Teorija koju Specijalno tužilaštvo koristi da poveže Hashima Thacija i trojicu saoptuženih sa navodnim zločinima može se protezati daleko izvan četvorice osoba na optuženičkoj klupi.
Tako ocjenjuje Timothy Waters, profesor prava na Univerzitetu Indiana i stručnjak za međunarodno krivično pravosuđe, koji je radio i na slučaju Slobodana Miloševića pred Tribunalom za bivšu Jugoslaviju.
U intervjuu za RSE, Waters kaže da je "udruženi zločinački poduhvat" teorija koja omogućava povezivanje optuženih sa zločinima za koje se ne tvrdi da su ih sami počinili.
"Upravo zbog toga se ova teorija i kritikuje", kaže on, dodajući da je najteži dio dokazati vezu između zločina i osoba kojima se sudi.
Dana 16. septembra, Specijalizovana vijeća u Hagu trebala bi izreći prvostepenu presudu bivšim liderima Oslobodilačke vojske Kosova (OVK): Hashimu Thaciju, Kadriju Veseliju, Rexhepu Selimiju i Jakupu Krasniqiju.
Za šta se terete Thaci i ostali?
Optužnica sadrži deset tačaka: šest za zločine protiv čovječnosti i četiri za ratne zločine.
Ona, između ostalog, uključuje optužbe za progon, nezakonito ili proizvoljno pritvaranje, hapšenje i zadržavanje, okrutno postupanje, mučenje, ubistva i prisilne nestanke.
Prema optužnici, navodni zločini počinjeni su najmanje od marta 1998. do septembra 1999. godine, na više lokacija na Kosovu i na sjeveru Albanije.
Tužilaštvo tvrdi da su Thaci, Veseli, Selimi i Krasniqi bili dio "udruženog zločinačkog poduhvata", čiji je cilj bio preuzimanje i vršenje kontrole nad cijelim Kosovom putem, između ostalog, zastrašivanja, zlostavljanja, nasilja i uklanjanja onih koji su smatrani protivnicima.
Navodne žrtve uključuju Srbe, Rome i Albance koji su smatrani protivnicima OVK.
Waters kaže da se tehnički sudi četvorici pojedinaca, ali da se implikacije teorije na kojoj se slučaj zasniva mogu protezati mnogo šire.
RSE: Profesore Waters, za početak bih vas želio pitati: šta je zapravo na suđenju u ovom slučaju – pojedinci ili i verzija Tužilaštva o načinu na koji je djelovala OVK?
Waters: To je veoma dobro pitanje. Naravno, postoji tehnički odgovor i jedan širi.
Tehnički, samo su ovi pojedinci na suđenju. Cijela ova oblast prava zasniva se na ideji da se sudi pojedincima, a ne grupama ili državama. Dakle, to je suština ovog projekta: tvrdnja da je odgovornost individualna.
Ali, prilično sam skeptičan prema tome da se stvari mogu tako lako razdvojiti. U praksi se ovakvi procesi često posmatraju kao nešto mnogo šire – kao neka vrsta optužnice protiv političkog pokreta ili ratnog pokreta.
To nije ništa novo. Dešavalo se u mnogim ovakvim procesima, još od Nirnberga, a možemo se vratiti čak i do Prvog svjetskog rata.
Uvijek je postojala ideja da se ova suđenja ne tiču samo pojedinaca, već i šireg sukoba i društava koja stoje iza njega.
To je, takođe, neka vrsta posredne podrške ovom projektu... jer postoji ono što danas nazivamo "lawfare" [upotreba prava kao sredstva u širem sukobu].
Dakle, to je nešto neizbježno u ovakvim procesima: oni uvijek na kraju dobiju šire značenje od same odgovornosti pojedinaca koji sjede na optuženičkoj klupi.
Kada individualna odgovornost ide dalje od pojedinca
RSE: Koliko je za konačnu odluku važna rasprava o tome da li je OVK bila koordinirana ili fragmentirana?
