Ako ne budemo radili na obrazovnom sistemu, budućnost ovog društva nije uopće upitna – nje neće biti, kaže u intervjuu za Radio Slobodna Evropa (RSE) Damir Marjanović, univerzitetski profesor, poslanik u Skupštini Kantona Sarajevo te bivši kantonalni ministar obrazovanja.
Obrazovanje je, kaže Marjanović, bilo prva žrtva Dejtonskoga sporazuma, no nakon tematske sjednice Skupštine Kantona Sarajevo posvećene obrazovanju i nauci, ohrabren je, jer, kako kaže, donesena su dva "pomalo nestvarna" zaključka.
"Reforma obrazovnog sistema je generacijski projekat i prioritet je nad svim prioritetima u narednim desetljećima", jedan je zaključaka, a drugi je da je kantonalna Skupština prihvatila da je obrazovanje stil života, kaže Marjanović.
Obrazovanje prva žrtva Dejtonskog sporazuma
RSE: Održana je maratonska i dugoočekivana sjednica Skupštine Kantona Sarajevo o obrazovanju i nauci. Ukazano je na manjkavosti sistema na svim nivoima obrazovanja, a Skupština je donijela i zaključke. Vi ste nedavno ovu sjednicu nazvali "istorijskom". Da li usvojeni zaključci mogu dovesti do kvalitetne reforme obrazovnog sistema u ovom kantonu, koji može biti primjer i drugim nivoima u Bosni i Hercegovini?
Marjanović: Na neki način moram priznati da je to i smisao cijelog mog političkog angažmana, pokretanje stvarnih, iskrenih i temeljnih promjena unutar obrazovnog sistema. Nije nikakva tajna, u proteklih 20-25 godina sve što se dešava u Bosni i Hercegovini možemo slobodno povezati sa nepostojećim i nedovoljno razvijenim inoviranim i moderniziranim obrazovnim sistemom.
Skupština Kantona prvi put nakon 15 godina, čini mi se, ima neku tematsku sjednicu o obrazovanju.
Ovaj put Skupština Kantona prvi put nakon 15 godina, čini mi se, ima neku tematsku sjednicu o obrazovanju. Bilo je jako dobro i bilo je obostrano korisno, jer su, između ostalog, zastupnici, njih trideset i nešto prisutnih na ovoj sjednici, imali priliku da čuju šta se to dešava u obrazovanju, koji su to izazovi, da ima čak i pozitivnih pomaka u reformama koje su pokrenute, ali su imali priliku da čuju šta je to bitno da Skupština kao zakonodavno tijelo poduzme da bi se stvorili uvjeti i pravni i zakonodavni, da bi se pokrenula prava reforma obrazovanja.
Na kraju te maratonske sjednice, kako ste je nazvali, bilo je dosta diskusija, neke su bile izuzetno korisne, a neke su bile dnevno političke. Ali mislim da je ono što može obradovati jednoglasno podržavanja zaključaka.
Dva zaključka meni zvuče pomalo nestvarno u ovoj zemlji. Prvi zaključak je da je Skupština Kantona Sarajevo prihvatila da je reforma obrazovnog sistema generacijski projekat i da je prioritet nad svim prioritetima u narednim desetljećima. Druga je da je prihvatila da je obrazovanje stil života. Svaki sljedeći budžet, svaka slijedeća aktivnost, svako sljedeće pričanje o nekim reformama, prioritetima, polazi od toga da je Skupština na toj i toj sjednici, tog i tog datuma, rekla da je najveći prioritet reforma obrazovanja.
Nakon toga je uslijedilo usvajanje deset konkretnih zaključaka. Date su tačne mjere, formiraće se komisija koja će se biti zadužena ispred Skupštine da u koordinaciji sa Ministarstvom radi na toj reformi, da je sprovodi, da je realizira i nadgleda, a onda će i dati konkretne rokove do kada očekujemo izmjene određenih zakona.
