Dostupni linkovi

Vanredna vijest

Glamočak: Bijeg u mikro svijet teatra


Admir Glamočak: Danas se sve završava sa rečenicom - sviđa mi se ili mi se ne sviđa predstava

Ovogodišnji Modul memorije koji se u Sarajevu održava do 9. maja u središtu svog interesovanja ima umjetnost nastalu u periodu opsade Sarajeva. Admir Glamočak, glumac i profesor na Akademiji scenskih umjetnosti u Sarajevu govori o umjetnosti i njenom značaju koji je imala tokom ratnog perioda.

RSE: Zašto je kultura u ratu bila važna?

Glamočak: Zato što je važna i u miru. U ratu je valjda bila važnija jer je to bila jedina mogućnost da se zaboravi stvarnost u najelementarnijem obliku, ta stvarnost koja nije nikome prijala i koju, vjerovatno, niko nije ni razumijevao na način na koji se trebala razumijevati u tom vremenu.

Vani se događalo nešto što je toliko nerazumljivo i tragično, užasno, da smo morali bježati u teatar i praviti sebi neku drugu vrstu realnosti. Bježali smo od nečega što ti ne prija. To je valjda neka prirodna varijanta koju organizam sam smisli. Možda to nisu bili svjesni izbori, osim činjenice da i u ratu radiš nešto što znaš da radiš u miru. Ništa drugo ne znaš i onda ideš, baviš se teatrom i filmom.

RSE: Postoji podatak da je za vrijeme rata odigrano 59 premijera. Kada napravim neku paralelu sa današnjim vremenom, danas nemamo toliki broj premijera. Kako to objašnjavate?

Glamočak: Nekom potrebom. To je bila glad za igrom, za bijegom, za stvaranjem nekog svijeta u kojem ti je prijatno, svog mikro svijeta. Bio si zaštićen u grupi ljudi koji vole i strasno rade isti posao.

Mašta je bilo razbuđena na neki način na koji je to danas vrlo teško uspjeti kod studenata. Bez mašte ne možeš ništa uraditi. Mi smo bez finansijskih sredstava koji su danas potrebni da se napravi neka ozbiljna teatarska predstava, snagom imaginacije i mašte svih učesnika u nekom projektu pravili predstave koje su bila uzbudljive, koje su koštale nula konvertibilnih maraka. I naš rad je također koštao isto toliko.

Zapravo je mogućnost da se baviš tim svojim poslom bila također privilegija. Onda smo koristili tu jedinu privilegiju koju smo imali.

RSE: Koliko je bunt kulturom važan? Da li je to bio bunt?

Glamočak: Neko ko bi analizirao to vrijeme morao bi reći da je to bio bunt. Nekako je moderno i normalno da se to tako kaže. Za mene lično je to bilo - to znam da radim, to volim da radim, to hoću da radim. To je bio moj život, uz neke obaveze koje sam imao prema porodici i prema roditeljima.

Činilo nam se obavezom da pružimo građanima Sarajevo mogućnost da na sat-dva, koliko traje predstava, zaborave sve to u čemu živimo, da zaborave da su gladni, da zaborave da moraju poslije predstave ići po vodu. Da im pružimo neku vrstu utočišta, nekog drugog svijeta, neke druge priče, nekog smijeha i dva sata radosti, neke druge vrste pokušaja da foliramo da je sve normalno.

RSE: Na šta ste vi najviše ponosni kada se sjetite tog vremena, kada je u pitanju kultura?

Glamočak: Ponosan sam na odnos koji je vladao u teatru, na neko istinsko uvažavanje ljudi koji su dolazili da gledaju predstave koje smo mi igrali, da gledaju filmove koje smo pravili u ratu. Ponosan sam što mi je to bio izbor jer ljudi su zaista bili jako zahvalni.

Danas se sve završava sa rečenicom - sviđa mi se ili mi se ne sviđa predstava. Niko ne misli da iza čak i loše predstave stoje mjeseci krvavog rada, mnogo odricanja i mnogo muke koju publika ne vidi na premijeri ili ne bi smjela da vidi, na neku etiku koja je vladala u teatru kojoj se danas na neki način pokušavamo približiti, na izuzetan partnerski odnos, na brigu ljudi jednih za druge. Svi smo bili jednako važni i ta sreća kada svi stignemo živi na probu se nije mogla mjeriti sa nekim drugim stvarima.

Radeći taj posao tokom tih ratnih godina, osim što smo spašavali svoj zdrav razum, mislim da smo spasili umjetnički duh ili zadovoljili potrebe za umjetnošću za koju ljudi nisu svjesni da je svi moramo imati. To smo uspjeli tada uraditi. Sada u teatar ide neko ko mora, neko ko želi da bude viđen i oni rijetki, koji istinski vole teatar.

RSE: Da li smo naučili nešto iz tog perioda?

Glamočak: Mnogo sam naučio o suštini posla kojim se bavim, o glumi. Naučio sam da je lagati na sceni grozno. A to bi prevedeno na neku glumačku terminologiju značilo glumatatipodilaziti publici, biti neistinit, ne davati sebe do kraja, ne živjeti život uloge u ta dva sata koliko traje predstava. Naučio sam da moram doći na vrijeme, da se neko ne bi brinuo.

Prije sam možda mogao sebi dozvoliti da zakasnim tih par minuta, sada se to ne može dogoditi. Naučio sam da je kolega koji stoji preko puta mene važniji od mene. Naučio sam da sve što ne mogu stvoriti nedostatkom finansijskih sredstava ili nekih drugih mogućnosti, mogu maštati. Naučio sam da mogu praviti svoje male svjetove kada god mi je teško.

  • 16x9 Image

    Dragana Erjavec

    Dragana Erjavec je novinarka iz Beograda. Po dolasku u Sarajevu 2002, radi na TV OBN, Radiju MIR, televizijskoj produkciji XY FILMS, te Radiju Slobodna Evropa (RSE). Devet godina je bila član tima BIRN-a BiH, kao urednik televizijske emisije o ratnim zločinima u BiH, TV Justice. Dobitnica je ERASMUS MEDIA AWARD 2008. Od septembra 2018. ponovo je član kolektiva RSE.

Facebook Forum

XS
SM
MD
LG