Waters: Još ne znamo konačnu odluku, tako da možemo samo nagađati koliko će ovo pitanje biti presudno.
Ali, gledajući kako je ova teorija korištena u drugim slučajevima, riječ je o veoma važnom dijelu.
Ljudi poput Thacija nisu optuženi da su direktno počinili djela.
U ovakvim slučajevima jedno je dokazati da je neko ubio ili mučio neku osobu. Teže pitanje je utvrditi odnos između onih koji su počinili djela i ljudi u vojnoj ili političkoj strukturi.
Ovdje imamo osobe za koje se ne tvrdi da su same počinile ili direktno naredile zločine, ali koje su, prema Tužilaštvu, imale neku vrstu komandnog ili odlučivačkog odnosa prema njima.
Teorija na kojoj je Tužilaštvo zasnovalo slučaj zove se "udruženi zločinački poduhvat".
To je veoma složen pravni koncept. On omogućava da se mnogo ljudi poveže sa grupom krivičnih djela, tako što jedna osoba snosi pravnu odgovornost za zločine koje su počinili drugi – čak i za zločine za koje možda nije ni znala.
Najpoznatiji primjer s druge strane sukoba je slučaj Slobodana Miloševića.
Njemu je suđeno na osnovu teorije "udruženog zločinačkog poduhvata", koja je obuhvatala ratove na Kosovu, u Bosni i Hrvatskoj. To je stvorilo široku teoriju koja omogućava povezivanje velikog broja ljudi i djela unutar istog poduhvata.
Ista teorija koristi se i ovdje. Ne govorim to nužno kao kritiku, već da objasnim da ona Tužilaštvu daje mogućnost da ide veoma daleko, a da nije potrebno dokazati direktnu vezu između svakog optuženog i svakog zločina.
Upravo zbog toga se ova teorija i kritikuje. Toliko je široka da može stvoriti narativ koji povezuje optužene s veoma širokim spektrom djelovanja OVK.
I to nas vraća na vaše prvo pitanje: sudi li se četvorici pojedinaca ili se sudi mnogo širem poduhvatu sa zajedničkim ciljem, tokom kojeg su počinjeni zločini?
To je i razlog zašto se ovakvi procesi mogu doživljavati kao napad na širi pokret. Na Kosovu mnogi ljudi ovo vide kao napad na oslobodilački rat i pokret koji je stajao iza njega. Da li griješe što to vide na taj način? Nije na meni da to kažem.
Zašto je veza sa zločinima najteži dio?
RSE: Mogu li sudije utvrditi da su zločini počinjeni, ali da Tužilaštvo nije uspjelo povezati ih sa četvoricom optuženih?
Waters: Da, to je svakako moguće. Jer, upravo je to teorija koja nastoji stvoriti vezu između zločina i optuženih.
Ono što se dogodilo izuzetno je važno: neko je ubijen, neka porodica je uništena i, naravno, to se mora dokazati.
Ali, često je lakše dokazati sam zločin. Možete imati tijela pronađena u bunaru, ljude ubijene sa vezanim rukama na leđima... Neko ih je ubio i često se može utvrditi ko je to učinio. Ponekad postoje čak i videosnimci.
Ono što nemamo jeste videosnimak koji može pokazati vezu između tog zločina i nekoga poput Thacija. Ako je on, naprimjer, pregovarao u Francuskoj, kakav je njegov odnos prema nečemu što se u to vrijeme ili kasnije dešava na terenu?
Mnogo sam radio na slučaju Miloševića. On nije bio fizički prisutan na mjestima gdje su se vodili ti ratovi. Veza sa njim gradila se, iako taj proces nije okončan, kroz razgovore, naređenja i odnose sa drugim ljudima.
Dakle, upravo te veze moraju biti dokazane. Jer, u mnogim od ovih slučajeva postojanje zločina nije najspornije pitanje. Teški dio je dokazati odnos između tih zločina i ljudi kojima se sudi.