RSE. Na sjednici je ukazano na brojne probleme – da su nastavni planovi zastarjeli, da ne postoji stimulativno okruženje za mlade, da mladi talentovani ljudi nemaju dovoljnu podršku, da se osrednji đaci upisuju na fakultete koji obrazuje učiteljski i nastavni kadar, da nema dovoljno asistenata i da inkluzija nije zaživjela. I nije samo u Kantonu Sarajevo takvo stanje, nego svugdje u BiH. Zbog čega je sistem obrazovanja došao u ovakve probleme? Ko je odgovoran?
Marjanović: Obrazovanje je bilo prva žrtva Dejtonskoga sporazuma, a sve ono što nam se sada dešava u Bosni i Hercegovini je definitivno žrtva tog lošeg obrazovnog sistema. Zašto kažem prva žrtva, jer ovaj sistem parcijaliziranja i spuštanje na entitetske i kantonalne nivoe, posebno u zemlji koja sveukupno ima 3,5 do četiri miliona stanovnika pokazalo se izrazito birokratski. Imate 13 ministarstava koja se navodno brinu za obrazovanje, međusobno nekoordinirano u većini slučajeva. A, nažalost, tamo gdje imamo najveću potrebu za ministarstvom na državom nivou, mi ga nemamo.
Malo političkih stranaka, ljudi i eksperata stvarno se uhvati u koštac sa obrazovanjem, jer nije ono politički popularno.
Između ostalog, jedna takva rašomonijada i dobar poligon za dnevnopolitička prepucavanja je i obrazovanje, koje se često koristi u predizbornim kampanjama, al' nakon toga jako malo političara, jako malo političkih stranaka i ljudi i eksperata stvarno se uhvati u koštac sa obrazovanjem, jer nije ono politički popularno, ono neće dati rezultate koje će te vi vidjeti jasno za dvije-tri četiri godine, pa biti sigurni da ćete obezbijediti sebi još jedan mandat. Onaj koji se uistinu bavi obrazovanjem u tom nekom političkom svjetlu mora biti svjestan da to nije za političkog karijeristu, nego za osobu koja ima neku drugačiju namjeru. Svako ko stvarno želi nešto dobro učiniti obrazovanju mora znati da stvarne rezultate reformskih procesa možete vidjeti tek za nekih sedam, osam, devet ili deset godina.
Novac uložen u obrazovanje nije potrošnja
RSE: Ne mogu a da nakon vašeg odgovora ne pomenem misao Itala Calvina - da zemlja koja uništava svoje školstvo ne čini to nikada samo zbog para, jer joj nedostaju sredstva. Jedna zemlja koja uništava obrazovanje je odveć pod vladavinom onih koji od širenja obrazovanja strahuju, jer neobrazovanim narodom lakše se manipuliše.
Marjanović: U potpunosti se slažem sa tim i to je tačno. Obrazovanje i novac koji se izdvaja za obrazovanje nikada nije potrošnja nego ulaganje u budućnost. I vjerujte, nije slučajno ovo što se dešavalo s obrazovnim sistemom proteklih 20-25 godina. Od obrazovanog čovjeka, obrazovanog momka ili djevojke, najviše strahuju oni koji mnogo lakše manipuliraju neobrazovanom populacijom. I glave su padale zbog obrazovnih reformi ovdje u regionu i očekujem da to neće ići tako lako, ali za ove stvari novca, materijalnih sredstava i budžetskih linija, zovite ih kako god hoćete, jednostavno mora biti.
Nije sve samo u novcu. Mora biti i jake političke volje. Mislim da mi u Kantonu Sarajevo sada imamo jaku političku volju. I nadam se da sve ono što budemo dobro uradili u Kantonu Sarajevo da će se preliti po sistemu spojenih posuda i u druge regione Bosne i Hercegovine, a zašto da ne i na prostoru cijele BiH. Taj prostor je opterećen dnevnom politikom naših vladara zadnjih 25 godina, ali ovi zaključci, koliko god oni zvučali na papiru onako nesprovedivi, plus dobra volja i jaki politički pritisak jedne skupine ljudi, koja stvarno želi da napravi reformu ovog obrazovanja, mislim da mogu napraviti dobre korake u pravome pravcu.
