Dostupni linkovi

Pierini: 'Srušen most između Turske i EU'


Marc Pierini, ekspert Carnegie Europe za Tursku

Političko savezništvo između EU i Turske ostaće blokirano još mnogo godina, jer je ušlo u fazu teško podnošljivog moralnog i političkog jaza, kaže u intervjuu za Radio Slobodna Evropa Marc Pierini, stručnjak za Tursku iz Carnegie Europe.

Taj jaz već slabi odnose u NATO-u i ključno pitanje po njegovom sudu je hoće li Rusija iskorititi relativnu diplomatsku izolaciju Turske i spor sa Zapadom kao oruđe protiv EU i NATO-a, kaže Pierini.

Govorio je o unutrašnjoj i spoljnoj nestabilnosti Turske nakon oštrog obračuna vlasti za neistomišljenicima, udaljavanju od evropskih demokratskih normi i potpunom zaokretu ka sistemu vladavine jednog čovjeka, predsjednika Recepa Tayyipa Erdogana, te okretanju prema religijskom konzervatizmu iako se tome protivi polovina turskog društva.

RSE: Kako biste opisali aktuelnu političku situaciju u Turskoj?

Pierini: Nakon neupješnog puča u julu 2016. uočljiva je politička nestabilnost. Široko rasprostranjene čistke u armiji, snagama bezbjednosti i društvu generalno se nastavljaju, i to nije nešto što traje par mjeseci i zaustavlja se. Tako smo sada došli do toga da je situacija u Turskoj po pitanju vladavine prava zaista jako daleko od one ranije. To je sasvim sigurno percepcija EU i kao posljedica toga odnosi sa Evropskom unijom značajno su pogoršani, uključujući i miješanje Turske u izborni proces u Njemačkoj, primjera radi.

RSE: Prije nego što pređemo na odnose sa EU i drugima širom svijeta, prvo bih vas pitala kakve posljedice Erdoganov snažan udar na kritičare vlasti može da ima po tursko društvo?

Pierini: Očigledno je da slobodnomisleći ljudi, akademici i novinari u Tuskoj danas nijesu slobodni da kažu šta misle, tako da idemo ka sistemu vlasti jednog čovjeka što će vjerovarno biti kompletirano na predsjedničkim izborima za dvije godine.

Ali već sada to je de facto sistem kojim vlada jedan čovjek i nesaglasje ili različita mišljenja se ne tolerišu. To čak ne podsjeća ni na Tursku koju smo znali prije nekoliko godina, da ne kažem Tursku od ranije, čija je formalna aspiracija priključivanje EU.

RSE: Turska je bila i još uvijek je formalno sekularna država, ali se posljednjih godina mnogo toga promijenilo. Za mene je najuočljiviji primjer tih promjena bila nedavno objavljena informacija da državne škole u Turskoj odustaju od Darvinove teorije evolucije i da su roditelji prisiljeni da djecu šalju u privatne škole, oni koji to mogu priuštiti naravno. Koliko daleko prema Vašem mišljenju Erdogan može ići sa svim ovim?

Pierini: Mislim da svijedočimo dualnoj revoluciji u Turskoj u posljednjih nekoliko godina. Jedna je snažna demonstracija vlasti jednog čovjeka, kojeg sam upravo pomenuo i to je već implementirano kroz izbore i referendum. To je sistem, tu nije riječ samo o nekom donošenju odluka s vremena na vrijeme, već idemo prema nečemu što je totalno autokratsko društvo koje ne podsjeća više niti u jednom obliku ili formi na tipični evropski demokratski poredak.

Druga evolucija kojoj svjedočimo je primjena, i to silom, relgijsko konzervativnoh normi, u zemlji koja je suštinski podijeljena na pola. To što se i kako uči u školi poput teorije evolucije, uloge žene u društvu i određeni broj sličnih tema, a što se sada primjenjuje u školama poput onih imama Hatipa, koje su se proširile i na akademije i vojne škole, pokazuje duboke promjene u turskom društvu. Sve se to implementira i pored činjenice da je oko 50 posto populacije, protiv.

