Park s igralištima i zelenilom, u centru Srbice (Skenderaj), mjesto je koje Flora Rrecaj posjećuje gotovo svake večeri.

Tu već godinama stoji bista Idriza Rrecaja, Florinog oca, koji je nestao 19. aprila 1999. godine.

Idriz Rrecaj, odlikovan 2019. godine priznanjem "Heroj Kosova", bio je politički aktivista koji je zajedno s još 22 Albanca, poznata kao "grupa intelektualaca", nestao u vrijeme intenziviranja rata i djelovanja srpskih snaga na Kosovu.

"Moj otac nije bio samo naš roditelj. Bio je istaknuti intelektualac, patriota, čovjek koji je cijeli svoj život posvetio ovoj zemlji i ovim ljudima", kaže Flora Rrecaj za Radio Slobodna Evropa (RSE).

U nedostatku groba na kojem bi osmočlana porodica mogla odati počast, ovaj park u sjeverozapadnom dijelu Kosova postao je jedino mjesto na kojem Flora može osjetiti očevu blizinu i sačuvati uspomenu na njega.

Od njegovog nestanka prije 27 godina, Flora i njeni najbliži tražili su ga kroz spiskove zatvora u Srbiji, svjedočenja, neprovjerene informacije i mjesta na kojima su povremeno otkrivani posmrtni ostaci.

Sada je, pored biste u Srbici, u život Flore Rrecaj i njene porodice ušlo još jedno mjesto: opština Zubin Potok, udaljena oko sat vožnje.

U selima Mala Kaludra i Jabuka, koja se nalaze u ovoj opštini s većinskim srpskim stanovništvom, vlasti su nedavno otkrile masovne grobnice.

Prvobitne sumnje ukazuju da bi pronađeni posmrtni ostaci mogli pripadati 23 nestala Albanca, među kojima je bio i Idriz Rrecaj. Ekshumacija je završena 21. avgusta.

Ime sela Mala Kaludra tek nedavno se pojavilo.

Prema podacima Fonda za humanitarno pravo, jedan srpski svjedok je još 7. februara 2023. godine Misiji Ujedinjenih nacija na Kosovu (UNMIK) i Policiji Kosova dostavio informacije o ubistvu 23 albanska civila i tajnom ukopu njihovih tijela u dolini ovog sela.

Bilo je potrebno više od dvije decenije da potraga dovede do masovne grobnice.

"Osim onih koji imaju nestalog člana porodice ili rođaka, niko ne može opisati ovu bol, očaj i čekanje. Često smo bili razočarani i imali osjećaj da niko ništa ne radi. Ne želim nikoga optuživati, ali imam pravo reći da se možda nije učinilo dovoljno za ove ljude", kaže Flora Rrecaj.

Ipak, nadu da bi dugom čekanju mogao doći kraj prati i strah da DNK analiza možda neće potvrditi da se među pronađenim posmrtnim ostacima nalazi i Idriz Rrecaj.

"Iskreno, osjećaji su pomiješani. Tu su bol, nada, ali i strah. Nakon toliko godina počnete se bojati odgovora. Ipak, neophodno je i veoma važno da se sazna istina", kaže ona.

Od groba do imena: Koliko može trajati proces identifikacije?

Otkrivanje i ekshumacija posmrtnih ostataka, prema riječima nadležnih institucija, tek su prvi koraci u procesu koji može trajati mjesecima, a u složenijim slučajevima i godinama.

U slučaju Male Kaludre i Jabuke, institucije su i ranije tragale za masovnom grobnicom.

Agron Limani, predsjedavajući Vladine komisije za nestale osobe, kaže za RSE da su prethodne pretrage bile blizu grobnice, ali da nisu pogodile tačnu lokaciju.

Prema riječima Limanija, informacije koje je prikupila Policija Kosova, kao i hapšenje tri osobe osumnjičene za umiješanost u zločin, dovele su istražitelje do tri tačne lokacije na kojima su pronađeni posmrtni ostaci.

Ipak, čak i kada se pronađe masovna grobnica, put od kostiju do identiteta uključuje više institucija i više istražnih i naučnih faza.

Policija prvo osigurava i označava lokaciju. O tome se obavještava Specijalno tužilaštvo, koje od suda traži dozvolu za iskopavanja.

