Dostupni linkovi

Vanredna vijest

Ali Vaez: Radikalizacija sa Iranom bi pogodila Evropu


Ali Vaez: Mislim da Evropljani imaju mnogo više osjećaja za nijanse u pogledu prijetnji koje Iran predstavlja regionu

SAD nemaju gotovo nikakvog izgleda da dobiju podršku evropskih saveznika za promjenu politike prema Iranu, smatra Ali Vaez direktor Projekta za Iran u Međunarodnoj kriznoj grupi (ICG). Konferencija u Varšavi na kojoj su, kako kaže, pokušali proširiti anti-Iran klub, na kojoj se nijesu pojavili evropski saveznici to je pokazala.

Primarni razlog je što Evropa nuklearni sporazum iz 2015.,vidi kao ključan za sopstvenu bezbjednost. Ako Iran obnovi nuklearni program velike su šanse da se uđe u trku u naoružanju između Irana i Saudijske Arabije u regionu (Bliskog istoka) ili vojne konfrontacije između Izraela i ili SAD sa Iranom, što bi rezultiralo radikalizacijom koja bi na kraju primarno pogodila Evropu, koja je u predvoruju Bliskog istoka, procjenuje Vaez.

Tokom njegovog boravka na Minhenskoj sigurnosnoj konferenciji sa ovim stručnjakom iz Međunrodne krizne grupe smo još razgovarali o strategiji administracije Donalda Trumpa za koju smatra da je riječ o povratku na decenijama dugu neuspješnu politiku prema Teheranu, "ravnoteži moći" koju održavaju velike sile na Bliskom istoku, ali koja je veoma krhka te o mogućnosti da se situacija otrgne kontroli u sukob većih razmjera.

RSE: Kako vidite ovu promjenu američke politike prema Iranu, naročito u svijetlu konferencije u Varšavi i poruka američkog potpredsjednika Mike Penca i državnog sekretara Mike Pompea?

Vaez: Veoma je teško razumjeti promjene američke politike u ovom trenutku, zato što mislim da je administracija kada se povukla iz nuklearnog sporazuma u maju 2018. imala poziciju da je na drugima izbor hoće li da ostanu u sporazumu ili ne, ali mislim da je Vašington sada shvatio da u odsustvu koordinacije i koalicije sa drugim članicama međunarodne zajednice njihova kampanja pritiska prema Iranu nikada neće dostići maksimalan nivo koji traže. Kao rezultat toga mislim da su shvatili da u suštini treba da istisnu sve ostale iz sporazuma. To je poruka koju je potpredsjednik Pence imao u Varšavi i Minhenu, ali mislim da su šanse da drugi pristanu na taj zahtjev skoro nulte. Razlog je taj što Evropa još uvijek vidi nuklearni sporazum iz 2015., kao ključan za njihovu sopstvenu nacionalnu bezbjednost i ne vjeruju u povlačenje iz postojećeg sporazuma u odustvu bolje alternative.

RSE: Upravo hoću da Vas pitam u vezi tog pritiska. Interesantno je da su na konferenciji u Varšavi očigledno bili odsutni visoki predstavnci EU iz Brisela, kao i Pariza i Berlina. Gospodin Pence je pozvao Evropu da se ujedini sa SAD oko Irana, ali sa druge strane oni, kao što ste rekli, pokušavaju da zadrže nuklearni sporazum. Kakav razvoj događaja možemo očekivati imajući u vidu pozicije dvije strane i njihove razlike?

Vaez: Vidite, mislim da je definicija Trumpove administracije o jedinstvu sa saveznicima u Evropi da SAD diktiraju, a da se svi ostali povlađuju tome.

Trumpova administracija nije uradila ništa da razmotri evropsku zabrinutost o potencijalnim rizicima koji se mogu stvoriti izlaskom iz nuklernog sporazuma. Ako Iran obnovi svoj nuklearni program veoma su velike šanse da ćemo ući ili u trku u naoružanju između Irana i Saudijske Arabije u regionu (Bliskog istoka) ili vojne konfrontacije između Izraela i ili SAD sa Iranom, i to bi samo dodatno raspirilo tenzije na Bliskom istoku i poslalo novi talas izbjeglica prema Evropi. A sve bi rezultiralo radikalizacijom koja bi na kraju primarno pogodila Evropu koja je u predvorju Bliskog istoka.

