(Komentar*)
Hrvatska je Vlada nakon 45 dana lebdenja u zrakopraznom prostoru napokon ponovno izborila parlamentarnu većinu. Istina, u drugačijem sastavu. Nepredvidljivi Most ustupio je mjesto mlađeg partnera u Vladi Hrvatskoj narodnoj stranci (HNS). Maloj stranci koju šira javnost pamti po Savki Dabčević-Kučar, Miki Tripalu, Stipi Mesiću, Vesni Pusić. Vladajućem HDZ-u ta je stranka dugi niz godina, praktički od osnutka, bila prava ''crvena krpa'', arhineprijatelj.
Zbog politike prema Bosni i Hercegovini, zbog suprotstavljanja klerikalizmu i nacionalizmu, zbog liberalnog poimanja demokracije. HDZ-ova interpretacija neprijateljstva bila je, očekivano, navodna izdajnička, anacionalna pa i antihrvatska politika HNS-a.
U preokretu koji se odvijao proteklog tjedna, u neviđenoj travestiji kojoj smo svjedočili, HNS je postao glavni, zapravo jedini, koalicijski partner HDZ-a i Vlada Andreja Plenkovića s tankom većinom od 78 glasova, od potrebnih 76, nastavlja s radom.
Dojučerašnji ogorčeni protivnici sada su saveznici, a napada ih se sa svih strana političkog spektra. Emocije i teške riječi preplavile su javnu scenu. Bura se još ne stišava.
Kada se ostave po strani emocije, pa i moral, ostaje činjenični supstrat.
HNS je sklopio koaliciju lažući javnost uporno i dosljedno, sve do posljednjeg trenutka. U koalicijskom ugovoru kojeg su potpisali sa SDP-om uoči posljednjih izbora stajala je izričita odredba kako s HDZ-eom neće koalirati ''ni u kojem slučaju''. HDZ je bio oprezniji, nije javno obmanjivao javnost.
Tumačenje koalicije HDZ-HNS koje je iznio premijer Plenković je očekivano – vodili su ih viši, državni interesi, stabilnost zemlje, razvojni projekti, itd. Uz neizostavni dodatak – nema ništa čudnog u ovoj koaliciji, Evropa je prepuna primjera zajedničkih vlada ideološki različitih političkih partnera.
To je, naravno, točno. Uz napomenu koju je premijer izostavio – ne znamo niti jednu ozbiljnu demokratsku zemlju u kojoj se dogodilo slično, da se ni 48 sati prije sporazuma o njemu javno ne govori, da se ne zna niti da pregovori postoje, da se javnosti čak štoviše uporno laže i vodi, kako se sada vidi, simulirani verbalni rat sa sutrašnjim partnerom.
To naprosto nije dobar temelj za povjerenje javnosti u vlast.
Zakopavanje ideoloških rovova, prevladavanje podjela, traženje zajedničkog nazivnika za ozbiljne društvene izazove, sve su to točke koje govore u prilog ove ili neke slične koalicije. Ali do toga naprosto nije došlo na uobičajeni demokratski način, nisu stvorene pretpostavke za dijalog.
Sve je bila improvizacija i puka borba za 2-3 glasa parlamentarne većine. HDZ je uputio poziv svima (osim SDP-u), pa tko se upeca. Ima tu i kazneno prijavljenih, kao i višestrukih stranačkih prebjega. Zajedničko svima je da nemaju biračku legitimaciju za koaliciju s HDZ-eom. Osim zastupnika manjina koji tradicionalno imaju specifičan mandat.
Sjedište hrvatske Vlade na Markovom trgu
Vršitelj dužnosti predsjednika HNS-a i netom izabrani potpredsjednik Vlade Predrag Štromar trudi se prikazati HNS-ov ulazak u Vladu kao odgovoran čin koji treba spriječiti ''nazadnjački val populizma'' i zaostajanje Hrvatske. Po njemu, ''u svjetonazorskom i vrijednosnom smislu ultrakonzervativci, populisti i ekstremisti preplavljuju sve društvene institucije'', što Hrvatsku vodi u smjeru današnje Mađarske i Poljske u kojima se u pitanje dovode neupitna ljudska prava.Njihov partner, i to po broju glasova višestruko jači partner, HDZ, ne dijeli takve ocjene društvenih gibanja, niti svoju politiku vidi kao prepreku modernizaciji i napretku.
Sve što je proteklih godina stvaralo zazor prema Hrvatskoj – od neoustaškog divljanja, pogoršanja položaja manjina, klerikalizacije javnog života, pa do raširene sistemske korupcije – svoje izvorište ima u HDZ-u, ili u dobrom dijelu te stranke. Andrej Plenković na tom planu nije učinio mnogo. Skandal s ustaškim Za dom spremni u Jasenovcu Plenković nije proizveo, ali ga je relativizacijom i nečinjenjem produbio.
Obrazovnu reformu upravo je Plenkovićeva Vlada dala u ruke najkonzervativnijim klerikalnim strukturama. Obrazovanje i tzv. kurikularna reforma formacijski će sada pripasti HNS-u i njihovoj novoj ministrici. Stjecajem tih okolnosti, obrazovanjeće biti prvi važan test održivosti i stvarnih namjera novoformirane koalicije.
Detalj sa prosvjeda zbog kurikularne reforme u Zagrebu
U javnosti se analiziraju stvarni Plenkovićevi motivi za ovaj riskantni potez. Novi izbori, u trenutku kada njegova stranka dominira u biračkoj naklonosti, činili su se čišćim izlazom. Čini se da lider HDZ-a igra simultanku na više ploča. Pridobijanjem HNS-a cijelu je opoziciju stjerao u kut. Oporba je sada veoma glasna, ali to nalikuje na žalopojke gubitnika i uskoro će se istrošiti. Najjača stranka među njima, SDP, daleko je od oporavka i izlaska iz krize vodstva, vizije i programa. S druge strane, izabravši dojučerašnje ''narodne neprijatelje'' za partnere, Plenković prirodno tjera krajnju desnicu iz svoga okrilja. Neki su već otišli i napustili parlamentarnu većinu, ali ključno je pitanje što će se događati s maticom stranke. Ne treba dvojiti da će do pokušaja protuudara doći. Plenković, vjerojatno, računa da će do tada imati sve konce čvrsto u rukama. Nije zanemarivo ni izgledno blagonaklono gledanje međunarodne zajednice na ovakav razvoj događaja.
Koji je interes HNS-a, osim evidentnog, interesno-klijentelističkog? Ulazak čiste liberalne grupacije u konzervativnu vladu načelno je dobro u situacijama društvenih podjela i ozbiljnih ekonomskih i socijalnih izazova. Male stranke, sa značajnim kadrovskim i stručnim potencijalom a sa skromnom potporom u biračkom tijelu, mogu svoje ideje pokušati provoditi samo u koalicijama. Međutim, okolnosti koje su do toga dovele, neviđeno laganje i prijevare, učinile su da će cijenu platiti samo HNS.
A ta cijena je zapravo uništenje Hrvatske narodne stranke, izlazak iz stranke njezinih stupova i brojnih članova, što na cijelu operaciju stavlja ozbiljan upitnik.
Građanima je preostalo oprezno promatranje s distance. Jer ih ionako nitko ništa nije pitao.
* Mišljenja izrečena u ovom tekstu ne odražavaju nužno stavove Radija Slobodna Evropa