A za dokazivanje toga koristi se teorija koja se može protezati na veoma veliki broj ljudi.
Formalno, niko ne kaže da se OVK nalazi na suđenju. Na suđenju su ova četvorica ljudi. Ali, teorija koja se koristi ne završava nužno s njima; logično, njene implikacije mogu se proširiti i na mnoge druge ljude.
To ne znači da će se tim ljudima suditi. Ali, razumljivo je da implikacije takve teorije mogu izazvati zabrinutost jer se tiču načina na koji ljudi gledaju na ono za šta su se borili.
RSE: Znači li to da bi bilo veoma teško dokazati takav udruženi zločinački poduhvat?
Waters: Dokazati vezu jedne osobe sa nizom događaja je složeno. Ova teorija omogućava da teret dokazivanja bude lakši. Ne govorim to kao kritiku, već samo opisujem kako funkcioniše.
Da bismo to ilustrirali, možemo razmišljati o tome kako su sudovi promijenili pristup slučajevima seksualnog nasilja ili iskazima djece.
U nekim slučajevima promijenjeni su načini dokazivanja ili standardi koje treba ispuniti, jer je prihvaćeno da sudovi historijski, recimo, nisu dovoljno vjerovali iskazima žena koje su prijavljivale seksualno nasilje.
Standardi se mijenjaju s ciljem da se dođe do istine.
I ova teorija pokušava učiniti nešto slično. Ona kaže da bi trebalo da postoji lakši, niži teret dokazivanja kako bi se došlo do istine koja stoji iza tih događaja.
Da li to treba činiti ili ne, teško je pitanje. Ja samo kažem da je to njen cilj i efekat: ona olakšava dokazivanje veze.
Postoji i stara šala o "udruženom zločinačkom poduhvatu": "Šta zapravo znači 'udruženi zločinački poduhvat'? Odgovor: Jednostavno, osudi sve." Jer, ova teorija može se protezati veoma široko.
To pokazuje i zašto je tužioci vole, a branioci ne.
Ako ste kritični prema nekom sudu, možete ovo vidjeti kao instrument koji Tužilaštvu previše olakšava posao.
'Četrdeset pet godina zatvora': Šta pokazuje zahtjev Tužilaštva?
RSE: Tužilaštvo traži po 45 godina zatvora za svakog optuženog. Šta nam to govori o načinu na koji Tužilaštvo procjenjuje težinu ovog slučaja?
Waters: Zahtjev za 45 godina, vjerujem, signalizira da Tužilaštvo ovaj slučaj smatra izuzetno ozbiljnim.
Ali, način na koji se određuju kazne pred ovim sudovima veoma je teško razumjeti, jer iza njih ne postoji jasna teorija.
I to nije problem samo međunarodnih sudova. I u nacionalnim sistemima određivanje kazne je veoma složeno.
Ili postavite stroga pravila pa završite s davanjem sličnih kazni za veoma različite slučajeve, ili ostavite mnogo prostora za procjenu i tada se postavlja pitanje: koliko godina neko zaslužuje za genocid – 40 ili 20? A za zločine protiv čovječnosti ili ratne zločine – 40, 20 ili 10 godina? Ko to može odrediti?
To nije pitanje koje se lako može prevesti u moralne kategorije.
Krivica ili nevinost: Šta se mijenja nakon presude?
RSE: Ako budu proglašeni nevinim, šta bi to govorilo o slučaju Tužilaštva?
Waters: Ako budu oslobođeni, to može značiti da je pravda zadovoljena i da bismo time trebali biti zadovoljni, jer cilj nije da ljudi budu osuđeni po svaku cijenu.
Ali, može se posmatrati i sasvim drugačije.
Jedan od problema koje imam s ovim sudovima, još od devedesetih, jeste to što... oni bi trebalo da budu sudovi koji primjenjuju zakon i vode pravične postupke, i ja vjerujem da uglavnom jesu takvi. Ali, iza njih postoji i širi projekat: ideja da oni treba da donesu pravdu. A ta pravda se često doživljava kao nešto što se može postići samo kroz osuđujuće presude.
