Dostupni linkovi

Vanredna vijest

Alispahić: Ljudi koji odlučuju o umjetnosti, umjetnost ne konzumiraju


Neki odlučuju o sudbini pozorišta i nekog čovjeka a da nemaju pojma šta se dešava: Selma Alispahić

Selma Alispahić, proglašena je glumicom Evrope za ovu godinu, po izboru umjetničkog odbora Međunarodnog kazališnog festivala Actor of Europe. Festival se svake godine održava na obalama Prespanskog jezera. Utemeljitelj i direktor je Jordan Plevnes. Prestižna nagrada utemeljena je 2003. godine i dodjeljuje se za individualna umjetnička ostvarenja i kreativni doprinos zajedničkom sjećanju na evropsku civilizaciju.

RSE: Nedavno ste dobili zaista prestižno priznanje. Proglašeni ste glumicom Evrope za ovu godinu po izboru umjetničkog odbora Međunarodnog pozorišnog festivala Actor of Europe. Šta za Vas znači ova nagrada?

Alispahić: To je veliko priznanje. Počašćena sam i presretna. Imam jako puno priznanja za uloge na festivalima. Ovo je lijepo priznanje jer obuhvata cjelokupni rad. Znači mi mnogo zbog jedne rečenice u obrazloženju te nagrade, koja kaže da je to nagrada za individualni put, za individualni pečat koji je neko ostavio u glumačkoj i teatarskoj umjetnosti.

RSE: Riječ je o nagradi za individualno umjetničko ostvarenje. Pored Vas, nagradu za glumca godine Evrope su dobila neka velika imena iz svijeta pozorišta i filma. Među njima, Rade Šerbedžija i Ljuba Tadić. Šta za Vas znači biti rame uz rame sa velikim imenima?

Alispahić: Najviše to radim zbog svoje djece. Kada u budućnosti pogledaju taj spisak, mogu da kažu da je naša majka bila među tako velikim imenima.

Čast mi je što sam uopšte došla blizu tih ljudi. Lijepo je što sam sve te ljude upoznala. Igrala sam sa Radetom Šerbedžijom. Ljuba Tadić je bio jedan od rijetkih, divnih glumaca, koji je došao da pogleda naše prvo gostovanje Aj karmela, nakon rata u Beogradu. To je bila velika čast jer tada nije izlazio na predstave, nije izlazio u javnost, nije se pojavljivao, ali je došao nas da vidi i pozdravi. Imala sam čast da ga upoznam.

Ako neko smatra, da je to što ja radim blizu toga i da je to na istoj razini, onda sam vrlo počašćena. Mi smo jako skromni i bojimo se ljepote, uspjeha i sreće. U mnogim čestitkama, koje su mi dolazile povodom ove nagrade, najčešća riječ je bila - zasluženo.

RSE: Budući da je ovo samo jedna od nagrada koju ste dobili, koliko je ovo važno priznanje?

Alispahić: Ne živim na lovorikama. Lijepo je kada se izdvojite na neki način. Na mnogim festivalima sam se po tim nagradama izdvojila. Neko je smatrao da sam individualno napravila neki pečat, koji je trebalo nagraditi i koji je trebalo prepoznati, da je to možda nešto po čemu iskačem.

Skoro sam gledala spisak svih nagrada. Vidim da je to jedan kontinuitet. Od 1991. godine, kontinuirano dobivam nagrade za svoj rad. Nije to neki blijesak koji je zaboravljen. Svake dvije-tri godine sam dobila neku nagradu za svoj rad.

Ovaj posao je maraton, ovaj posao je kontinuitet. Bljesnuti se može, ali bljesak vrlo kratko traje. Morate da održite te standarde. Na to sam najponosnija.

"Ovaj posao je maraton": Ilustrativna fotografija
"Ovaj posao je maraton": Ilustrativna fotografija

RSE: U jednom ste intervju pomenuli da se glumom bavite 40 godina. Može li se u Bosni i Hercegovini živjeti od tog posla? Koliko je umjetnost u ovoj zemlji marginalizovana?