Stručnjaci Instituta za sudsku medicinu zatim ekshumiraju i pregledaju ostatke, dokumentiraju njihovo stanje i uzimaju uzorke kostiju.

Ti uzorci šalju se u laboratorij Međunarodne komisije za nestale osobe (ICMP) u Hagu, gdje se DNK profil iz posmrtnih ostataka upoređuje s referentnim uzorcima članova porodica nestalih osoba.

"Bez DNK analize i podudaranja uzoraka kostiju s uzorcima krvi ne može se sa stopostotnom sigurnošću reći kome ostaci pripadaju", kaže Limani.

Međutim, Samira Krehić, direktorica ICMP-a za Zapadni Balkan, upozorava da se identitet žrtava ne može utvrđivati na osnovu broja osoba, lokacije ili podataka o načinu nestanka.

U razgovoru za RSE, ona navodi da ICMP izdaje izvještaj o podudarnosti tek kada veza između DNK iz posmrtnih ostataka i uzoraka porodica dostigne stepen sigurnosti veći od 99,95 posto.

"Tek kada sa sigurnošću utvrdimo identitet svake pronađene žrtve, može početi rekonstrukcija događaja, a ne obrnuto", ističe Krehić.

Institucije ne mogu procijeniti koliko će proces trajati.

Brzina identifikacije zavisi od stanja ostataka, uticaja vremena i okoline na DNK, fragmentiranosti ili izmiješanosti kostiju, kvaliteta uzoraka te od toga posjeduje li ICMP dovoljno referentnih uzoraka članova porodice.

Prema navodima ICMP-a, u nekim slučajevima analize se moraju ponavljati ili se traži novi uzorak kostiju.

Kada porodica nije dala dovoljno referentnih uzoraka, postupak može ostati na čekanju dok se ne pribavi uzorak drugog srodnika.

Za Lutfiju Ademi Vokshi, period između pronalaska kostiju i potvrde identiteta samo je nastavak čekanja koje traje od 1999. godine.

Njen brat, hirurg Adem Ademi, jedan je od 23 nestale osobe. Gotovo tri decenije nije izgubila nadu da se njegovi posmrtni ostaci nalaze negdje u blizini sela Dren u Zubinom Potoku.

Kada su posmrtni ostaci pronađeni u Maloj Kaludri, oko tri i po kilometra zračne linije od Drena, kaže da nije mogla govoriti, već su joj samo tekle suze.

U ranijem razgovoru za RSE izrazila je nadu da će konačno imati grob na koji će za praznike, rođendane ili Bajram moći donijeti cvijeće i "otići razgovarati" sa svojim bratom.

Ipak, do završetka analiza ne isključuje mogućnost da Adem Ademi nije među pronađenim ostacima.

Za porodice koje čekaju već 27 godina, svako novo odgađanje produžava agoniju koja je, prema riječima Agrona Limanija, postala "mučna".

Limani tu vrstu čekanja poznaje i lično. Dolazi iz Male Kruše kod Prizrena, gdje se više od 60 osoba i dalje vodi kao nestalo. Među njima su i troje njegovih članova porodice.

"Imali smo slučajeve da članovi porodice kažu: 'Dajte mi makar jedan prst, jednu kost prsta, da je ukopam i znam gdje je grob mog sina, supruga ili brata. Da znam da im na svaku godišnjicu ili praznik mogu odati poštovanje i počast'", kaže on.

Nakon rata, kaže Limani, mnoge porodice su vjerovale da bi nestali mogli biti živi.

Kako su godine prolazile, pomirile su se s najtežom mogućom nadom: da pronađu barem njihove posmrtne ostatke.

"Kada ovo čekanje traje toliko dugo, ono postaje mučenje za porodice", kaže Limani.

Prema podacima Instituta za ratne zločine počinjene tokom rata na Kosovu, još 1.577 osoba vodi se kao nestalo iz rata 1998-1999. godine, dok je ukupno dokumentirano 12.230 ratnih žrtava.

Kosovo od Srbije kontinuirano traži saradnju u rasvjetljavanju sudbine nestalih osoba i pristup vojnim arhivama koje bi, prema ocjenama vlasti, mogle pomoći u utvrđivanju lokacija mogućih grobnica.