Dostupni linkovi

Suljagić: Ubijanje Srebrenice počelo je 1992. godine


Suljagić: Pamtimo svaku žrtvu
molimo pričekajte

No media source currently available

0:00 0:09:24 0:00

Suljagić: Pamtimo svaku žrtvu

Naš posao je da pamtimo svaku žrtvu, da pamtimo svakog pojedinačnog čovjeka, svako ime i prezime, svaki taj mali svijet koji je nestao nakon svakog od njih, kaže Emir Suljagić, direktor Memorijalnog centra Srebrenica – Potočari, u intervjuu za TV Liberty Radija Slobodna Evropa (RSE).

Dodaje da sjećanje treba da bude živo, kontinuirano i zauvijek.

RSE: Memorijalni centra Srebrenica-Potočari u saradnji sa Muzejom ratnog djetinjstva iz Sarajeva zabilježio je svjedočanstva djece tokom rata i genocida u Srebrenici. Koliko i zašto su ta svjedočanstva važna?

Suljagić: Dosadašnja percepcija, čak i dominantni narativ vezan za Srebrenicu fokusiran je na juli 1995. god. Glavni razlog zašto je to tako je što su činjenice vezane za pad Srebrenice utvrđene u okviru i kao rezultat pravosudnog procesa.

Pravosudni proces ima svoju dinamiku, svoju logiku, svoje razloge, ali ono što smo mi željeli da uradimo ovim poslom koji smo, svi kažu, uspješno okončali sa Muzejom ratnog djetinjstva, jeste da proširimo narativ i da pokažemo nekoliko stvari.

Prije svega da pokažemo da je ubijanje ovog naroda u ovom dijelu zemlje trajalo od aprila i maja '92 do jula 1995., a zatim i da promijenimo malo perspektivu, da pokušamo opsadu i pad Srebrenice predstaviti kroz oči danas odraslih muškaraca i žena koji su tada bili djeca. I mislim da smo i u tome uspjeli.

Rezultat tog posla je 70 sati arhivskog materijala, 70 sati razgovora. Ja se nadam da će u budućnosti ljudi koji se bave psihologijom, traumom, istorijom, političkim znanostima, koristiti, između ostalog, i ono što Memorijalni centar može da im stavi na raspolaganje i što će nastaviti da stavlja na raspolaganje istraživačima kroz poslove koje tek planiramo da radimo.

RSE: Pored video svjedočanstva, krajem prošle godine krenula je velika akcija prikupljanja ličnih predmeta žrtava genocida. Vi ste u nekoliko navrata rekli da je to ideja stara skoro petnaest ili više godina, na kojoj ste radili tokom jednog istraživanja. Koliko je zbirka ličnih predmeta i ta postavka u Muzeju također bitna?

Suljagić: Moj prvi susret je bio u okviru rada na Spomen sobi koju je Memorijalni centar radio zajedno sa Imperial War Museumom iz Londona, jednom divnom ženom, Susan Bardgett, kojoj smo istinski zahvalni za sve što je uradila za nas.

Moram reći da trenutno radimo na nekim novim projektima i veselim se mogućnosti da ponovo radimo sa Susan i sa War Museumom. E, sad, svaka institucija ovog tipa ima nešto što druge institucije nemaju i ne mogu da ponude.

Ideja projekta je bila da pokušamo razviti nešto što se u profesionalnom vokabularu naziva Community Archive, arhiv naše zajednice, arhiv zajednice koja je ovdje postojala i živjela prije nego je dobrim dijelom uništena.

Nije to sad bio rezultat nekakvog velikog strateškog promišljanja. Malo me panika uhvatila, da budem krajnje otvoren, kada je negdje krajem prošle godine umrlo nekoliko važnih svjedoka. Uplašio sam se da ne ostanemo ne samo bez njihovih priča, bez njihovih svjedočenja, nego da ne ostanemo i bez materijalnih dokaza.

Na kraju je to rezultiralo poslom kojeg vodi Azir Osmanović, jedan divan i vrijedan momak koji je i sam preživio pad Srebrenice, kao dijete. Vjerujem da će vrlo brzo, pošto radimo i na razvoju ozbiljnog, profesionalnog arhiva ovdje, predmeti koje smo do sad sakupili i predmeti koje ćemo tek sakupiti biti jedan od centralnih dijelova našeg arhiva.

RSE: Nauka kaže da je memorijalizacija jedan od važnih procesa u postkonfliktnim državama. Koliko se to razumije u Bosni i Hercegovini?