Zbog toga se oslobađajuća presuda ne mora nužno smatrati dokazom da je sistem funkcionisao kako treba; može se smatrati i neuspjehom.
Naravno, to se dešava i u nacionalnim sistemima. Nisam čuo nijednog tužioca koji izgubi slučaj i kaže: "Drago mi je što pravosudni sistem funkcioniše". Tužioci žele dobiti slučaj, jednako kao i odbrana.
Ali, pitanje je šire od toga. Unutar cijelog ekosistema diplomatske i podrške civilnog društva oko ovih sudova, kao i među samim njihovim osobljem, postoji ideja da je uloga suda da donese presude koje doprinose utvrđivanju istine o tim sukobima.
Dakle, ovi sudovi imaju i narativnu funkciju, a oslobađajuća presuda ne služi toj funkciji na isti način.
Zbog toga mislim da bi se oslobađanje doživjelo kao veliki neuspjeh, iako bi sigurno bilo ljudi, na Kosovu i drugdje, koji bi ga pozdravili.
RSE: A ako budu proglašeni krivim? Šta bi takva presuda značila za OVK i rat na Kosovu?
Waters: Osuđujuća presuda bi, prije svega, bila presuda protiv četvorice pojedinaca, koji bi potom imali pravo na žalbu i, ako presuda ostane na snazi, izdržavali izrečene kazne. To je zasebna činjenica.
Ali, mislim da bi neki akteri, naprimjer u Srbiji, takvu presudu tumačili kao dokaz nezakonitosti OVK u cjelini.
Dok bi, koliko ja razumijem, a vi to znate mnogo bolje od mene, na Kosovu većina aktera vjerovatno odbacila presudu kao nelegitimnu.
Ako se to dogodi, to bi bilo potpuno u skladu s onim što smo vidjeli u drugim suđenjima za ratove u bivšoj Jugoslaviji.
Te presude gotovo uvijek se tumače kroz etničku pripadnost. Možete prepoznati kojoj strani neko pripada po tome kako reaguje na sudske procese u Hrvatskoj, Srbiji ili Bosni.
To me vodi do još jednog zaključka: jedna od stvari za koje smo nekada mislili da će ih ovi sudovi postići – stvaranje novih narativa koji bi pomogli pomirenju – potpuno je podbacila.
Oni ne ispunjavaju tu funkciju.
I zašto bismo očekivali da će ovaj sud to učiniti, posebno u ovom slučaju? Ovo je u potpunosti međunarodni sud i, po mom mišljenju, nametnut izvana. Znam da je formalno dio pravosudnog sistema Kosova, ali ga finansiraju, kontrolišu i čine stranci.
Da se ovo dogodilo prije 150 godina, nazvali bismo to vrstom kapitulacije: vanjski sud nametnut jednoj državi. Kako se može očekivati da ga kao legitiman doživljavaju ljudi kojima je nametnut? Meni se to čini veoma malo vjerovatnim.
'Sudovi nisu donijeli pomirenje'
RSE: Na osnovu vašeg rada na slučaju Miloševića, gdje završava individualna krivična odgovornost, a gdje počinje historijski sud?
Waters: Vjerujem da je granica između toga nejasna. U teoriji, ovi sudovi bave se samo individualnom krivičnom odgovornošću. Ali, ako pogledamo kako su sami doživljavali svoju ulogu, posebno od devedesetih godina, oni su sebe često vidjeli i kao institucije koje iznose širi historijski i politički važan narativ.
Neki od tih sudova čak su u svojim statutima imali zapisano da treba da doprinesu pomirenju.
I Tribunal za bivšu Jugoslaviju (ICTY) otvoreno je sebe vidio, naročito u početku, kao sud koji će pomoći pomirenju.
To podrazumijeva mnogo veću ulogu od pukog utvrđivanja pravne odgovornosti pojedinca.
