Dostupni linkovi

Tražeći osmeh


Smiljana Milinkov
Smiljana Milinkov

Dnevnik za Radio Slobodna Evropa vodila Smiljana Milinkov, novinarka iz Novog Sada, stručna saradnica na Odseku žurnalistke na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu.

Subota 7. februar

Još jedno sunčano jutro. Žurim da završim tekst za fakultet i istrčim napolje. Za sutra su najavili kišu, moram još malo da prikupim energije za ovaj ostatak zime. Umorna sam od zime, a februar je tek počeo. Osećam se kao školarac, ubrzano pišem „domaći“ i izlazim na sunce.

Listam štampu- reakcije na pismo Sinoda Srpske pravoslavne crkve kojim se od državnih vlasti traži da se ne usvoji predloženi statut Vojvodine. OK, nije ni prvi a ni poslednji put da se crkva meša u politiku. Živimo u jednoj državi za koju je neko pametan rekao da nema identitet, pa se eto malo igramo i klerikalizmom. Reakcije političara su očekivano nezanimljive, međutim ipak me štreca komentar predsednika vojvođanske vlade Bojana Pajtića, koji kaže, doduše nešto oštrijim tonom ali ipak kompromisno, da će se razmotriti sve primedbe. Gospodine Pajtiću, pa Vi ste predložili, Vi ste u Skupštini Vojvodine izglasali taj statut i šta sad? Toliko o političkom autoritetu. Ponovo sam ljuta, ali ne smem. Tražim mog Vladu. Subota je najlepša u centru Novog Sada. Gužva u Zmaj Jovinoj, trčanje po radnjama i onda „ona“ kafa sa prijateljicama. Subotom i ovaj naš grad, koji za sobom kadkad vuče palanački mentalitet, poprimi onu urbanu finoću Zagreba.

Nedelja 8. februar

Vlada i ja idemo kod mojih. Vojvođanski nedeljni ručak. No, ništa više nije isto. Mnogo mi nedostaje moja Anka. Neverovatno je to, bez obzira na godine i zrelost, u nama uvek čuči dete koje ište onaj majčinski osmeh. Treba mi ovaj dan odmora, predstoji naporna nedelja i zato me ne zanima ni šta onaj svađalački šef diplomatije Vuk Jeremić „pametno“ kaže o NATO-u, ni koliko je Nacionalni prosvetni savet proćeradao para a nije ništa uradio, niti da je finansijska kriza pokucala na vrata imperije Ruperta Mardoka.

Ponedeljak 9. februar

Na putu Beograd-Novi Sad, autobusom. Bez sat i po vožnje, ne može. U špicu, van špica. Ukoliko naiđemo na čep kod Arene, putovanje traje i dva sata. Zašto je tako teško organizovati, ubrzati saobraćaj između dva najveća grada u Srbiji? Sećam se jesenas, dok je još naš autobus lutao po predgrađu Brisela, prijatelj je vozom stigao iz Lila. Iz Francuske u Belgiju za dvadeset minuta, i to samo zarad popodnevne kafe. A ja moram da odvojim čitava tri sata za odlazak i povratak iz Beograda, i to bez čepa kod Arene. O Somboru, Subotici i da ne govorim, a kafa u Segedinu-samo pusta želja. Kako živeti kao sav normalan svet? Ponedeljak veče, Peščanik u Novom Sadu . Ponedeljak veče, Peščanik čuva policija. 2009. ili 1999, u kakav to vremeplov smo mi upali? Odzvanjaju reči Lasla Vegela „nad ovim društvom lebdi ubistvo jednog čoveka“, ja bih još dodala -nad ovim društvom lebdi samodovoljnost koja uništava sve oko sebe.