Suljagić: Pa, ne znam da se baš razumije. Ili bih mogao reći da se razumije poprilično dobro. Imate dijelove zemlje u Bosni i Hercegovini u kojima se memorijaliziraju Radovan Karadžić i Ratko Mladić, a kad već ima ljudi koji pamte zločince, i bez toga, onda je naš posao utoliko više da pamtimo žrtve, da pamtimo svaku pojedinačnu žrtvu, da pamtimo svakog pojedinačnog čovjeka, svako ime i prezime, svaki taj mali svijet koji je nestao nakon svakog od njih.

Moramo to raditi iz jednog vrlo prostog razloga. Naime, sve što se jednom dogodi u istoriji, može se ponoviti. Jedini način da to preduprijedimo je da to sjećanje bude živo, kontinuirano i zauvijek.

TV Liberty: Odgovornost i sjećanje
molimo pričekajte

No media source currently available

0:00 0:31:30 0:00

RSE: Koliko je važno sve te činjenice, sva ta sjećanja, kada je riječ o Srebrenici u ovom trenutku, složiti na jedno mjesto?

Suljagić: To je najvažnije. Mi u ovom trenutku znamo jako mnogo, ima jako mnogo činjenica, jako mnogo dokumenata, jako mnogo artefakata, video snimaka, predmeta itd, međutim, jako mnogo njih je također raštrkano. Ja se nadam da ćemo nekad, relativno brzo, dobiti neke pare, pa da također započnemo jedan mali projekat prikupljanja video arhive.

Postoji barem par stotina sati video arhive snimljene amaterski tokom opsade Srebrenice. I mi ćemo se na to baciti i vidjeti šta možemo uraditi – da li do kraja ove godine ili početka iduće, vidjet ćemo, zavisno od toga koliko ćemo novca dobiti i koliko ćemo ljudi moći priuštiti da stavimo na taj posao.

Masovne grobnice genocida u Srebrenici
molimo pričekajte

No media source currently available

0:00 0:00:19 0:00

RSE: Može li sve ovo što radite posljednje pola godine, a i duže, uticati na to da Srebrenica ne bude u fokusu pažnje javnosti samo 11. jula?

Suljagić: Duboko se ne slažem s tim da Srebrenica, odnosno ovo mjesto, Memorijalni centar, a ne Srebrenica, ima pažnju ostatka zemlje samo 11. jula ili tokom jula. Ima jedan podatak koji malo kome govori išta osim meni, izgleda. Naime, do epidemije ovdje je godišnje prolazilo između 150.000 i 200.000 posjetilaca.

Duboko se ne slažem s tim da Srebrenica, odnosno ovo mjesto, Memorijalni centar, a ne Srebrenica, ima pažnju ostatka zemlje samo 11. jula ili tokom jula.
Emir Suljagić, direktor Memorijalnog centra Srebrenica – Potočari

Dakle, toliko ljudi prođe kroz Memorijalni centar, ali je razlog toj percepciji taj što ovdje ne postoji apsolutno nikakva infrastruktura da dočeka tih 150 ili 200 hiljada ljudi. Svaki spomenik je spomenik mrtvima, ali ne može biti mrtav spomenik. Svaki spomenik, svaki memorijal mora biti živ.

U tom smislu, ono što sam ja počeo raditi, ali nas je epidemija zaista omela, zaustavila je mnogo stvari, bio je rad na infrastrukturi ovdje, tipa kafeterije, knjižare, suvenirnice, dakle, infrastrukture koja je potrebna kad ti godišnje dođe 150 do 200 hiljada ljudi.

Ja moram da vodim računa i o tome, moram da vodim računa i o tome da povratnička zajednica, ljudi koji su se ovdje vratili da žive, ima neke koristi od ovoga, da ovo nije spomenik koji je mrtav, koji je mrtav tokom cijele godine i živi samo jedan dan u godini.

Onog trenutka kad ovdje bude uspostavljena ozbiljnija infrastruktura, kad tih 150, 200 hiljada ljudi dođe ovdje, pa i da noće, pa kupe nešto, pa ostane nešto, onda će se vidjeti da je percepcija da je Srebrenica važna samo tokom jula netačna.

RSE: 25. godišnjica genocida u Srebrenici ove će godine zbog pandemije biti malo drugačija.

Suljagić: Sve će biti drugačije. Sve je zbog pandemije drugačije nego što jeste. Vidite da je avio saobraćaj potpuno stao, da ljudi ne putuju, turizam kao industrija je na ivici izumiranja, ugostiteljstvo kao industrija je na ivici izumiranja.

Mi ćemo ove godine uraditi sve što možemo i poduzećemo sve potrebne mjere da zaštitimo javno zdravlje, mislim da u ovom trenutku ne postoji ništa važnije od toga. Sve što bude rađeno ovdje biti će u skladu sa važećim epidemiološkim mjerama.

Kako učiti o genocidu?
molimo pričekajte
Embed

No media source currently available

0:00 0:31:30 0:00

Facebook Forum

XS
SM
MD
LG