Kako kažu – svako putovanje počinje prvim korakom, bitno je da ga napravite u dobrome pravcu. A da citiram Sokrata: "Ako Atinjani ostanu bez obućara, hodaće bosi, ako ostanu bez ljekara, biće bolesni, a ostanu li bez učitelja, neće biti više ni Atine". Ako mi ne budemo radili na obrazovnom sistemu, budućnost ovog društva nije uopće upitna – nje neće biti.
Izbaciti dnevnu politiku iz visokog obrazovanja
RSE: Kakvo je stanje u visokom obrazovanju u BiH i možete li se posebno osvrnuti na Zakon o visokom obrazovanju u Kantonu Sarajevo?
Marjanović: Visoko obrazovanje u Bosni i Hercegovini susreće se sa više nivoa problema. Visoko obrazovanje polako traži sebe, koji mu je smisao u svim tim svjetskim trendovima – da li je smisao samo proizvoditi ljude sa aplikativnim znanjem, da li treba zanemariti fundamentalno znanje, ako zanemarimo fundamentalno znanje, šta ćemo onda sa ljudima koji će podučavati generacije koje dolaze, šta ćemo sa znanošću itd.
Visoko obrazovanje se u svjetskim razmjerama traži. Slične izazove imate i u Francuskoj, Velikoj Britaniji, Americi, pa i u Bosni i Hercegovini. Mi imamo i dodatne probleme. Jedan od njih jeste naša Agencija za akreditaciju koja iz političkih razloga, nažalost, nije dio evropske mreže agencija za akreditaciju, pa samim tim možda u nekom budućem periodu neko može postaviti pitanje da li su ti naši univerziteti, bez obzira na naše akreditacijske nivoe i ako ih posjeduju, da li će biti priznati u Evropi. Dakle, opet je politika umiješala tu svoje prste.
S druge strane, imate hiperprodukciju univerziteta i univerzitetskih programa, kako privatnih, tako i univerzitetskih programa na državnom nivou, definitivno nedostatak kvalitete što se tiče znanstveno-istraživačkog rada. Imam osjećaj da oko 90 posto svih tih fakultetskih aktivnosti su profesorske, a veoma malo naučno-istraživačke, a to su stvari koje nikako ne bi smjele da se odvajaju.
Definitivno imate problem da su veliki državni univerziteti, kakav jeste Univerzitet u Sarajevu, spali na pleća kantona. Takva institucija je prevelika za jednu administrativnu jedinicu poput kantona. Onda, imate prenormirane zakone, zakone koji se mijenjaju svake dvije do tri godine. Jedna od opcija koja se nametala jeste kako ćemo doći do toga da jedan zakon vrijedi za državni univerzitet, a koji ide do detalja da se definira sve ono što se zove funkcioniranje državnog univerziteta. Taj zakon je maltene neprimjenjiv za privatne univerzitete koji postoje, pa je onda ideja da se razdvoje ta dva zakona, itd.
Izbaciti politiku iz onoga što se zove visoko obrazovanje i dovesti do toga da se poštuje akademska autonomija.
I još jedna stvar: definitivno treba izbaciti dnevnu politiku iz onoga što se zove visoko obrazovanje i dovesti do toga da se u potpunosti poštuje akademska autonomija. Dvadeset godina ste išli nizbrdo, teško je zaustaviti to nizbrdo i ponovo krenuti uzbrdo. Tu trebaju jake, hrabre osobe koje su spremne da idu mimo onoga što se zove sada "mainstream" razmišljanje, politika popuštanja, politika nenapadanja političke elite itd.
Mislim da akademska zajednica mora sama da se izbori unutar sebe, da pobjegne od akademskog populizma, da poništi taj pakt o nenapadanju sa dnevnom politikom koja je akademsku zajednicu gurnula u ćošak i dovela u poziciju da samo čeka neki odbačeni novčić iz budžeta. Akademska zajednica mora da bude vrhovni moralni stup jednoga društva. To je do nas unutar akademske zajednice da se izborimo za tu poziciju.