Alispahić: Glumim od svoje osme godine. Već imam dugačak staž. Živim od svoga posla. Da ne živim od tog posla, živjela bih od nekog drugog. Ne bih se stidjela da radim bilo šta. Smatram da ako čovjek radi dostojanstveno svoj posao, i živi od toga, treba mu skinuti kapu. Ne mislim da je gluma nešto van svakodnevnice i da to treba dizati na pijedestale, na neke nacionalne nivoe. Smatram da i učiteljica treba da ima status nacionalnog blaga ove države. Mi to ne shvatamo.

Razmišljala sam zašto se budžeti za umjetnost stalno smanjuju, zašto se to dešava. Onda sam shvatila da ljudi, koji odlučuju o umjetnosti, tu umjetnost ne konzumiraju. Ne vidim ih u pozorištu. Mislim da oni pojma nemaju šta ja radim.

U SARTR-u je smijenjen direktor, koji je vrlo solidno radio svoj posao. Imali smo odličan repertoar. Za smjenu tog direktora dizali su ruke ljudi koji nikada nisu ušli u SARTR i koji nemaju pojma šta se tamo dešava. To mi nije jasno. Neki odlučuju o sudbini pozorišta i nekog čovjeka a da nemaju pojma šta se dešava.

Mi svi imamo mišljenja, ali nemamo informacije. Stalno formiramo mišljenja na osnovu mahalskog mišljenja. Mi ne baratamo činjenicama. Duboko vjerujem da je umjetnost ta koja ostaje. Umjetnost promovira državu. Političari dođu i prođu. Njihova sudbina je takva. Oni su svi listopadni, što kaže moja prijateljica, mada su neki malo duže listopadni. Ne shvataju da je to duhovno blago ove države, da je to kontinuitet i da to opstaje. To je tužna činjenica.

Mi kao umjetnici možemo da upotrijebimo neke individualne geste. Kod nas je sve svedeno na entuzijazam. Nema sistema, nema sistematske podrške umjetnosti. Imam osjećaj da bi neki političari voljeli da se mi svi pogasimo i da nema ništa, ali da imamo puno Koševo kojekakvih Ceca. Oni žive na tom nivou, to je taj svijet. Čast izuzecima, ali ih je malo.

RSE: Mislim li da ljudi, koji odlučuju o kulturi, razumiju kulturu?

Alispahić: Kako je mogu razumjeti? Nisu ni pokušali da je razumiju. Sretoh jednu poslanicu, ima tome osam godina, ispred SARTR-a. Njeno dijete ide u školu pored teatra. Svaki dan dolazi po to dijete. I ona je digla ruku da smijene tog direktora. Pitala sam je - zašto to radi. Rekla je da misli da tu ipak nešto nije u redu. Pitala sam je da mi kaže konkretno šta nije u redu. Rekla sam joj - A šta misliš da se ti malo zabuniš, pa da uđeš u SARTR, da vidiš šta mi to radimo, a ne da smijeniš čovjeka i odlučuješ o njegovoj sudbini zato što Vam je to partija rekla. Nažalost, politika se strašno uvukla u umjetnost. To je poražavajuće. Prije deset godina nije bilo tako.

RSE: Vi ste prvakinja drame u SARTR-u. Osim u pozorištu Bosne i Hercegovine, glumili ste u Kraljevskom nacionalnom teatru u Londonu. Možete li ta dva iskustva, glumu i pozorište u Bosni i Hercegovini i van granica Bosne i Hercegovine, da uporedite?

Alispahić: Mi se ne možemo trenutno porediti jer još uvijek imamo socijalistički mentalitet. Bila sam u poziciji u Londonu da samo sam morala boriti za svaku svoju ulogu kroz audicije. Tamo nema zaposlenja, ali zato ima tržište, pa je moguće napraviti takav sistem. Mi imamo sve manje i manje tržište, pogotovo sa ovim raspadom svega i svačega. To tržište se toliko smanjilo, da mi moramo da imamo sistem javnih ustanova, zaposlenja i ostalo. Ne možemo se porediti jer su to dva različita tržišta.