RSE: Da, to je upravo veoma važno, tih 50 posto. Iz onoga što je moguće vidjeti, bez obzira koliki je pritisak Erdogana i njegove vlade na kritičare i civilno društvo oni stalno snažno uzvraćaju. Vidjeli smo to uoči, za vrijeme i nakon referenduma u aprilu, pa i poslije. Ako mogu reći, kada to uporedimo sa drugim sličnim situacijama u drugiim autoritarnim državama, u Turskoj je otpor zaista veliki. Oni za razliku od mnogih drugih imaju kritičnu opozicionu masu. Da li ste saglasni sa ovom procjenom i da li se može očekivati da tako brojna opozicija može nešto promijeniti ?

Pierini: Uvijek je teško strancu predvidjeti što će građani određene zemlje uraditi, ali ja vidim nekoliko tačaka preokreta. Svi se sjećamo da je predsjednik Turske izabran sa 52 posto glasova na prvim direktnim izborima ikad, u avgustu 2014. Ali prvi parlamentarni izbori su uslijedili u junu 2015., i na njima je AKP (Partija pravde i razvoja) izgubila većinu i sposobnost da formira jednopartijsku vladu, što im je neprekidno polazilo za rukom od 2002.

Suštinski turska demokratija je funkcionisala na način da je poruka građana tada bila: U redu predsjednik je ta osoba, a sada preduzimamo čin kontrabalansa i idemo ka koalicionoj vladi u skladu sa Ustavom. To je međutim odbačeno i onda su ponovljeni izbori i AKP je dobio te izbore u novembru 2015.

Onda smo vidjeli referendum u aprilu. Referendum koji je bila potvrda vlasti jednog čovjeka je vjerovatno bio izgubljen, jer smo vidjeli da u momentu zatvaranja glasačkih mjesta u 5 sati, pravila za glasanje su se promijenila, i nevažeći glasovi su uračunti kao validni. To je znak da nešto nije u redu sa demokratskim iskazivanjem stavova u Turskoj.

Bez dileme mi danas gledamo na zemlju podijeljenu na pola, i po pitanju uloge samog predsjednika i zbog transforamacije društva prema konzervativno religijskim normama.

I nevažeći glasovi uračunti kao validni: Turski referendum
I nevažeći glasovi uračunti kao validni: Turski referendum

Politički i moralni jaz između EU i Turske

RSE: Imajući u vidu ovo o čemu govorimo kada je riječ o unutrašnjoj situaciji, u kojem smjeru očekujete da će se dalje kretati veoma zategnuti odnosi EU i Turske?

Pierini: Sasvim sigurno političko savezništvo koje je počelo sa pristupnim pregovorima neće oživjeti, zbog razloga koje smo upravo opisali, ali i zbog veoma čestih napada ili čak i uvreda na račun evropskih država, vlada i lidera. Sjetićete se da je u martu ove godine, a onda i septembru postojao veoma snažan narativ od strane turskog vođstva, uključujući i samog predsjednika, kojim su poručivali da su ove vlade oživjele nacistička sjećanja, te govorili „da se ne stide opet bi koristili gasne komore“ ili kao tokom izborne kampanje u Njemačkoj u septembru kada su rekli „ne glasajte za neprijatelje Turske,“ imenujući konkretno meinstream njemačke stranke. Rekao bih da je ovo više nego teško podnošljivo.

Ako vrlo brzo sagledamo evropsku istoriju, ako se kao Francuz osvrnem na moju porodičnu istoriju, rekao bih da su se samo dvije generacije prije mene borile protiv Njemaca u I Svjetskom ratu, pa nacista u II Svjetskom ratu da bi spasili i Francusku i Njemačku, ali druge države i ostatak Evrope. Ali onda potom imamo 1950-tih seriju sporazuma i incijativa, naravno ugovor o EU je glavni, ali i francusko-njemačko pomirenje iz 1960-tih je takođe veoma važan istorijski momenat.

