Dostupni linkovi

Vanredna vijest

Mijenja li se hrvatska politika prema BiH


Predsjednik HZZ 1990 Božo Ljubić, predsjednik Hrvatske Ivo Josipović, premijerka Hrvatske Jadranka Kosor i predsjednik HDZBiH Dragan Čović tijekom susreta u Zagrebu, 12. januara 2011
U najnovijem Mostu Radija Slobodna Evropa razgovaralo se tome da li se mijenja politika Hrvatske prema Bosni i Hercegovini, a sagovornici su bili istoričar Ivo Banac i Tonino Picula, član Predsjedništva Socijaldemokratske partije i bivši ministar inostranih poslova Hrvatske.

Bilo je riječi o tome da li se predsjednik Ivo Josipović i premijerka Jadranka Kosor miješaju u proces formiranja vlasti u BiH, kakav stav ima hrvatski vrh prema zahtjevu da se formira treći, hrvatski entitet, da li bi BiH trebalo federalizirati na cijeloj njenoj teritoriji, da li angažman Ive Josipovića i Borisa Tadića može pomoći da BiH izađe iz krize, postoji li razlika između predsjednika Srbije i predsjednika Hrvatske u ponašanju prema BiH, zašto Republika Srpska sve više postaje srpska država na privremenom boravku u BiH, daje li Dejtonski sporazum Beogradu i Zagrebu posebna prava u odnosu na BiH i kakva bi trebalo da bude principijelna politika Srbije i Hrvatske prema BiH.

Omer Karabeg: Gospodine Banac, Vi ste bili dosta kritični u odnosu na posljednje poteze hrvatskog vrha prema Bosni i Hercegovini. Šta je vaša glavna zamjerka?

Ivo Banac: Poslije dugog vremena priličnog mirovanja u odnosu Zagreb - Sarajevo iz razloga koji su djelomice praktični, a djelomice posve nejasni, dolazi do niza interventnih mjera iz Zagreba. Najvažniji aspekt toga je izjava koju su zajednički dali predsjednik Josipović i premijerka Jadranka Kosor, navodno u želji da se pomogne institucionalna jednakopravnost Hrvata u Bosni i Hercegovini, a koja zapravo predstavlja jednu vrstu miješanja koje nije dobro, ni zdravo. To se ponajviše odnosi na onu točku saopćenja u kojoj se
Najvažniji aspekt toga je izjava koju su zajednički dali predsjednik Josipović i premijerka Jadranka Kosor, navodno u želji da se pomogne institucionalna jednakopravnost Hrvata u BiH, a koja zapravo predstavlja jednu vrstu miješanja koje nije dobro, ni zdravo.
govori o tome kako riješiti krizu u stvaranju izbornih vlasti u Bosni i Hercegovini, navlastito u Federaciji, pa se izričito kaže da “Hrvatska posebno važnim drži da se jasno i kroz sve razine vlasti i uprave utvrdi definicija predstavnika konstitutivnog naroda kao onog čiji se legitimitet ostvaruje iskazivanjem većinske političke volje pripadnika konstitutivnog naroda iz čijih redova dolazi“. Onda je hrvatski veleposlanik u Bosni i Hercegovini Staničić to pojasnio i rekao je da se to odnosi na dva HDZ-a. Ja mislim da je to nešto posve neočekivano u našim odnosima. Pitanje trećeg entiteta, koje se također povlači, mada je predsjednik Josipović u više navrata to demantirao, je nešto složenije. Ja prihvaćam da Josipović ne želi u ovom trenutku imati ikakve izravne veze sa takvim prijedlogom, ali je točno da je u nizu navrata rekao da će podržati sve ono što podrži hrvatska većina u Bosni i Hercegovini, uključujući i treći entitet. Sva ova učestala demantiranja potvrđuju moju sumnju da je tako nešto postalo ponovno aktualno u bosanskom loncu.

