Dostupni linkovi

Hrvatska politika iz 2011. nije ona iz 1991. godine


Ines Šaškor

Nedavni susret hrvatskog predsjednika Ive Josipovića i premijerke Jadranke Kosor s predsjednicima oba HDZ-a iz Bosne i Hercegovine, Draganom Čovićem i Božom Ljubićem, ponovno je otvorio raspravu o hrvatskoj politici prema Bosni i Hercegovini, o miješanju u unutarnje stvari i o položaju Hrvata u toj državi.

Bilo bi dobro kada bi svi susjedi i međunarodna zajednica prema Bosni i Hercegovini vodili politiku koja bi bila pro-bosanskohercegovačka u smislu države, pro-demokratska u smislu političke konstitucije zajednice, pro-bošnjačka, pro-srpska i pro-hrvatska u smislu nacionalne ravnopravnosti.

I sve to uskladili u jedinstveni poltički proces.

Ali to se ne događa. Kolika je „zasluga“ za takvo stanje političara u samoj Bosni i Hercegovini, a kolika susjeda i međunarodne zajednice, otvoreno je pitanje. Vjerojatno se nadopunjavaju.

Ratna opterećenja su velika, frustracije su ostale. Petnaest godina mira, zasnovanog na Daytonu koji je zacementirao ratne rezultate, donijelo je nove frustracije, pojačane su predrasude i nepovjerenje. Stasale su generacije koje ne pamte suživot, koje su odgajane na stereotipima „naših“ i „njihovih“. Tome treba dodati i rast nove klase upravljača koja je svoje bezobrazno bogaćenje i posvemašnju nekompetentnost umatala u nacionalne barjake. Političko jednoumlje zamijenjeno je nacionalnim. Ne samo u Bosni i Hercegovini, naravno.

I tu smo gdje smo.

Hrvatska je politika u odnosu prema Bosni i Hercegovini, malo je reći, lutala. Tuđmanova je zaostavština negativna.

Ali ovo je 2011. godina, život je krenuo dalje. Što se Hrvatske tiče, još prije deset godina.

Zato je neoprezno i brzopleto sadašnju hrvatsku politiku prema susjednoj zemlji smještati u okvir 1990-tih. I nepravedno.

Premalo za idealiste, dovoljno za realiste

Diskontinuitet je snažno uspostavio bivši predsjednik Mesić, mnogo diskretnije su ga pratili premijeri za njegova mandata, Račan i Sanader. Mesić je otvoreno govorio o prijašnjoj pogrešnoj politici prema BiH, premijeri su se suzdržavali, ali nisu ugrozili proklamiranu državnu politiku o podršci jedinstvenoj Bosni i Hercegovini.

Novi kohabitacijski dvojac na čelu države, predsjednik Ivo Josipović i premijerka Jadranka Kosor, nastavili su na već uspostavljenim osnovama.
Predsjednik HZZ 1990 Božo Ljubić, predsjednik Hrvatske Ivo Josipović, premijerka Hrvatske Jadranka Kosor i predsjednik HDZBiH Dragan Čović tijekom susreta u Zagrebu, 12. siječnja 2011.

Predsjednik je išao korak dalje – u Parlamentu BiH je izrazio žaljenje zbog hrvatske uloge u bosanskoj tragediji i u nekoliko navrata se poklonio žrtvama svih strana u ratu. Jadranka Kosor se nije, niti je za očekivati da će to ikada učiniti, izrijekom odrekla Tuđmana, ali ne vodi njegovu politiku.

Premalo za idealiste, dovoljno za realiste.

U tom kontekstu treba promatrati i najnovija događanja.

Riječ je o trudu da se doprinese pronalaženju rješenja za bosanskohercegovačku zavrzlamu. Čini se da je riječ i o očekivanjima međunarodne zajednice od Hrvatske, koja je na samom završetku pregovora o ulasku u Europsku Uniju, da kao susjed s kakvim-takvim demokratskim poretkom pruži konkretan dokaz svojih dobrih namjera.
Josipović i Kosor su, kolokvijalno govoreći, izazvali osude političkog Sarajeva i pljesak zapadnog Mostara stavom da je legitiman predstavnik konstitutivnog naroda onaj tko predstavlja većinsku političku volju toga naroda.

Povjesničar i osvjedočeni zagovaratelj cjelovite Bosne i Hercegovine Ivo Banac je i u Oslobođenju i na stranicama Radija Slobodna Europa izjavu sa susreta Josipovića i Kosor s Čovićem i Ljubićem proglasio miješanjem u unutarnje stvari BiH i ishitrenom, te je izrazio bojazan od pokušaja internacionalizacije hrvatskog pitanja u BiH, a sve zbog liderskih ambicija Josipovića. Ovaj je pomalo negospodski uzvratio da je Banac politički irelevantan.

Suočavanje sa stvarnošću

Otvaranje (i) hrvatskog pitanja u Bosni i Hercegovini je legitimno. Ne samo zbog Daytona, koji i Hrvatskoj i Srbiji, kao supotpisnicama, ostavlja pravo i mogućnost utjecaja. Bitno je da se to pravo i mogućnost ne zloupotrijebe. U ranijim fazama u politikama obje zemlje bilo je toga. I danas ima nacionalističkih krugova kojima je Dayton izlika za rasturanje Bosne i Hercegovine.
Nacionalna ravnopravnost je nešto što bi moralo biti podrazumijevajuće da bi se vodila produktivna pro-bosanskohercegovačka državna politika. Za nju se zalažem.

Ali ne može strah od rasturanja Bosne i Hercegovine biti izlika za zatvaranjem očiju pred stvarnošću. To je igra na koju računaju stvarni rušitelji Bosne i Hercegovine.
Priznavanje i suočavanje sa stvarnošću preduvjet je rješavanja problema.
A stvarnost jest da su Hrvati nereprezentativno zastupljeni u političkom odlučivanju, a u Federaciji često izloženi majorizaciji.

Ne, ne zastupam Dodik-Čovićevu formulu vladanja Bosnom i Hercegovinom.

Naprotiv. Nacionalna ravnopravnost je nešto što bi moralo biti podrazumijevajuće da bi se vodila produktivna pro-bosanskohercegovačka državna politika. Za nju se zalažem.

Prije nekoliko godina Ivan Lovrenović je pisao o „evolutivnom civiliziranju nacionalizama“.

Zagreb bi učinio mnogo kada bi djelovao u tom smjeru.
  • 16x9 Image

    Ines Šaškor

    Od početka, 1994. godine, pa sve do zatvaranja, 31.12. 2003. godine, bila urednica Zagrebačkog dopisništva RSE. Autorica kolumne Zrno soli na portalu RSE.

Pogledajte komentare (6)

Ovaj forum je zaključen
XS
SM
MD
LG