Dostupni linkovi

Vanredna vijest

Oliver Frljić: Svi smo otišli 'na službeni put'


Frljić: Inspiriše me Vučićeva Srbija
molimo pričekajte

No media source currently available

0:00 0:02:31 0:00

Frljić: Inspiriše me Vučićeva Srbija

Hrvatski pozorišni reditelj Oliver Frljić predstaviće se na BITEF-u, ovogodišnjem pozorišnom festivalu u Beogradu sa dve predstave, berlinskom “Gorki-Alternativa za Nemačku” i zagrebačkom “Šest lica traže pisca”. Obe govore o savremenom fašizmu i obe uvode na scenu stvarne likove iz sveta politike. U intervjuu za Radio Slobodna Evropa kaže da bi rado pravio predstavu o Vučićevoj Srbiji ali da nema gde. Sebe smatra čovekom bez adrese, gastarbajterom trenutno bez stalnog mesta boravka.

RSE: Teme ovogodišnjeg BITEF-a su „Svet bez ljudi“, svet uoči apokalipse, smrt... Vrlo sumorne teme. Kako se vaše predstave uklapaju u to?

Frljić: Moje predstave govore o dehumanizaciji svijeta i društava u kojima živimo i na koji način su se ta društva pokazala nespremnim da brane neke temeljne vrijednosti na kojima su barem trebala nastati. Predstave iz Zagreba „Šest likova traže autora“i iz Berlina („Gorki-Alternativa za Nemačku“) govore ponajviše o suvremenom fašizmu i nemogućnosti demokracije da zaustavi fašizam.

Bilo je za očekivati da nakon iskustva Drugog svjetskog rata, demokracija, kao oblik političke reprezentacije, razvije neke mehanizme koji će zaustavljati one političke tendencije koje su esencijalno antidemokratske. Vidimo danas u cijeloj Evropi, pa i globalno, da to nije slučaj. Naravno da taj suvremeni fašizam ne voli da ga se zove tim imenom. Mene je dosta kolega u Zagrebu optuživalo da previše koristim taj pojam, da proizvodim inflaciju. Sada su malo promijenili svoje mišljenje jer je došla voda do vrata. Građanska klasa je postala meta i žrtva svog vlastitog ignoriranja tog fenomena u hrvatskom društvu.

RSE: Da li znate da su karte, za obe vaše predstave, još pre dva meseca rasprodate?

Frljić: Čuo sam, ali to ništa ne znači.

RSE: Možda ipak znači da postoji „žeđ“ ovdašnje publike za političkim, ozbiljnim teatrom.

Frljić: Možda. Ne mogu to reći jer bi zvučalo dosta neskromno. Po meni, čak i teatar koji publika odbija, može imati vrijednost. Kvantiteta publike nikada nije bio neki pokazatelji da to što radim, ili neko drugi, je vrijedno.

Kada smo igrali „Buđenje proljeća u JDP“, kada smo gostovali iz Zagreba, 300 ljudi je ostalo vani. Zanimljivo je za tu predstavu da se u Zagrebu nije mogla natjerati puškom publika da uđe da je gleda. Sve je to jako relativno.

Uvijek se i malo zabrinem kada je predstava, u smislu publike i kritičke recepcije, preuspješna, onda mi se uvijek čini da nešto nije OK. Ako nešto svi vole, onda možda nešto sa tim nije OK. Ovdje se nadam da se ne radi o tome. BITEF-ska publika ima tradiciju i predznanje. Vidjela je neke stvari prije nego što je vidjeo ostatak kazališnog svijeta.

RSE: Vrednuje se i van ovog prostora. Pre neki dan, Guardijan (britanskie novine) vas je uvrstio u pet najznačajnijih evropskih režisera. Sa zanimljivim obrazloženjem, da nepristojnost terate do ekstrema, uz opasku, da ovo nije vreme za nepristojnost. Kako vam se čini ovo obrazloženje?