Vremenom su te ambicije smanjene, dijelom zato što je postalo jasno da sudovi ne postižu ono što se od njih očekivalo.
Kada je ICTY završio svoj rad, njegovi predstavnici su sami priznali da pomirenje između nekada zaraćenih strana u Bosni, Hrvatskoj, Srbiji i na Kosovu nije postignuto.
Prema mom mišljenju, to je čak i potcjenjivanje. Postignuto je veoma malo – možda je u nekim slučajevima situacija čak postala gora.
Dakle, ambicije ovih sudova ne podudaraju se nužno s onim što oni stvarno mogu postići.
Ne želim sugerisati da se upravo to događa i ovdje. Mislim da su ovi sudovi naučili da imaju skromnije ciljeve.
Specijalizovana vijeća predstavljaju mnogo ograničeniji poduhvat – i po obimu i po ambicijama.
RSE: Šta će, prema Vašem mišljenju, u ovoj presudi imati najveći značaj: ishod, pravno obrazloženje ili ono što će ostati kao historijski zapis?
Waters: Mislim da će historijski zapis biti najmanje važan. Ne vjerujem da će se ljudi obraćati ovom sudu kako bi razumjeli svoju historiju. Obratit će se vlastitim narativima, porodicama, obrazovanju i društvu kako bi razumjeli šta se dogodilo.
Teško mi je zamisliti da će ovaj sud promijeniti mišljenje ljudi na Kosovu ili u Srbiji o onome što se dogodilo.
Ishod će vjerovatno imati politički značaj. Oslobađajuća ili osuđujuća presuda uticat će na politiku na Kosovu, u regiji i potencijalno u Sjedinjenim Državama, u onoj mjeri u kojoj će Sjedinjene Države obraćati pažnju.
Pravno obrazloženje bit će važno prvenstveno unutar same oblasti međunarodnog krivičnog prava. Ovaj slučaj zasniva se na teoriji "udruženog zločinačkog poduhvata" i pravnici će željeti vidjeti kako je sud tretirao tu teoriju: koje je dijelove prihvatio, koje odbacio i da li je izmijenio ili razvio neku pravnu doktrinu.
U toj oblasti pažnja se često usmjerava upravo na ta pitanja: nove pravne teorije, proširenje obima zločina ili proceduralne promjene.
Svaka presuda detaljno se analizira kako bi se vidjelo šta znači za međunarodno krivično pravo i za buduće slučajeve.
Ali, skeptičan sam da to ima jednaku važnost izvan pravnog svijeta.
Najvažnije posljedice imat će sam ishod i način na koji će različiti akteri politički koristiti oslobađajuću ili osuđujuću presudu.
RSE: Ovih dana vidjeli smo da je Ratko Mladić, osuđen za genocid, sahranjen uz državne počasti u Srbiji. Kakav je Vaš komentar?
Waters: U slučaju Mladića, veza sa komandnom strukturom bila je mnogo direktnija. Imali smo snimke; bio je tamo, bio je general, izdavao naređenja.
Pa ipak, pogledajte reakciju. Cijelo suđenje, postupci i pravni argumenti nisu imali značaja za ljude koji sud ne smatraju legitimnim.
I pogledajte drugu stranu: ni Bošnjaci nisu zadovoljni, jer je za njih presuda bila nedovoljna – genocid je priznat samo za Srebrenicu, a ne i za druga mjesta.
Dakle, ko u tom dijelu svijeta smatra ovo dobrim ishodom? Kojoj je strani ovaj proces doprinio pomirenju ili stvaranju nove stvarnosti?
Umjesto toga, imamo državnu sahranu i Mladića koji se tretira kao heroj. Meni to govori mnogo više od onoga što se dešava unutar sudnice.
Možda bi trebalo da imamo ova suđenja zato što su proceduralno pravična ili zato što mogu proizvesti pravedan rezultat. Ali, ona su izuzetno skupa ako je to jedini cilj. I mislim da je bolje kada sama društva vode ove procese. Suđenje u Srbiji, čak i decenijama kasnije, imalo bi veću vrijednost od svega ovoga.
