Subota, 24. studenog 2007:
Prvi i zadnji dnevnik koji sam vodio u životu završio sam baš negdje u ovo vrijeme prije šesnaest godina. Tada nisam imao ni punih petnaest. Bio je taj novembar u Duvnu ispunjen smrću i slutnjom smrti. I strahom koji mi se tada trajno naselio u kosti.
Subotom, već godinama, dobar dio dana provodim u kafiću Buldog u Bogovićevoj ulici u Zagrebu. Osim našeg malog novinarskog društva, za stolom su redovno odvjetnik Čedo Prodanović, pa režiser Rajko Grlić kad nije u Americi, a često zna navratiti i najveći vaterpolski trener na svijetu svih vremena – Ratko Rudić. Ratko je i danas s nama. Netko ga pita kako to da HDZ i njega, kao brojne druge poznate sportaše, nije pokušao angažirati za svoju predizbornu kampanju. On odgovara smijehom. I samo smijehom. Riječi bi tu ionako samo pokvarile jasnoću stava.
Nedjelja, 25. studenog:
Bio sam odlučio da se ove kišne večeri neću micati iz stana: da ću u miru i tišini na televiziji pratiti pristizanje izbornih rezultata. No, zaraza novinarstvom – to jest suludi poriv da se bude tamo gdje se nešto uzbudljivo zbiva – jača je od svake zdravorazumske odluke. I tako sam već prije 19 sati u izbornom štabu predsjednika Socijaldemokratske partije Zorana Milanovića. Izlazne ankete pokazivale su osjetnu prednost SDP-a, no rezultati što su iza 21 sat počeli dolaziti iz Državnog izbornog povjerenstva ubili su pobjedničko raspoloženje među SDP-ovcima. Šef HDZ-a Ivo Sanader oko ponoći je objavio da očekuje mandat za sastavljanje Vlade. Petnaest minuta kasnije i Milanović oglašava da će se upustiti u sklapanje vladajuće koalicije. Slijede, dakle, trgovački dani.
Ponedjeljak, 26. studenog:
Prvi je postizborni sajmeni dan, a najcjenjenijoj robi što je iznesena na političku tezgu ime je Josip Friščić. On je predsjednik Hrvatske seljačke stranke koja je na izborima osvojila skromnih šest saborskih mandata. No, bez tih šest ruku na parlamentarnu većinu ne mogu računati ni relativni izborni pobjednik HDZ, ni SDP – koji s HNS-om i IDS-om – nastoji sastaviti Vladu. Kojem će se carstvu prikloniti Friščić? Što će Friščić tražiti? Tko će Friščiću ponuditi više? Potraga za odgovorima na ta pitanja posao mi je od ranog jutra do kasne večernje konferencije za novinare Ive Sanadera. Čini mi se da će i idući dani biti slični.
Utorak, 27. studenog:
Utorak je ključni dan za nastajanje svakog novog broja Feral Tribunea: utorkom se, zapravo, precizno definira kako će izgledati broj koji će se na ulicama pojaviti u četvrtak. Pisat ću o političkoj trgovini koja se sve više zahuktava i čiji je konačni skor, barem po onome što sam zaključio na osnovu desetaka razgovora i na osnovu desetaka informacija, sasvim neizvjestan. S tim sam zaključkom jutros u osam ušao u redakciju, s tim sam zaključkom redakciju napustio u 22 sata. Ne baš uspješan radni dan, zar ne?
Srijeda, 28. studenoga:
Najteže je, barem meni, pisati tekstove o događajima čiji rasplet ne mari za Feralov deadline. Oko ponoći moram predati tekst o postizbornoj trgovini, a još se ne naziru rezultati trgovine koja traje i u kojoj ne treba isključiti ni scenarije koji nam se sad čine nezamislivima. Zapravo, nakon svih razgovora koje sam danas vodio, kladio bih se u rasplet koji će iznenaditi mnoge. Što ne znači da, kao i obično, ne bih izgubio okladu.
Četvrtak, 29. studenog:
Knjiga koju čitam zove se Raj iza drugog ugla, a autor je veliki peruanski pisac Mario Vargas Llosa. Ima u knjizi ova rečenica: «Mazel je pisao brošure i uređivao novinice koje su bile proglašene protudržavnima». Kakvo divno zanimanje! Ako je uopće ima, slobodu valja tražiti jedino na krajnoj margini, a margina je patnja i muka za koju treba imati i hrabrosti, i snage, i samouvjerenosti. Znaš li nekog tko je trajno spreman ostati na margini? Ja ih znam jako, jako malo.
Petak, 30. studenoga:
Politička trgovina, kojom je – stjecajem okolnosti – obilježen ovaj moj dnevnik, traje punim intenzitetom: glasine koje bez prestanka kruže čas prednost daju lijevima, čas desnima. Nije da je nezanimljivo, ali u svemu tome pomalo fali smislenog sadržaja.