Frljić: To je njihovo mišljenje i poštujem ga, kao i svačije. Vjerojatno, onaj ko me uvrstio u ovaj popis, nije mogao pretpostaviti da će taj tekst iz Guardijana dovesti do situacije da me čak i u Hrvatskoj neki mejnstrim mediji sada zovu „našim redateljem“. Dakle, ja, koji sam deklarirani nacionalni neprijatelj i tako dalje, sam preko noći postao „naš“ redatelj u Hrvatskoj, što je vrlo zanimljivo, naročito zbog toga što ne mogu raditi u Hrvatskoj. Ministrica za kulturu grada Zagreba, Ana Lederer je rekla otvoreno da za mene nema mjesta u tom kulturnom prostoru, da ona to neće financirati, da nije riječ o nikakvom teatru i tako dalje. Onda, preko noći, postanem „naš“ redatelj. Volio bih biti svoj što duže mogu biti, a ne ničiji drugi.

Moje predstave govore o dehumanizaciji svijeta i društava u kojima živimo: Oliver Frljić
Moje predstave govore o dehumanizaciji svijeta i društava u kojima živimo: Oliver Frljić

RSE: Da li su ove dve predstave, sa kojima dolazite na BITEF, „nepristojne“?

Frljić: U kontekstu nekakvog građanskog bontona, one sigurno jesu malo nepristojne, ali ja nikada nisam radio predstave za tu publiku. One postavljaju vrlo neugodna pitanja, i za njemačko društvo i za hrvatsko. Postavljajući pitanje u hrvatskom kontekstu, mislim da ga postavljamo i u ovom gdje ćemo igrati sada.

To je pitanje normalizacije jednog fašistoidnog diskursa. Ono o čemu se govori u predstavi „ Šest likova traži autora“ je kolektivni zaborav. Mislim da od Hrvatske i Srbije nema boljeg primjera za to. Ovdje su ljudi tako brzo zaboravili ko je i što je bio Aleksandar Vučić, šta je radio i šta je govorio, kome je bio lijeva ili desna ruka, meni svejedno. U Hrvatskoj je nekako to bio konstitutivni moment 1991. godine, da se zaboravi sve do tada, ili da se, sve što je do tada bilo, proglasi groznim i tako dalje.

RSE: U obe predstave vi praktično uvodite stvarne likove iz političkog miljea.

Frljić: Ali puno više u hrvatskoj predstavi.

RSE: Da, u hrvatskoj predstavi, čak ste i jedan stvarni društveni događaj doveli na scenu?

Frljić: Jeste, riječ je o svadbi Velimira Bujanca. To je čovjek koji se, u prvoj polovici devedesetih godina, slikao sa svastikom ispred slike Adolfa Hitlera, koji je otvoreno govorio o svojoj adoraciji spram NDH i ustaškog pokreta, čovjek koji je na Fakultetu političkih znanosti prebio Nebojišu Tarabu, koji je cijeli svoj život ispisivao medijske optužnice... Ta osoba je bila pozvana na inauguraciju predsjednice Kolinde Grabar Kitarović. Njemu, u emisiji, gostuje sav hrvatski politički establišment, uključujući i Damira Kajina, nekadašnjeg člana IDS-a (Istarski demokratski savez). Predsjednik SDP-a (Socijaldemokratska partija) mu je poslao čestitku za svadbu.

Mi smo samo tu svadbu, koja je proglašena medijskim događajem desetljeća, stavili na scenu i promijenili joj žanr. Riječ je o političkoj basni. Oni svi nose svinjske maske. Po meni je legitimno u kazalištu postavljati basne, političke naročito, pogotovo u teatru Kerempuh, koji je satirično kazalište i koji prema tom tipu jezika prirodno gravitira.

RSE: Kakve su reakcije?

Frljić: Reakcije publike su bile sjajne, reakcije cijelog ovog medijskog hamolja, portala „Narod.hr, „Direktno.hr“...je nešto što se isključivo bavi zatiranjem svakog oblika političkog mišljenja. Govorim ne samo o portalima. Ovdje je riječ i o nacionalnoj televiziji, o dijelu mejnstrim medija. Svi su oni napali predstavu. To je trajalo danima.

Udruga „U ime obitelji“, dakle ova koja se bavi oduzimanjem manjinskih prava u Hrvatskoj, tražila je da snimi predstavu, kako bi javnost upoznala sa njenim sadržajem, na što je tadašnja uprava kazališta odgovorila da ukoliko se javnost želi upoznati sa sadržajem predstave, nije li puno lakše da dođu i pogledaju predstavu, ona je na redovitom repertoaru.