Tonino Picula: Na vaše pitanje da li Hrvatska mijenja politiku prema susjednoj Bosni i Hercegovini ja bih rekao da - da. Mislim da se intenzitet te politike mijenjao u proteklih desetak godina, pogotovo sa dolaskom Ive Sanadera. On je gotovo pasivizirao, barem na javnoj sceni, svoj odnos prema bosanskohercegovačkim Hrvatima, pazio je da mu se prsti ne opeku na bosanskom loncu. Imao je silnu želju da približi Hrvatsku europskoj 27-orici i mislio je da je duga sjena Tuđmanove epohe nešto što treba skinuti sa svojih leđa. Čini mi se da je tokom šest, sedam godina vlasti svega dva puta službeno posjetio Sarajevo. To, naravno, nije bilo dobro. Ja mogu razumjeti uspone i padove u našim odnosima, ali ne mogu razumjeti stagnaciju koja je vladala tih godina. I evo sada. kada je Hrvatska godinu ili dvije udaljena od članstva u Europskoj uniji i nakon što je i većina zemalja u regiji napredovala, teško je očekivati da ključni političari u Hrvatskoj produžuju tu vrstu stagnacije prema Bosni i Hercegovini.

Omer Karabeg: Gospodine Picula, samo da razjasnimo kontoverzu oko saopštenja Predsjednika Josipovića i premijerke Kosor. Da li ono predstavlja miješanje u unutrašnje poslove Bosne i Hercegovine, kao što kaže gospodin Banac, ili ne?

Tonino Picula: Mislim da je to legitimna interpretacija rezultata zadnjih izbora u Bosni i Hercegovini, s tim da bih ja dodao da je pitanje Željka Komšića vrlo interesantno. Netko kaže da je bosanskohercegovački SDP pronašao rupu u dejtonskom sustavu koju vješto koristi. Naravno, to govori ne samo o vještini bosanskohercegovačkog SDP-a nego i o slabostima tog sustava.
Imate situaciju da se Željka Komšića osporava. Ja mislim da u BiH ne mogu postojati Hrvati prvoga i drugoga reda, to jeste oni kojima je dopušteno da se kandidiraju i oni čija je kandidatura sumnjiva
Međutim, imate situaciju da se Komšića osporava. Ja mislim da u Bosni i Hercegovini ne mogu postojati Hrvati prvoga i drugoga reda, to jeste oni kojima je dopušteno da se kandidiraju i oni čija je kandidatura sumnjiva..S druge strane, imate činjenicu da je Željko Komšić najpopularniji političar - barem u Federaciji - i to u trenutku kada su Hrvati izloženi popriličnim pritiscima da se kao politički narod u Bosni i Hercegovini spuste za još jednu stepenicu niže. Mislim da je Komšićevo hrvatstvo u svakom slučaju antipodno velehrvatstvu prakticiranom tokom ratnih i poratnih godina u Bosni i Hercegovini. Pitanje je s kojom platformom hrvatski narod kreće u dugoočekivane ustavne promjene u Bosni i Hercegovini. Republika Srpska je zadana kategorija, i to poprilično učvršćena na političkoj mapi ne samo Bosne i Hercegovine nego, rekao bih, i daleko šire, dok bošnjački korpus ima poprilično jasno izražene unitarističke tenzije. I što sad Hrvatima preostaje? Nisam siguran da su premijerka i predsjednik dali definitivan odgovor. Mislim da je, prije svega, riječ o jednom ozbiljnom upozorenju.

Ivo Banac
Ivo Banac: Gospodin Picula je ipak, za razliku od mene, vezan stanovitim stranačkim obligacijama. Socijaldemokratska partija u Hrvatskoj u ovom trenutku je predmet itekako velikog pritiska u jednom dijelu medija da se izjasni o trećem entitetu, tako da njezini predstavnici moraju doista vagati riječi i ja sam svjestan da gospodin Picula mora to učiniti u ovom slučaju. Ja nemam takvo ograničenje i mogu reći da sam bio iznenađen ovom izjavom upravo zbog toga što za nju nema povoda. Naime, koalicija koju je gospodin Lagumdžija uspio stvoriti u Federaciji već je prihvatila promjenu izbornih pravila, kad je riječ o jednakopravnosti konstitutivnih naroda. Drugim riječima, ako nekoga zabrinjava do koje mjere ova većinska grupacija - u kojoj, priznajem, nisu i većinske hrvatske stranke - gleda na probleme realno, onda je odgovor u ovoj ponudi koja je dovedena u pitanje izjavom predsjednika i premijerke. Mene to čudi zbog toga - bez obzira kako ocijenili Sanaderov bijeg od Bosne i Hercegovine – što tako nešto jednostrano nismo vidjeli dugi niz godina. To jest nešto novo. Kamo će ići, vidjet ćemo.