Moja generacija je ona koja je okrenula stranicu, to smo ostavili iza nas pod motom „nikad više“, a to je ono što Turska sad dovodi u pitanje. To je zaista posljednji jaz ako želite, i politički i moralno govoreći, između današnje Turske i današnje EU.

RSE: U nedavnoj analizi za Carnegie Europe, rekli ste da EU lideri treba da iskoriste evropski summit da održe ”iskrene i trezvene" razgovore u budućim odnosima Ankare sa Evropom. Šta ste pod tim mislili ?

Pierini: Parametri odnosa sa Turskom su se promijenili, mada su neki naravno ostali. Poput toga da imamo snažne ekonomske odnose zahvaljujući carinskoj uniji i to ide u oba smjera, jer je isplativo za obje strane.

Imamo snažne interese u vezi sa pitanjima sigurnosti, zbog „Islamske države“ (Islamska država Iraka i Levanta - IDIL) u Siriji i problem povratka džihadista u svoje matične države sada kada je IDIL fizički protjeran sa teritorija u Siriji i Iraku, a imamo i sporazum o izbjeglicama.

Sve su to veoma važni sporazumi, ali ono što je jasno je da je most porušen u smislu imanja direktnog i ličnog sagovornika što je suština Savjeta EU. Ta avenija, avenija političkog savezništva sa Turskom će vjerovatno ostati zatvorena za mnogo narednih godina.

RSE: Ali Turska nije samo u zategnutim odnosima sa EU već takođe i sa SAD. Među posljednjim incidenima su afera sa bivšim Trumpovom (Donald) savjetnikom za bezbjednost Michaelom Flynnom u vezi sa Fethulahom Gulenom, te hapšenjem oko 10 američkih državljana u prošlogodišnjim čistkama u Turskoj, uključujući i dvoje diplomata. Ali i pored rečenog Turska je veoma važna članica NATO-a, na strateški veoma važnom mjestu. Kakav uticaj ovakave tenzije mogu imati na NATO?

Pierini: Glavni uticaj je u tome što vidimo da Rusija pokušava iskoristi relativnu diplomatsku izolaciju Turske i spor sa Zapadom kao oruđe protiv NATO-a i EU. To je ispred nas, i nije toliko pitanje gdje Turska ide već kako Ankara u teškoj političkoj situaciji i oslabljenoj poziciji nakon masovnih čistki u vojnim snagama, moguće može biti iskorištena od strane Rusije protiv Zapada. To je mnogo važnije pitanje od same Turske.

Turska će ostati u NATO-u iako ga slabi

RSE: Da li je moguće da takva pozicija Ankare oslabi NATO?

Pierini: To već slabi NATO u smislu da pouzdanost turskih snaga, naročito vazdušnih snaga, nije što je bila prije samo dvije godine. To je činjenica, ali to ne znači da se dovodi u pitanje članstvo Turske u NATO u ovom trenutku, i svi napori se ulažu da se ti odnosi nastave. Ali bez dileme, ako na primjer ruski raketni sistem bude integrisan u turske vazdušne snage to bi stvorilo još jednu teškoću za NATO, jer morate jasno da razdvojite što je kompatibilno a što nije, i morate preduzeti nove odbrambene mjere.

RSE: Kako biste opisali odnose između Kremlja i Ankare sada. Čudno su se mijenjali proteklih nekoliko godina ali su sada bliski?

Pierini: Rekao bih da postoje oportunistički stavovi na obje strane. Suštinski Turska ima interes za pokazivanje jakih veza sa Rusijom u vrijeme kada je na domaćem planu pred snažnim izazovom liderstava, a na međunarodnoj sceni sa tradicionalnim zapadnim saveznicima imaju set poteškoća.