Čak je i ex ministar kulture, Zlatko Hasanbegović, došao pogledati tu predstavu i sam sebe promovirao u branitelja lika i djela Luiđi Pirandela (italijanski pisac). To sa neke strane sigurno ima rezona jer i jedan i drugi su u svojim “nježnijim godinama“ pokazivali određenu sklonost - Hasanbegović prema ustašama, a Luiđi Pirandelo prema fašistima. Sigurno se nekom tom logikom Hasanbegović našao i pozvanim da ga brani u tom kontekstu.

Frljićeva predstava "Naše nasilje i vaše nasilje" na Internacionalnom teatarskom festivalu MESS u Sarajevu, 2016.
Frljićeva predstava "Naše nasilje i vaše nasilje" na Internacionalnom teatarskom festivalu MESS u Sarajevu, 2016.

RSE: Domaći teren, odnosno regionalni,već je navikao na vaše provokacije i na vaše vrlo provokativne predstave. Kakva je reakcija u Nemačkoj? Vi ste tamo postavili predstavu “Gorki, Alternativa za Nemačku“. „Alternativa za Nemačku“ je naziv jedne ekstremne desničarske partije. Znači, uvodite jedan politički subjekt u vašu predstavu. Kakve su reakcije?

Frljić: Postoji mala razlika. Recimo u Njemačkoj se do sada, mislim da će se stvari mijenjati, nije moglo dogoditi ono što se događalo u Varšavi, Brnu, Splitu ili Sarajevu, da ljudi izađu na ulicu i protestiraju, te pokušavaju spriječiti nekoga da vidi moju predstavu. Međutim, tu postoji jedan rafiniraniji oblik rasizma. Ta kritika je toliko iznad toga što ja radim i toliko na neke druge načine, ali radi istu stvar, pokušava diskvalificirati ono što ja radim.

Između mene i njemačkog teatra, bez obzira što ću u naredne tri godine preuzeti vođenje jedne, možda čak i dvije institucije, postoji veliko nerazumijevanje. Tamo je teatar „Sprachtheatar“, dakle on je baziran na tekstu. Tekst je isključivi prenosnik značenja, proizvođač značenja. Ono što ja radim je ipak, bar se nadam, malo kompleksnije od toga. Tu je stalno točka nesporazuma. Ali po meni, zadaća redatelja i mene kao umjetnika općenito je da proizvodim nesporazume, a ne društvene konsenzuse.

RSE: Pomenuli ste buduće angažovanje na Zapadu, da li mislite na Nemačku?

Frljić: Njemačku i Austriju.

RSE: Da li to znači da konačno odlazite iz regiona?

Frljić: Ja sam već otišao. Možda to ne izgleda tako jer se s vremena na vrijeme pojavim u Zagrebu. Bio sam tu na nekom razgovoru. Možda to stvara privid da sam još uvijek tu, ali u suštini ja sam otišao. Ja sam gastarbajter koji radi u Njemačkoj, Poljskoj, Austriji jer ovdje ne mogu raditi. I to je ok.

RSE: To baš i nije OK.

Frljić: Ukoliko neki subjekti odlučuju ko gdje radi, kako i zašto, i tako dalje, ukoliko nema potrebe za tim što ja radim, meni je to jasno. Možda to nije OK, ali jasno mi je kako to sve funkcionira.

RSE: Da li vas inspiriše Vučićeva Srbija?

Frljić: Da, da. Dio moje rodbine živi u Vučićevoj Srbiji, u najsiromašnijoj opštini ove zemlje, u Leskovcu. To su ljudi koji žive, ne na egzistencionalnom rubu, nego ispod tog egzistencionalnog ruba. Da nikakvog drugog interesa nemam tu, to je neka stvar koja me i te kako stavlja u situaciju da se pitam: pa dobro, kako ova zemlja može podržavati takvu političku opciju?