Stoga očigledno Evropljani imaju potpuno drugačiji osjećaj za rizik koji bi izlazak iz nuklearnog porazuma mogao prouzrokovati nego što ima Vašington. Vidite i u Evropi kažu da postoji osjećaj prijetnje od drugih aktivnosti Irana, kao što je njihov program balističkih raketa ili njihove regionalne aktivnosti, ali Evropljani vjeruju da nuklearni sporazum treba sačuvati i da druge stvari treba na njemu nadograđivati umjesto uništiti jedini sporazum koji su Iran i Zapad imali u protekle četiri decenije i onda pokušati sve ispočetka.

Ja takođe mislim da Evropljani imaju mnogo više osjećaja za nijanse u pogledu prijetnji koje Iran predstavlja regionu, i naravno i oni su saglasni da je Iran dio problema trenutnih previranja kojima svjedočimo u cijelom regionu, ali baš zbog toga oni smatraju da Iran treba da bude i dio rješenja. Dok sa druge strane Trumpova administracija ima crno-bijelu sliku iranskog uticaja u regionu i u suštini teže kompletnoj izolaciji Irana, što je već naišlo na otpor i samo učinilo Iran još agresivnijim.

Poziv SAD na "promjenu ponašanja" je u suštini "promjena režima"

RSE: Ako sam Vas dobro razumjela, očekujete pogoršanje situacije? I željela sam takođe pomenuti da iako se zvanična verzija Trumpove administracije prema Teheranu nije promijenila pa se traži „promjena ponašanja“, u Varšavi smo mogli čuti od ljudi bliskih predsjedniku Trumpu i negovoj administraciji, prije svih njegovog advokata Ruddya Giulianija, koji je pozvao na „zbacivanje režima“ kao i izraelskog premijera Benjamina Netanyahua sa njegovim tweetom da je u Varšavi da razgovara o „ratu sa Iranom“, što je kasnije bilo izbrisano i razjašnjavano, ali mnogo pitanja ostaje. Kako ste sve ovo shvatili?

Vaez: Vidite, to je jasan znak problema koji ova administracija ima i u procesu donošenja odluka i slanju poruka o njima, kao i pravljenja strategije da budem iskren. Problem je da vi čujete različite glasove o različitim pitanjima ne samo o Iranu, već primjera radi i o Siriji, gdje predsjednik govori o povlačenju iz Sirije, a svi ostali o ostanku. U slučaju Irana mi u suštini imamo politiku koja poziva na „promjenu ponašanja“ ali po svemu u praksi to je zapravo politika „promjene režima“ u svemu, osim nazivu.

Znate kad državni sekretar (Mike Pompeo) kaže kao što je rekao prije samo par dana "da su očekivanja da će ekonomska situacija u Iranu kao rezultat sankcija biti sve gora i gora i da će ljudi ustati i prisliti na promjene liderstvo Islamske Republike" on je u suštini jasno priznao da misli na „promjenu režima“.

I pritom, ja mislim da se predsjednik Trump primarno vodi mogućnošću postizanja boljeg i sveobuhvatnijeg sporazuma sa Iranom. Ali njegovo osoblje, njegov tim za nacionalnu sugurnost misli drugačije, sa starim zagovornikom "promjene režima" kao što je John Bolton koji je posjećivao skupove MEK (opoziciona grupa Mudžaheden-e-Kalk, koju su SAD ranije označavale kao terorističku organizaciju, a čije je sjedište u Francuskoj, i bazu imaju i u Albaniji) godinama i godinama, gdje se zalagao za promjenu režima. Čak je u poruci koju je poslao povodom godišnjice Iranske revolucije, Bolton je vrhovnom vjerskom vođi Irana poručio "neće imati još mnogo godišnjica za obilježavanje". Sve su to indikacije...

RSE: Mogu li Vas pitati o toj opozicionoj grupi MEK koju ste pomenuli. Koliko znam oni nemaju gotovo nikakvu podršku unutar Irana. Zašto se onda oslanjaju na njih?

Vaez: Ne, oni nemaju podršku jer su bili na strani Sadama Huseina tokom iransko-iračkog rata i zbog toga ih većina iranskog naroda doživljava kao izdajnike. I to je ljevičarska organizacija hladnog tipa koja zaista ne nudi bolju budućnost naciji, ali je najorganizovanija disidentska grupa izvan zemlje i mislim da je to jedan od razloga zbog kojeg su se ljudi kao John Bolton udružili sa njima.

Ne mislim da oni vjeruju da je MEK stvarna alternativa u Iranu, ali vjeruju da imaju potencijala da stvore nestabilnost unutar zemlje što je dio politike ove administracije.

RSE: Da li vi mislite da imaju potencijala da izazovu nestabilnost?

