(Komentar *)
Osobno držim da su rođendani, vjenčanja, pa i sprovodi duboko intimni događaji za svakog čovjeka. Oni se dijele s najbližom rodbinom i prijateljima. Za javne osobe, što vlastitom željom, što zbog stvarnog ili imaginarnog utjecaja, vrijede drugi kriteriji. Oni ponekad mogu pružiti sliku jednog društva, njegovih vrijednosti.
Jedan je novinar u Hrvatskoj odlučio da je njegovo vjenčanje javni čin.
Televizijski voditelj Velimir Bujanec na dan svog vjenčanja objavio je post s tekstom: "Konačno je crk'o Maršal, a ja ću se baš danas oženiti! U Vukovaru. Kakav dan! Tita smo skinuli, a ploču HOS-a ne damo... ZDS!'' (ZDS je kratica ustaškog pozdrava "Za dom spremni").
Idućih dana mediji su preplavljeni video i fotosnimkama s vjenčanja, nabrajanjem uzvanika i čestitara.
Crème de la crème hrvatskog desničarskog sazvježđa, političari, umirovljeni generali, novinari, poduzetnici, nogometni moćnici, estradnjaci. Prošarani počiniteljima mnogih kaznenih djela, nasilnicima raznih vrsta. I jednim pravomoćno osuđenim ratnim zločincem. Pjevao je šampion naci-rocka. Nekada velika primabalerina osmislila je koreografiju. Bivši ministar kulture donio je na poklon marcipansku ploču-trofej – onu s natpisom Trg Maršala Tita.
Čestitke su poslali premijer, šef opozicije i četiri biskupa. Gradonačelnik Zagreba poslao je cvijeće. Nemamo informaciju što je bilo sa šeficom države, koja je svojedobno Bujanca pozvala na svoju inauguraciju.
Nekoliko dana kasnije umro je Slavko Goldstein, publicist, novinar i urednik, pisac mnogih knjiga i tisuća tekstova, jedan od utemeljitelja višestranačja u Hrvatskoj, dugogodišnji predsjednik Židovske općine. Osoba sa svjetskim referencama.
Premijer je poslao sućut od tri-četiri riječi, predsjedničina sućut bila je nešto primjerenija. Ali ni jedno od njih, niti bilo tko iz vrha vlasti, nije se pojavio na pogrebu. Nitko iz Katoličke crkve. Desničarski portali bili su zasuti tisućama mrzilačkih, antisemitskih, pravih koljačkih komentara.
Jedan je katolički svećenik na svom profilu izrazio radost što je nestao ''mrzitelj Hrvatske'' koji je ''lažima planski sramotio Hrvatsku i hrvatski narod''. Svećenik je uklonio post, u naknadnoj izjavi medijima potvrdio je svoju izjavu i pokušao obrazložiti u čemu se sastoji “radost” kada nestanu oni koji nanose “štetu”, a onda se nakon nekoliko dana zbog svega ispričao. Jasno je da je riječ o iznuđenoj isprici.
Nitko iz Katoličke crkve nije osudio njegov blasfemičan istup.
Dva su portala privremeno ugasila stranice s komentarima. Na pogrebu je bila veleposlanica Izraela. I mnoštvo ljudi s građanske, lijevo-liberalne intelektualne i političke scene, aktivisti iz nevladinih udruga.
Izostanak vlasti bila je glasna poruka. U svakoj normalnoj zemlji posljednji ispraćaj osobe sa zaslugama poput Goldsteinovih ne bi mogao proći bez prvih ljudi. Kao što bi i u velikom luku zaobilazili privatnu svečanost prononsiranog ljubitelja nacizma.
Tako su dva događaja, bliska samo datumski, pružila sliku podijeljenog društva poremećenih vrijednosti.
Goldsteinovog oca ubili su ustaše, on sam otišao je u partizane kao dječak. Bujanec je slavio Adolfa Hitlera, udarao na partizanske spomenike i žive ljude, psovao "crnčuge" i "prljave Židove". Sada se, kaže, promijenio, "mladost-ludost", nije više ekstremist. Sada one koji zastupaju "ideale" njegove mladosti zove u svoje emisije, a sam šuti.
Životno djelo Slavka Goldsteina posvećeno je kulturi, toleranciji, međunacionalnom razumijevanju, demokraciji. I nadasve knjigama. Životno djelo Velimira Bujanca ne postoji. Jest da ga je jedan HDZ-ov ministar vanjskih poslova nazvao "enciklopedistom", ali to svrstavamo u šale.
Svojedobno, kada je umro Miko Tripalo (1995), predsjednik Franjo Tuđman nije se ni oglasio. Velikana hrvatskog liberalizma pjesnika Vladu Gotovca fizički je, vojničkim opasačem, napao pripadnik predsjedničke garde (1997). Tuđman se opet nije oglasio, a napadaču se ništa nije dogodilo.
Tuđmanov nasljednik na čelu vladajuće stranke nastavlja tradiciju prezira prema osobama koji se ne uklapaju u HDZ-ov model hrvatstva.
Srećom iza ljudi poput Slavka Goldsteina ostaje nasljeđe. Za daleka neka pokoljenja.
Knjige, neumorno javno djelovanje, zalaganje za toleranciju, kritičko preispitivanje prošlosti i sadašnjosti. Uporno inzistiranje na činjenicama i njihovom promišljanju. Ukratko, svemu onome što čovjekov život čini smislenim.
Facebook Forum