Ne znam da li je prokletstvo ili blagoslov što sam osjetila šta znači igrati u Kraljevskom nacionalnom teatru u Londonu. Mislim da je ipak blagoslov jer sam osjetila šta znači raditi na pravi način.

"Boro Stjepanović me je naučio profesionalnim standardima"
"Boro Stjepanović me je naučio profesionalnim standardima"

Standarde, koje sam naučila tamo, držim i ovdje. Možda nekada i protiv sebe, možda me nekada ne vole zbog toga. Pokušavam da održim profesionalne standarde koje sam naučila. Nisu to standardni koje mi nismo imali. Glumu sam završila u klasi profesora Bore Stjepanovića, koji me je naučio tim standardima. Naučena sam na red, rad i disciplinu.

Raspadam svega i svačega, naravno da su se i sistemi te vrste raspali. Moj prijatelj kaže - Zašto očekuješ da u pozorištu bude bolje nego što je u državi? Nažalost, tako je. Pozorišta jeste ogledalo društva. Jedino je problem što se politika bavi pozorištem, umjesto da se pozorište bavi kritikom društva i politike.

Mi smo u nekom procjepu, i repertoarski i sa stavovima, ima tu svega. Nisu pozorišta, u našoj državi, u tako lošem stanju po pitanju kvaliteta. Ima tu svega, kao što ima i svugdje. Ima i nekih finih ljudi, vrlo vrijednih ljudi, koji pokušavaju nešto da urade, koji pokušavaju da opstanu. Nije baš sve mračno.

RSE: Vrlo često u intervjuima pominjete profesora Boru Stjepanovića. Vi radite kao profesorica na Sarajevo film akademiji. Prije toga ste bila vanredna profesorica na Akademiji dramskih umjetnosti u Tuzli. Koliko Vas rad sa mladim glumcima ispunjava?

Alispahić: U tome zaista uživam. Mnogo se ljutim kada ljudi kažu da su naši mladi ljudi izgubljeni. Nisu mladi ljudi izgubljeni, mi smo izgubljeni. Ne brinemo se o tim mladim ljudima, ne dajemo im šansu. Slušam strašne priče po univerzitetima, iživljavanja nad studentima, vraćanje na ispita. Mi stalno plašimo ljude. Nikako da im damo vjetar u krila, da im kažemo da su najbolji, da to mogu da savladaju. Red, rad i disciplina će ih odvesti daleko. Nažalost, u situaciji smo, a to mladi ljudi vide, da je sve korumpirano, da moraš biti podoban, a ne kvalitetan, da bi dobio posao. To nas okružuje. Razumijem da su mladi ljudi razočarani, ali nisu oni beznadežni. Mi smo odgovorni za njihovu budućnost i ne smijemo je napraviti beznadežnom.

Kažem im da moraju biti bolji od mene. Pola profesora, na raznim univerzitetima, žele da svi budu gori od njih jer oni misle da će tako biti bolji. Ta glupost, koja nas prati, je nevjerovatna. Kada preporučujem svoje studente, kada ih predlažem za neki posao, kažem da su bolji od mene. Moj cilj je da budu najbolji. Rekla sam im, da ako nećete da budu najbolji, neka se ne bave ovim poslom. Nema prolaza sa osrednjošću, pogotovo što smo u maloj zemlji.

Uvjerila sam se da znanje apsolutno pruža moć. Znanje pruža dostojanstvo. Uvjerila sam se u to kada sam bila potpuno sama. Nikoga nisam znala. Napravila sam karijeru, samo zahvaljujući svom znanju.

Potičem ljude na znanje, i oni to vide. Slušaju me, čuju me i primjenjuju to što govorim. Nastojim da im svojim radom dam primjer kako je to ipak moguće.

Facebook Forum

XS
SM
MD
LG