to najvažnije i najbitnije razdoblje koje je bitno za 65 godina postojanja pulskog festivala.

Uvjetno moramo reći i to, da ovo puko brojanje, od 1953. do sada, ne znači kontinuitet, osim u brojanju. Nitko ne spominje da su tu i dvije godine u kojima festival nije ni održan. Ali je zgodan broj, djeluje dominantno i vrlo ohrabrujuće. Međutim, zapravo, on nije istinit. Sa druge strane, on se oslanja i velikim dijelom na ono što je nekada značio jugoslavenski festival. Međutim, daleko je do toga, da ovaj naš sadašnji festival može opravdati takva očekivanja.

Mislim da će područje Like biti nekakav El Dorado, safari park, gdje će neka europska elita uživati u lovu na visoku divljač.

RSE: Koje su bile najtužnije godine, pretpostavljam onda kad se nije ni održavao?

Galo: Najtužnija je bila godina kad je ukinut festival, koji je već počeo te 1991. Svi su gosti došli, sav je program bio poznat, filmovi već objavljeni. Iz cijelog svijeta su stigli gosti, publika i novinari. John Malkovich je došao kako bi prisustvovao na tom festivalu. Onda je jednom odlukom, za koju nema pisanog traga, bar za mene u ovom trenutku, Antun Vrdoljak obznanio da se festival, koji je već počeo, ukida i to u podne tog prvog dana kada je trebao i početi.

To je, možda, najtužniji trenutak, ne samo za mene, koliko je bio tužan za sve te autore, pogotovo mlade, debitante, koji su se tada trebali prvi put pojaviti na festivalu. To je bilo traumatično iz više razloga.

"Nekadašnji jugoslavenski festival u Puli je imao karakter" (na fotografiji: Pulski festival, 2017.)
"Nekadašnji jugoslavenski festival u Puli je imao karakter" (na fotografiji: Pulski festival, 2017.)

Moje objašnjenje zašto je to tako nasilno urađeno je jedino zbog toga jer je festival bio jugoslavenski. Sam taj detalj jugoslavenskog filmskog festivala u jednoj državi koja je htjela otići iz Jugoslavije, bio jedan od prvih poteza u kojem se ona jasno deklarirala da više ne želi biti u toj državi, pa je odmah ukinula i ovaj trag veze sa Jugoslavijom kroz taj festival.

To je ono što mi je bilo najtragičnije, a kasnije se pokazalo da je odricanje od svakog utjecaja i značaja Jugoslavije na Hrvatsku trebalo biti maknuto ili izbrisano. To je, zapravo, ono najporaznije i što me najviše pogodilo.

Može vas interesirati: Ratko Grlić: Hrvatski povratak u neoustaštvo | Ante Tomić: Obukao sam ustašu u haljine | Slavenka Drakulić: Hrvatska kao podružnica Vatikana

RSE: Osnovali ste sa suprugom udrugu za zaštitu ljudskih prava i građanskih sloboda Homo i pomagali starcima koji su nakon akcije "Oluja" ostali sami u svojim selima u Lici. Kakva su to bila vremena?

Galo: Kad gledam sad iz ove perspektive, 25 godina ili 23 godine od kad smo tamo prvi put ušli, moram reći da sam sad još više razočaran time što je moja država, Hrvatska, učinila i nije učinila za te krajeve. Tu pogotovu mislim na područje Ličko-senjske županije u kojoj smo najviše boravili.

Sada mogu reći da je to bila nevjerovatno smišljena akcija da se taj prostor isprazni od ljudi. Ni nakon toliko godina, Hrvatska nema nikakvu namjeru da tu dovede ljude, ni da od toga napravi jedno naseljeno područje, a ni blizu tome da ono bude prosperitetno i puno mladih koji bi tamo donijeli život.

Po svemu sudeći, mislim da će to područje biti nekakav El Dorado, safari park, uz nacionalni park Plitvička jezera, gdje će neka europska elita uživati u lovu na visoku divljač, na veprove i medvjede.

Sada se samo čeka vrijeme da oni zadnji tragovi ljudi kojih još tamo ima, koji žive u tim zabitim krajevima, jednostavno, prirodom stvari, odu i da to ostane prazno. Tako će zavladati koncesije, lovstva nekih parkova, uzurpacije rijeka. Očekuje nas jedno razdoblje potpune eksploatacije, bez ljudi.

Tko može povjerovati u to da se struja ne može vratiti: Igor Galo
Tko može povjerovati u to da se struja ne može vratiti: Igor Galo

RSE: Hrvatski premijer Andrej Plenković najavio je da će do kraja mandata njegove vlade svaki dio Hrvatske imati struju. No, u većini srpskih sela nema struje i mnogi se plaše da je neće dočekati ni u 21 stoljeću.

Galo: Ispravno je reći da je mnogi neće ni dočekati. Tko može povjerovati u to da se struja ne može vratiti. Cijelo to područje u Lici o kojem govorim do 1991. je bilo elektrificirano i bilo je transportno povezano, imalo je ambulante. Svako malo mjesto koje je imalo 500-600 stanovnika imalo je razvijenu tu infrastrukturu. Sada, 25 godina nakon svega što se dogodilo, nakon "Oluje", i dalje imamo mjesta kojima se sustavno ne žele pružiti uvjeti za normalno življenje.

To treba da bude neka divljina, kao što sam u prethodnom odgovoru rekao, da bude apsolutna egzotika u centru Europe u kojoj će neki novopečeni tajkuni iz Hrvatske i Europe, umjesto da putuju u Afriku, tu fino pod nosom imati i more i lov i sve ostalo. A našim, naravno, "vrijednim" koncesionarima nije stalo da se bilo tko tu vrati, a kamoli struja i druga infrastruktura. Što divlje, to bolje!

  • 16x9 Image

    Mirjana Rakela

    Od 1995. godine stalni je član redakcije na RSE u Pragu, a pored tema iz Hrvatske, bavi se i širim prostorom Balkana. Dobitnica Međunarodne novinarske nagrade Lorenzo Natali 2008. koju dodjeljuje Europska komisija u suradnji sa Reporterima bez granica.

Facebook Forum

XS
SM
MD
LG