Cilj je i formiranje fondacije za nauku
RSE: Koliko se ulagalo u naučno istraživanje u bivšoj Jugoslaviji?
Marjanović: U bivšoj Jugoslaviji – mnogo. U Bosni i Hercegovini – malo. Ali, isto tako morate znati da ne možete razvijati naučno-istraživački rad ako nemate jasnu strategiju razvoja države. Ne možete očekivati samo od vlada da ulažu novac u istraživački rad, nego morate stvoriti uvjete u kojima ćete i kompanije i realni sektor, bez obzira je li državni ili privatni, na neki način ohrabriti i usmjeriti da ulažu u naučno-istraživački rad.
Ja sam imamo nekada davno razgovore sa profesorima iz tog bivšeg sistema, posebno s nekima koji su bili i politički angažovani, koji su govorili: Nekada smo ulagali dva posto od BDP, ja sam se izborio za to, mi smo... Rekoh: Da, ali vi ste imali državu od 22 miliona stanovnika i kompanije koje su ohrabrivale i jasno stipendirale naučno-istraživački rad.
Energoinvest je godišnje dijelio desetak do 20 stipendija studentima Elektrotehničkog fakulteta, najboljim, i odmah ih je obavezivao da nakon završenog fakulteta ostanu u Energoinvestu i te svoje stipendije otplate. Mi smo sad u tim mikrokosmosima zvanim kantoni i ne možete ni očekivati neka velika ulaganja, ali, evo, ohrabrujuće je da je jedno ulaganje koje je bilo 2018. godine milion maraka, u 2019. podignuto na 2,8 miliona maraka, isključivo za naučno-istraživački rad.
A jedan od zaključaka koje smo mi formirali, a to je isto jedan od ciljeva "šestorke" u Kantonu Sarajevo (Socijaldemokratska partija BiH, Naša stranka, Narod i pravda, Savez za bolju budućnost, Nezavisna bosanskohercegovačka lista i Demokratski front, prim. red.), jeste formiranje fondacije za nauku, koja bi trebala u kombinaciji vlade i privatnog, realnog sektora, da stvori uvjete kontinuiranog ulaganja u naučno-istraživački rad, ali na obostrano zadovoljstvo.
Znači, da ulaže u nauku, ali i da od tih ulaganja taj realni sektor dobije ono što njima treba, što treba na tržištu. Da više ne tražimo ideje vani, da ne šaljemo vani nedovršene resurse, poput mladih ljudi, koji odu vani da doktoriraju, magistriraju, onda za desetak godina kupujemo skupo njihove ideje od drugih kompanija koje su na njima profitirale. I kvalitet, i kvantitet, i kontinuitet ulaganja u naučno-istraživački rad u proteklih 25 godina bio je upitan.
RSE: Kako ovakvo loše stanje utiče na mlade obrazovane ljude? Koliko je to okidač da odu dalje van granica BiH, kako bi ostvarili svoj puni potencijal?
Marjanović: Ta priča nije vezana samo za obrazovanje a dobrim dijelom ima oslonac u obrazovanju. Ta priča vezana je za uvjete u kojima mladi odrastaju ovdje. Ponekad ljudi misle da je to novac u pitanju, ali nije novac u pitanju, nego sigurnost, beznađe koje se širi, rečenica "neće se ništa promijeniti" itd. Kroz obrazovni sistem u biti ne stvarate generaciju koja ne čeka da joj neko kreira neki novi momentum ili novu okolinu, nego stvarate generaciju koja misli svojom glavom i koja će mijenjati ovaj svijet i ovu državu.
Samim tim, kada mladi ljudi budu imali priliku i vide da se njihovo mišljenje poštuje i prihvata i da imaju pravo i obavezu, a i mogućnost da učestvuju u odlukama o svojoj budućnosti, onda će mladi ljudi dobro razmisliti prije što napuste Bosnu i Hercegovinu, ali napuste za sva vremena.
Facebook Forum