Sve te velike i male kapitulacije koje su se dogodile pred Vučiće. Dio scene koja je fingirala nekakvu opoziciju, onda je shvatila da će Vučić tu biti predugo, pa možda ipak treba napraviti neke kompromise. Tu je i ono - trebam kupiti djetetu pelene. Svako sebi može naći izgovor za to.

Mene to zanima, ali ono što mene zanima, ovdje raditi nije moguće. Ima li institucija u Srbiji trenutno koja bi se usudila producirati predstavu o Vučiću? Garantiram, u smislu publike i financijske isplativosti, da će to biti rasprodano. Ne moram ja to raditi. Neka to naprave neki mladi ljudi odavde.

RSE: Da li je to i dijagnoza savremenog teatra u regionu, ili barem u Hrvatskoj i Srbiji?

Frljić: Poštujem tuđe pravo da zatvara oči pred nečim ali mislim da se na taj način proizvodi upravo ono što građanska publika i očekuje. To su sve velike metafore gdje, kada izađem sa tih pojedinih predstava, više ne znam za što te metafore stoje. Postoji također jedna vrsta straha od ulaska u polemiku sa centrima političke moći. To je taj klasični građanski stav. Mi smo toliko iznad toga. Ako je puka cijev i ako nam je to napunilo prostor u kojem živimo, neko valjda mora zavrnuti rukave i početi se baviti time.

Stalno se nadam da će dođi neki mladi ljudi, i ne moraju biti mladi, koji će početi raditi još puno radikalnije stvari. Mislim da je vrijeme takvo da kazalište mora radikalizirati svoj jezik, da mi ne možemo ostati na dijalogu kao scenskoj formi. Mislim da je točna dijagnoza kazališta na ovim prostorima, da je ono zapravo kultivirana dosada. Mi idemo, dosađujemo se, umiremo dva sata, pokušavamo malo misliti o tome, odemo kući i svijet ostaje kakav je. Ako su stvari već takve, bar da onda proizvedemo nekakav sukob. Ali ne, mi participiramo u tom konsenzusu koji već postoji. Da, grozno je. Svi znamo da je u Srbiji grozno.

RSE: Da li to znači da je BITEF, naslovivši ovogodišnji festival, "Svet bez ljudi", svet bez pravih ljudi, zapravo „uhvatio bika za rogove“?

Frljić: Vidjeti ćemo. Sve ovisi o reakcijama. Nadam se. Po meni je vrlo važno na koji način, to što mi radimo u teatru, kakve reakcije izaziva u široj društvenoj stvarnosti. Po meni, mora se pričekati kraj festivala, ali mislim da je dijagnoza dosta točna. Odluka festivala da govori o fenomenu desnog populizma danas u Evropi, globalno je vrlo dobra odluka. Mislim da sam i ja za to ovdje.

Intervju Oliver Frljić
molimo pričekajte

No media source currently available

0:00 0:17:44 0:00
Direktan link

RSE: Šta ćete vi gledati na Bitefu?

Frljić: Pokušati ću pogledati sve što stignem. Tražio sam karte i gdje god nemam nikakav sastanak ili kada ne radimo na adaptaciji naše predstave za ove prostore, koje ćemo igrati, sve ću gledati.

Jako mi je drago da ću se vratiti u Atelje 212 jer od tamo sam otišao kako sam otišao, sa predstavom „Zoran Đinđić“. Prije par godina, kada sam bio na BITEF-u sa predstavom „Kompleks Ristić“, imao sam akreditaciju i jedva su me pustili da pogledam neku predstavu, kao da tamo nikada nisam radio, što je isto OK, ljudi se samo ponašaju profesionalno.

Sada mi je drago da ćemo ponovo na toj sceni igrati. Jako volim taj teatar i jako cijenim ono što je Kokan Mladenović (bivši upravnik Ateljea 212) radio tamo, jer mislim da je dosta toga promijenilo u srpskom pozorištu. Naravno, to ga je koštalo pozicije.

RSE: I on je na radu u inostranstvu.

Frljić: Da i on je, svi smo otišli „na službeni put“.

RSE: I Anja Suša je „na službenom putu“.

Frljić: Da. To vam dovoljno govori, pametnom je dosta.

Facebook Forum

XS
SM
MD
LG