Dostupni linkovi

Kurspahić: Priča o 11 mostova


Aleksandar Vučić u Gazi-husrefbegovoj džamiji u Sarajevu 2014. godine, ilustrativna fotografija
Aleksandar Vučić u Gazi-husrefbegovoj džamiji u Sarajevu 2014. godine, ilustrativna fotografija

(Komentar*)

Iskreno me obradovalo kad me, nakon dužeg odsustva bilo kakvog značajnijeg interesovanja za bosanske teme u Vašingtonu, ovih dana pozvao na „radni ručak“ uticajni učesnik ovdašnjih rasprava – u postdejtonskim smjenama američkih administracija - na nekad nezaobilaznu temu: Šta da se radi u Bosni i Hercegovini? Zanimalo ga je šta bi za odnose u toj zemlji i balkanskom susjedstvu mogla da znači prošlonedjeljna posjeta predsjednika Srbije Aleksandra Vučića Sarajevu.

Složili smo se da lijepo zvuči kad predsjednik naglašava kako „Bosna i Hercegovina u Srbiji ima pravog i iskrenog prijatelja“ i kad to potkrepljuje najopipljivijim dokazima u vidu milijardu i po eura robne razmjene i spremnošću za saobraćajno povezivanje uključujući i izgradnju autoputa Beograd-Sarajevo i obnovu svih 11 mostova koji povezuju dvije zemlje.

Vučić: Srbija je prijatelj BiH
molimo pričekajte

No media source currently available

0:00 0:03:24 0:00

U vezi s tim povezivanjem američki prijatelj nije prepoznao paralizirajući potencijal Vučićeve izjave kako očekuje dogovor u Bosni i Hercegovini o trasi budućeg autoputa kroz tu zemlju i kako će Srbija „podržati svako rješenje“.

To je, naime, formula koja je u svim poratnim godinama korištena da se unaprijed operu ruke od odgovornosti za napredak u uspostavljanju funkcionalne bosanske države: taj prijeko potrebni unutrašnji bosanskohercegovački dogovor istovremeno je i onemogućavan davanjem podrške najupornijem negatoru bosanske državnosti i otvorenom zagovorniku njenog raspada.

Zanimalo ga je i kako će se najavljeno formiranje zajedničkog tima Srbije i Republike Srpske za pisanje „deklaracije o opstanku srpske nacije i Srba“ odraziti na buduće odnose između dvije zemlje i unutar Bosne i Hercegovine. Rekao sam da ideja deklaracije – o očuvanju jezika, pisma, vjere i vrijednosti srpskog naroda – upućuje na zaključak kako su te odrednice nacionalnog identiteta na neki način i od nekoga ugrožene o čemu nemam nekih saznanja. Bez toga, oživljavanje ovih strahova i mobilizacija za „opstanak nacije“ mogu biti korisni za dokazivanje patriotskih referenci u učvršćivanju na vlasti ili nošenju sa izbornim izazovima sadašnjih srpskih vođa sa obje strane Drine. Podsjeća li to na Memorandum potkraj osamdesetih? Ne sasvim – jer je potpuno drugačiji kontekst u kojem se deklaracija donosi. Memorandum je, insistiranjem na „ugroženosti“ Srba u jugoslovenskom ustavnom kontekstu, poslužio kao instrument mobilizacije za razbijanje Jugoslavije. Deklaracija se najavljuje u promijenjenom okruženju i odnosu snaga, kad je u raspadu bivše države nastalo sedam novih od kojih su dvije već članice Evropske unije a tri članice NATO-a a ostale vide budućnost ako ne baš sve u euroatlantskim onda u evropskim integracijama.

Može li Vučić ispuniti očekivanja nekih od uticajnih evropskih prijestonica da bi mogao biti i oslonac proevropskog projekta u širem susjedstvu? Mogao bi – kada bi to od njega tražili, na primjer, Berlin i Brisel. Za početak: da, umjesto „podrške svemu o čemu se dogovore u Bosni i Hercegovini“, direktno utiče na vodeće ličnosti i institucije Republike Srpske da aktivno doprinose ispunjavanju uslova za približavanje te zemlje Evropskoj Uniji. To bi – isto kao i evropski poticani dijalog s Kosovom – mogao da bude test Vučićevog regionalnog liderstva i njegovog „pravog i iskrenog prijateljstva“ prema Bosni i Hercegovini.

Sjedinjene Države su, čak i u periodu upadljivog odsustva njihovog vodstva u regionu, samo jednim potezom učinile više za stvarnu – umjesto deklarativne – „podrške suverenitetu i teritorijalnom integritetu“ bosanske države nego sve verbalno identične deklaracije iz evropskih prijestonica. Njihovo sankcionisanje Dodikove antidejtonske retorike i odluka, uključujući i nipodaštavanje Ustavnog suda, doprinijelo je obuzdavanju antidejtonskih najava neustavnih referenduma.

Istini za volju – Vučić nije izvorni autor floskule o „podršci svemu o čemu se dogovore u BiH“. Nju su prvi upotrijebili evropski visoki predstavnici kad je trebalo opravdati odsustvo vizije i liderstva za poratnu obnovu bosanske državnosti i kad su „vlasništvo“ nad projektom prebacili na domaće nacionalističke elite među kojima nikad nije bio moguć dogovor niti je evropski projekt bio u njihovom ličnom interesu: besprizorna pljačka i bogaćenje jedino su i bili mogući u državi vladavine bezakonja.

Najviši izabrani predstavnici bh. Srba i Hrvata bespogovorno slijede i ispunjavaju prioritete susjednih država: Milorad Dodik i Dragan Čović
Najviši izabrani predstavnici bh. Srba i Hrvata bespogovorno slijede i ispunjavaju prioritete susjednih država: Milorad Dodik i Dragan Čović

U Vučićevoj posjeti Sarajevu – kažem američkom prijatelju – najviše je nedostajalo učešće i glas Bosne i Hercegovine. Najviši izabrani predstavnici njenih Srba i Hrvata, kao i uoči i tokom ratova devedesetih, bespogovorno slijede i ispunjavaju prioritete susjednih država i spremni su da za ispunjavanje etnoteritorijalnih fantazija iz devedesetih blokiraju bilo kakve proevropske korake i reforme a bošnjački nemaju nikakvu ujedinjujuću viziju i kredibilitet.

Stranci ne mogu završiti evropski projekt bez domaćeg oslonca ali mogu ohrabriti i potaći balkanske partnere, uključujući i Vučića, da opravdaju liderske aspiracije aktivno doprinoseći pozitivnim promjenama u susjedstvu. Koliko god nacionalisti na svim stranama dovodili u pitanje privlačnost evropske ideje i perspektive proširenja Unije – ono bi nakon Brexita, britanskog istupanja, moglo dobiti na značaju i za zemlje kandidatkinje i za Evropu: njoj je potrebno širenje teritorija vladavine prava u kojem će moći efikasnije da se nosi s međunarodnim terorizmom i migracijama

U tom poslu je i Vučićeva obnova 11 mostova dobar početni simbolični korak.

* Mišljenja izrečena u ovom tekstu ne odražavaju nužno stavove Radija Slobodna Evropa

Facebook Forum

XS
SM
MD
LG