I pored navedenog onos između Rusije i Turske može donijeti određene diplomatske prednosti, možda i neke vojne benefite, ali sasvim sigurno ne i ekonomske koristi, zato što Rusija nema šta da ponudi izuzimajući odlazak turista u Tursku, a Turska izvoz građevinara u Rusiju. Ali to je jako malo u poređenju sa onim što se razmjenuje sa EU. Tako da je ekonomski do sada Turska i dalje okrenuta ka EU.

RSE: Kao što znate Turska ili bolje rečeno predsjednik Erdogan uspjeli su da ostvare značajan uticaj na balkanske zemlje u posljednjih nekoliko godina ili možda čak i posljednje dvije decenije. On je u veoma dobrim odnosima sa nekim liderima u BIH, Srbiji takođe, ali i u drugim zemljama imaju svoje interese. Kako gledate na posljedice tih odnosa, posebno imajući u vidu da sve balkanske države, makar deklarativno, žele članstvo u EU?

Pierini: Turska bilateralna politika je bila da je Zapadni Balkan, kako je to bivši ministar vanjskih poslova (Ahmet) Davutoglu definisao uperiodu 2009. i par godina nakon toga, ostatak Otomanskog carstva i zona turskog uticaja, i to se odnosi na više regija, a Balkan je prvi.

Međutim ono što Turska ima da ponudi Zapadnom Balkanu nije potpuno jasno, naročito ako vidite da zemlje Zapadnog Balkana nastavljaju da napreduju ka EU i kompatibilnoj formi demokratije, a Turska nastavlja da se distancira od demokratije. Tako da će vrijeme pokazati, i to je moj privremeni odgovor.

RSE: Kada član Predsjedništva BiH Bakir Izetbegović u 2017. kaže da očekuje od gospodina Erdogana da se brine o BIH, jer je to obećao njegovom ocu, pokojnom predsjedniku Aliji Izetbegoviću na samrti, kako vidite ovu izjavu ?

Pierini: Mislim da je istorijski afinitet još tamo. Problem će biti gdje će zemlje Zapadnog Balkana željeti da idu kratkoročno i dugoročno. Naravno kada čitate što Ankara govori to je - mi želimo buti nukleus sila u osnosima sa Evropom, Rusijom, Kinom i drugima, i bićemo nezavisni ekonomski - što nije slučaj, vojno - što nije slučaj, i imaćemo našu sopstvenu politiku baziranu na istoriji, religiji i sl.

To je ako hoćete Erdoganov narativ, ali kao i svugdje spoljna politika počiva na funkcionalnoj ekonomiji i funkcionalnom političkom sistemu kod kuće, i samo ste snažni na vanjskom planu onoliko koliko ste jaki unutra. Tako da za sve ovo mislim da ćemo morati da čekamo izbore 2019. i da vidimo kako će to oni odrediti.

Bakir Izetbegović i Redžep Tajip Erdogan
Bakir Izetbegović i Redžep Tajip Erdogan

RSE: Osim Turske i Rusija ostvaruje uticaj na Balkanu i imajući u vidu sadašnje odnose između Erdogana i (Vladimira) Putina. Kako mislite da to sve skupa može uticati na evropske ambicije Zapadnog Balkana?

Pierini: Ja bih rekao da je odnos Rusije i Turske baziran na visoko oportunističkim relacijama po određenom broju tragičnih incidenta u nedavnoj prošlosti, potom baziran na ruskom interesu u Siriji i potrebi da neutralizuju tursku politiku tamo, tako da tu sarađuju ali svako u spostvenom interesu.

Međutim još uvijek ne vidim snažno političko savezništvo između Turske i Rusije. Možda će do njega doći a možda i ne, ali tek tada ćemo vidjeti na koji će to način odjekivati na Zapadnom Balkanu. U ovom trenutku se ipak radi o krajnje oportunističkim odnosima dvije strane.

  • 16x9 Image

    Biljana Jovićević

    U novinarstvu je od 1998. godine. Radila tri godine na Radiju Crne Gore. Od septembra 2001. je izvještač iz Podgorice za RSE, a od jula 2009. je stalni član redakcije u Pragu.

Facebook Forum

XS
SM
MD
LG