Jedan entitet previše

Omer Karabeg: Gospodine Picula, kakav bi, po vama, Hrvatska trebalo da zauzme stav prema zalaganju dvije najveće hrvatske stranke u Bosni i Hercegovini, HDZ-a i HDZ-a 1990, da se formira treći enitet?

Tonino Picula: Smatram da Bosna i Hercegovina nema jedan entitet premalo, nego jedan entitet previše. Drugim riječima, ja smatram da bi
Smatram da BiH nema jedan entitet premalo, nego jedan entitet previše. Drugim riječima, ja smatram da bi trebalo BiH federalizirati na njenom cjelokupnom teritoriju..
trebalo Bosnu i Hercegovinu federalizirati na njenom cjelokupnom teritoriju. Inače, reducirati baš sve probleme sa kojima se suočava postdejtonska Bosna i Hercegovina na obnovljenu raspravu o takozvanom trećem, hrvatskom entitetu - čini mi se da je promašeno. Ali dobro, to se nameće kao tema. Tvrdim da su stvari od početka otišle krivo. Sjećam se što mi je jednom prilikom rekao jedan strani diplomat u slobodnom razgovoru, onako pomalo frustriran, depresivan, to je bilo negdje tamo pri koncu devedestih: “Nije moguće stvarati idealnu, idealističku, multietničku Bosnu i Hercegovinu samo na jednoj polovici te zemlje - pritom je, naravno, mislio na Federaciju - a drugu polovicu prepustiti nečemu što je direktna posljedica brutalnog rata, unutrašnje i vanjske agresije na tu zemlju“.

Omer Karabeg: Gospodine Banac, slažete li se s ovom idejom da bi trebalo federalizirati Bosnu u Hercegovinu na cijeloj njenoj teritoriji?

Ivo Banac: Ako je gospodin Picula mislio na ukidanje sadašnjih entiteta, ja bih se s tim potpuno složio. Ja mislim da je to pravac kojim treba ići.
Zadnjih godina neprestano se govori o nekom novom Dejtonu, o njegovoj reviziji, pogledi se upiru prema raznim centrima moći izvan ove regije, a sama BiHstagnira.
Samo to je teško izvesti sa sadašnjim snagama. Naime, dejtonski ustav se može mijenjati samo uz dvotrećinsku većinu. U ovom trenutku takva većina za promjenu u ovom pravcu ne postoji, tako da se opet nalazimo u stanju iščekivanja da će rješenje doći odnekud izvana. Zadnjih godina neprestano se govori o nekom novom Dejtonu, o njegovoj reviziji, pogledi se upiru prema raznim centrima moći izvan ove regije, a sama Bosna i Hercegovina stagnira unutar jednog obruča gdje se u jednoj polovici događa potpuna monoplizacija, a u drugoj fragmentizacija vlasti i razne frustracije koje s tim idu.

Omer Karabeg: Gospodine Picula, samo da pojasnimo šta ste mislili pod formulacijom “federalizirati Bosnu i Heregovinu na cijeloj teritoriji“.

Tonino Picula: Podjela na Republiku Srpsku i Federaciju sve više će iscrpljivati Bosnu i Hercegovinu, a i međunarodnu zajednicu. Osobito me zabrinjava razvoj događaja, ne samo u Federaciji u kojoj se zaoštrava hrvatsko pitanje, nego i u Republici Srpskoj. Tačna je konstatacija, koju sam nedavno čuo od jednog diplomate, da je Republika Srpska sve manje privremena poslijeratna tvorevina, ja bih dodao neka vrsta DDR-a nakon rata, a sve više čista srpska
Tačna je konstatacija, koju sam nedavno čuo od jednog diplomate, da je RS sve manje privremena poslijeratna tvorevina, ja bih dodao neka vrsta DDR-a nakon rata, a sve više čista srpska država na privremenom boravku u BiH.
država na privremenom boravku u Bosni i Hercegovini. To zvuči duhovito, ali to je vrlo opasna politička konstatacija. Zar nije Milorad Dodik kazao da Srbi ne žive u Bosni nego u Republici Srpskoj i da je to jasno svakome, pa i - kako on navodi - ambasadorokraciji koja upravlja Bosnom i Hercegovinom. On je mišljenja da se multietničost možda negdje i može provesti, ali je ona u Bosni nemoguća. Dodik tvrdi da je Bosna mentalno podijeljena zemlja i da je ona velika greška Zapada. Ja onda postavljam pitanje - da li je Bosna i Hercegovina doista jedna velika greška Zapada? Ako je to tako, onda to poprima doista groteksne razmjere. Podsjetio bih da je od 1. siječnja prošle, 2010. godine, Bosna i Hercegovina nestalna članica Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda, a tokom siječnja ove godine čak i predsjedava tim vijećem. Ja vidim izlaz iz ove doista pomalo kaotične situacije u potpuno drugačijoj platformi odnosa no što je ona koju nudi već preumorni Dejton. Potraga za funkcionalnošću upravo na tragu federalizacije unutrašnjih elemenata Bosne i Hercegovine čini mi se neizbježnom.