Čak i ako vjerujemo da ova suđenja vrijede, pitanje ostaje isto i za ljude kojima se sada sudi: jesu li počinili ova djela i, ako jesu, zaslužuju li kaznu? Naravno, ako se optužbe dokažu.
Ali, to ne znači nužno da je ovo najbolji ili najkorisniji način da se to učini. U vezi s tim sam veoma skeptičan.
RSE: Koja je onda alternativa?
Waters: Da, to je veoma dobro pitanje. Čak radim na knjizi, a jedan od mogućih naslova je "Just Doing Something" ("Jednostavno nešto uraditi").
Jer, uprkos svim problemima i dokazima da ovi sudovi ne funkcionišu onako kako se očekuje, na kraju se uvijek kaže: "Da, ali moramo nešto učiniti".
Ali, "nešto učiniti" može značiti i da se ovo ne radi. Može značiti da se uradi nešto drugo, pa čak i da se sačeka.
Sjećam se razgovora s nekim Hrvatima koji su mi rekli: "Da nije bilo Tribunala za bivšu Jugoslaviju, mi u Hrvatskoj ne bismo sami vodili ove procese". Moj odgovor je bio: "Možda je to tačno. Ali, zašto ne sačekati dok ne budete spremni?"
Možda se to neće dogoditi još nekoliko decenija. Ali, nametanje procesa izvana neće ga nužno ubrzati.
Naravno, postoje i kontraargumenti. Neko drugi može reći da ovi sudovi podstiču promjene, i u nekim slučajevima možda zaista to čine.
Ali, na Balkanu postoje snažni razlozi za sumnju da to ikada može funkcionisati.
Zato je jedna alternativa da međunarodna zajednica uopće ne interveniše putem ovakvih sudova, polazeći od ideje da dolazak grupe stranih sudija kako bi utvrdili šta se dogodilo neće donijeti mnogo koristi ako samo društvo nije spremno suočiti se sa svojom prošlošću.
Ako jednog dana bude spremno, tada bi takav proces mogao imati vrijednost.
Ja bih bio sasvim zadovoljan i da ovi sudovi ne postoje.
To je moja oblast, ali ne mislim da oni postižu mnogo. Umjesto njih, mogli bi se podsticati domaći procesi i razmišljati o oblicima koji nisu vezani za suđenja.
Zašto ne pisanje historije? Obrazovni projekti? Postoji mnogo načina na koje se društva suočavaju sa svojom prošlošću, a koji nemaju veze sa sudovima.
Suđenja su formalni pravni procesi, ali se odvijaju unutar političkog i društvenog konteksta. Potrebno im je takvo okruženje da bi funkcionisala. Ako društvo nije spremno da se angažira oko takvog pravnog procesa, on neće pustiti korijenje.
I mislim da je upravo to problem ovdje. Problem je na Kosovu, u Srbiji i, na naročito izražen način, u Bosni.
Možemo se vratiti i na Njemačku i Nirnberg. I to je bio proces nametnut izvana, a postoje istraživanja koja pokazuju da ima vrlo malo dokaza da su Nijemci bili uvjereni njime.
Promjene u stavovima njemačkog društva ne vidimo sve do šezdesetih godina.
I pitanje je: da li se to dogodilo zbog Nirnberga ili zbog prolaska vremena i brojnih drugih promjena?
Nijemci su počeli voditi i vlastita suđenja, a to je vjerovatno bilo korisnije.
Ali, ni suđenja nisu bila glavni faktor. Bio je to mnogo širi proces društvenih promjena.
Dakle, promjena je moguća. Tokom mnogih decenija Njemačka je postala jedno od društava najposvećenijih suočavanju s tom prošlošću. Ali, to se možda nije dogodilo zato što joj je nametnuto suđenje. Možda se dogodilo zbog mnogo šire društvene transformacije.