Utorak 10. februar

Mejdeni (Iron Maiden) u Beogradu. Taj koncert me ne zanima, ali priznajem da zvuči prilično jako. U.K. Subs u Novom Sadu, a ja sedim kod kuće. Jesam li to zaista zakoračila u četvrtu deceniju? Ma nisu godine razlog samo moram da dovršim neki tekst, a i sutra imam vežbe na fakultetu, valja se pripremiti, etc. Šta će tek biti kada uđem u pedesete.

Slušam vesti, u Beogradu uhapšene dve kriminalne grupe, povezane sa korupcijom u nekoliko ministarstava i vojsci. Izgleda da su nakon građevinske na red stigle i „ministarska“ i „vojna“ mafija. Prvi čovek policije Ivica Dačić, da to je onaj Dačić-Miloševićev mali od palube, najavljuje nastavak akcije te da više „neće biti povlašćenih“. Blago nama, kad nas SPS čisti od kriminala i korupcije.

Sreda 11. februar

Prvi čas u novom semestru. Treća godina, predmet „Desk i redakcije“. Gledam te pametne glavice koje se s pravom pitaju kakva ih budućnost čeka. Kolike su plate novinara honoraraca, koliko se radi, šta je sa godišnjim odmorima, koje su moguće neprijatnosti u poslu? Kažem, danas je teška situacija gotovo u svim redakcijama, ta popularna svetska ekonomska kriza stigla je i kod nas, mada i pre nje nije bilo baš bajno, ali za godinu dana, kada diplomirate, biće bolje. Mora biti bolje! Gotovo sasvim sam sigurna. Jedino nisam sigurna koliko su mi ti mladi ljudi zaista poverovali.

Vlada je u Pioniru. Partizan igra sa španskom Unikahom. Nisam imala snage da idem na basket, kao što nemam snage da gledam kraj utakmice. Trčim iz sobe u kupatilo i nazad, kakav stres. Kako li je tek u Pioniru? Partizan dobija s pola koša razlike, sve smo bliži ulasku među osam najboljih evropskih ekipa. U ovim trenucima, mi jesmo Evropa.

Četvrtak 12. februar

Pada sneg, ne onaj lep koji škripi pod nogama, već onaj mokar što samo stvara bljuzgavicu i otežava život.

Evropski komesar za proširenje Oli Ren stigao u Beograd. Kaže da bi se Srbija ove godine mogla naći na beloj šengenskoj listi . Nije li to neko pominjao i za prošlu godinu, ili sam ja nešto pobrkala. Predsednik Tadić izjavljuje da proces integracije treba da traje što kraće. Za ovu priliku priča o Kosovu i očuvanju teritorijalnog integriteta i suvereniteta Srbije stavljena je u drugi plan. Oli Ren obilazi i skupštinu u kojoj zatiče gotovo idiličnu radnu atmosferu, kao da radikali danima ne blokiraju rad parlamenta. Očito da su „Potemkinova sela“ ono što nam je baš zajedničko s „braćom“ Rusima.

Da, gospodin Ren je stigao i da pohvali Tomislava Nikolića za promenu njegovog političkog kursa. Da li se našao neko pametan da šapne onu staru „Vuk dlaku menja, ali…“, pomislih ja kad stiže vanredna vest da su se u skupštini potukli radikal i ex radikal sad naprednjak. Bilans tuče-razbijen nos. Kako bi bilo kada bi se neko bar posramio zbog sopstvene gluposti ?!

Petak 13. februar

Petak-dan za studente. Volim taj Filozofski fakultet, iako nekad deluje tako hladno. Vidim sebe pre nekih petnaestak godina kako, onako naivna i uplašena, lutam tim hodnicima i trudim se da upijem sve što je novo. To su devedesete, teške godine, ali mi sećanje na te studentske dane ipak izaziva mladalački osmeh. Sada sam s one strane katedre i trudim se da u studentima pronađem onaj moj osmeh.

Za kraj radne nedelje želim da se počastim prijatnim popodnevom sa prijateljima i nekom finom večerom. Naravno, tu je i moj Vlada, to je već onaj osmeh ljubavi.

XS
SM
MD
LG