Omer Karabeg: Predsjednik Hrvatske Josipović i predsjednik Srbije Tadić u posljednje vrijeme se dosta bave Bosnom i Hercegovinom. Koliko to može doprinjeti rješavanju sadašnje duboke krize u toj zemlji?

Ivo Banac
: Ja se bojim takve pažnje, bez obzira što predsjednici Tadić i Josipović nisu pripadnici one političke generacije koja je stvorila probleme. Činjenica je, međutim, da je stanje u Bosni i Hercegovini rezultat
Činjenica je, međutim, da je stanje u BiH rezultat službenih politika Srbije i Hrvatske devedestih godina, pa bi njihov utjecaj trebao ići jednim drugim putem, a ne da se stječe dojam kako oni stvaraju neki okvir za rješenje.
službenih politika Srbije i Hrvatske devedestih godina, pa bi njihov utjecaj trebao ići jednim drugim putem, a ne da se stječe dojam kako oni stvaraju neki okvir za rješenje. A da je to doista moguće možemo vidjeti iz raznih službenih izjava. Prije nekoliko dana ovdje u Zagrebu bio je Zdravko Ponoš, pomoćnik ministra vanjskih poslova Srbije, koji se sastao sa Vesnom Pusić. Jedan od predmeta o kojima su oni razgovarali bio je - citiram iz službenog saborskoga izviješća – “inicijativa predsjednika Republike Hrvatske Ive Josipovića i predsjednika Republike Srbije Borisa Tadića vezana za Bosnu i Hercegovinu“. Meni nije poznato da postoji takva inicijativa. Ukoliko postoji, ja bih bio itekako zainteresiran da saznam kakva je njezina suština, što se, zapravo, predlaže. Jer ako takva inicijativa nije predmetom demokratske rasprave, ona, na žalost, može voditi u situacije koje, nadam se, i jedna i druga država u ovom trenutku žele izbjeći.

Nema mirnog načina za raspad BiH


Omer Karabeg: Gospodine Picula da li vam je poznato da postoji inicijativa Josipović -Tadić u odnosu na Bosnu i Hercegovinu?

Tonino Picula
Tonino Picula: Dobro da je to spomenuto. Naime, danas sam, pripremajući se za ovu emisiju, došao u posjed dokumenta kojim se to demantira iz Ureda predsjednika Republike. Nema nikakve incijative Tadić - Josipović vezane za Bosnu i Hecegovinu, ali, kao i profesor Banac, svakako bih volio da, ako do nje dođe, ona bude ponuđena za raspravu u najširim demokratskim okvirima. Inače, ja uočavam jednu ozbiljnu asimetriju između Zagreba i Beograda u ponašanju prema Bosni i Hercegovini. Podsjetio bih da je Račanova vlada 2000. godine odustala od jednog prerogativa koji joj je nudio Dejtonski sporazum, a to je da uspostavlja takozvane specijalne odnose sa jednim dijelom Bosne i Hercegovine, to jeste sa Federacijom. Time smo poslali dosta jaku poruku da Hrvatska želi razvijati odnose sa cjelokupnom BiH, a ne separirati se samo na njenom jednom dijelu, jer znamo da to često može predstavljati okvir za nešto drugo. Beograd do dana današnjeg nije ispustio iz ruku tu dejtonsku, legitimnu i legalnu mogućnost i predsjednik Tadić, obilazeći srpski dio Bosne i Hercegovine, često šalje poruke koje bi nekome možda zvučale kao previše nacionalno obojene, ali očito se dobro primaju u Republici Srpskoj. Ja nemam dojam da predsjednik Josipović naginje onome što mi se još uvijek ne sviđa u Beogradu.

Omer Karabeg: I Hrvatska i Srbija su potpisnice i garanti Dejtonskog sporazuma. Da li im odredbe tog sporazuma daju posebna prava u odnosu na Bosnu i Hercegovinu?

Ivo Banac: Ta mogućnost postoji i ona se koristi na razne načine koji, po mom mišljenju, nisu doprinos stabilizaciji Bosne i Hercegovine. Primjerice, hrvatski sabor svake godine izglasava veliku pomoć raznim hrvatskim
BiH se može raspasti samo u ratu, jer nema mirnog načina da se ona raspadne, odnosno podijeli. I svi oni koji razmišljaju o problemima BiH morali bi to imati u vidu.
organizacijama u Bosni i Hercegovini, protiv čega ja osobno nemam ništa, ali mi smeta način kako se to distribuira, jer ide mimo službenih institucija te države. Mislim da to nije dobro. Svaka vrsta posebnih odnosa koja marginalizira ustanove u Bosni i Hercegovini nije dobra, treba podupirati ono što jača bosanskohercegovačku državnost i privrženost toj državnosti. Ja znam da će neki reći da ovo što govorim zvuči potpuno utopistički. Ali, ili će stvari ići u tom pravcu ili će se Bosna i Hercegovina raspasti. A raspasti se može samo u ratu, jer nema mirnog načina da se ona raspadne, odnosno podijeli. I svi oni koji razmišljaju o problemima Bosne i Hercegovine morali bi to imati u vidu, a ne uljuljavati se u vjerovanju da su ratne situacije zavazda za nama i da se ne mogu ni pod kakvim okolnostima ponoviti.

Omer Karabeg: Šta bi bio pricipijelan odnos Beograda i Zagreba prema Bosni i Hercegovini?

Tonino Picula: Ja mislim da bi za početak trebalo izbjeći sve ono što stvara napetosti u Bosni i Hercegovini. Za mene je osnovno pitanje - kako umjesto homogenizacije naroda postići homogenizaciju same države Bosne i Hercegovine. To je pitanje o kojem moraju razmišljati politički čelnici u Bosni i Hercegovini, kao i predstavnici država koje graniče sa tom zemljom. Slažem sa profesorom Bancem. Smatrati da je opasnost sukoba otklonjena
Za mene je osnovno pitanje - kako umjesto homogenizacije naroda postići homogenizaciju same države Bosne i Hercegovine.
jednom zauvijek samo zato što se nama čini da povijest ide nekakvim linearnim, neupitnim progresom - bilo bi teška greška. Mislim da se o Bosni i Hercegovini itekako mora voditi računa. To pitanje, ukoliko ne bude vrlo pažljivo tretirano, može doista u jednom trenutku izaći izvan kontrole. Čitao sam analize koje traže, recimo, da se institucija Visokog predstavnika, kao vrhunaravnoga političkog arbitra u Bosni i Hercegovini, zamijeni osnaženim pristupom Europske unije koja bi jamčila stabilnost u toj državi. To je, vjerujem, naivan pokušaj, predložen u najboljoj namjeri. Jer, kada malo bolje pogledate šta se događalo u proteklih 15, 20 godina - vidjet ćete da je Europska unija, kao uostalom i cijela međunarodna zajednica,t bila uspješnija u priznavanju novih političkih entiteta, pogotovo na jugiostoku Europe - riječ je o Crnoj Gori i o Kosovu - nego što je uspijevala svojom politikom integrirati zemlje u svom okruženju, kao što su Bosna i Hercegovina ili Moldavija, pa čak i zemlje koje su članice Europske unije, mislim prije svega na Cipar. Doista ne treba biti naivan i misliti da sama Europska unija, pogotovu u stanju u kakvom je danas, može riješiti problem o kome večeras razgovaramo.

Ivo Banac: Ja mislim da bi principijelan stav bio u tome da se podupru rješenja koja se stvore unutar same Bosne i Hercegovine, bez nametanja ikakvih rješenja iz Beograda i Zagreba. Činjenica da su ova dva regionalna centra itekako doprinijela nezdravoj situaciji u Bosni i Hercegovini - oduzima im pravo da budu posebno aktivni u pitanju stabilizacije. Ili, ako već u to žele ući, onda neka to rade mnogo odgovornije nego do sada.

Pogledajte komentare (5)

Ovaj forum je zaključen
XS
SM
MD
LG