Vaez: Da, kao što sam rekao oni imaju mrežu, imaju iskustvo ili u izvođenju sabotaža ili ubistava unutar zemlje i kao takvi, imaju potencijal za kreiranje nestabilnosti, ali oni ne predstavljaju vibrantnu političku alternativu za budućnost Irana.

RSE: Pomenuli ste razlike između Trumpa i njegove administracije i bliskih saradnika, Boltona, Penca kao i državnog sekretara Mikea Pompea oko toga kako da razriješe problem Irana. Možete li nam dati Vašu procjenu koja će strana prevagnuti?

Vaez: Teško je reći. Ako postoji obrazac sa predsjednikom Trumpom to je da on gura prema stvarima koje je obećao svojoj bazi ili za koje on vjeruje da je u pravu bez obzira na savjete koje dobija, kao na primjer kada je riječ o Sjevernoj Koreji ili pregovorima o tarifama, ili premještanju ambasade iz Tel Aviva i Jerusalem. On radi ono što on misli da je ispravno.

"Tump gura prema stvarima koje je obećao svojoj bazi ili za koje on vjeruje da je u pravu bez obzira na savjete koje dobija"
"Tump gura prema stvarima koje je obećao svojoj bazi ili za koje on vjeruje da je u pravu bez obzira na savjete koje dobija"

Problem u slučaju Irana je da on nema jasno mišljenje o tome što je cilj i stoga je mnogo podložljivi mišljenju ljudi oko njega tako da utiču na njegovu agendu. I mislim da je način na koji ljudi kao što su Bolton i Pompeo objašanjavaju ciljeve politike njemu taj, da mu kažu da u suštini mora do dozvoli pritisku da odradi svoj posao, odnosno da ekonomski pritisak sankcija počne da djeluje i da će to na kraju Irance baciti na koljena i da će se vratiti za pregovarački sto preklinjući.

A sa druge strane njihova je nada zapravo da će sve to dovesti do toga da se sistem sruši u cjelini.

Rusija danas najmoćnija na Bliskom istoku

RSE: Ali cijela ova situacija po pitanju različitih gledišta kako se nositi sa Iranom takođe je interesantna sa pozicije NATO saveznika. Da li mislite da problem Irana može imati uticaja na odnose unutar NATO-a, i kako naravno?

Vaez: To će biti dodato dugoj listi nesporazuma koji trenutno postoje između SAD i njegovih NATO saveznika, ali neće biti pitanje "ili-ili“ za Alijansu. To je samo još jedan primjer kako Trumpova administracija sprovodi unilateralnu politiku koju pokušavaju da nametnu svima zovući je multilateralizam.

Ali sve u svemu, kao što sam rekao, ne mislim da bi bilo koji američki saveznik u NATO-u, bilo da je to Kanada ili evropski saveznici željeli da vide posljedice koje može proizvesti izlazak iz nuklernog sporazuma, koji bi samo dodao još jedan sloj komplikacija u regionu koji je i onako u ekstremnom previranju.

RSE: Pomenuli ste komplikacije. Primjera radi u vrijeme konferencije u Varšavi imali smo na drugoj strani susret predsjednika Turske Recepa Tayyipa Erdogana, čija zemlja je članica NATO-a, sa Hasanom Rohanijem, iranskim predsjednikom i ruskim Vladimirom Putinom. Kako Vi vidite sve ove komplikovane odnose, uz naravno još i ulogu Saudijske Arabije, te odnosa SAD-Saudijci ili bolje rečeno administracije gospodina Trumpa i Rijada?

Vaez: Znate, ja mislim da je cilj skupa u Varšavi bio proširivanje anti-Iran kluba van postojeće četiri članice, SAD, Izrael, Ujedinjeni Arapski Emirati (UAE) i Saudijska Arabija. Sa druge strane, cilj susreta u Sočiju je bio da takođe demonstriraju, makar sa iranske strane, da nijesu izolovani i da su prilično „ruka u ruci“ sa globalnom silom kao što je Rusija i da imaju dobre odnose sa jednim uticajnim susjedom kao što je Turska, te da je susret u Varšavi gotovo irelevantan. Jer kako možete odlučivati o miru i sigurnosti na Bliskom istoku o odsustvu dvije najvažnije zemlje u regionu, Irana i Turske i bez Rusije koja je danas najmoćnija zemlja na Blikom istoku.

Hassan Rouhani, Vladimir Putin i Recep Tayyip Erdogan u Sočiju, februar 2019.
Hassan Rouhani, Vladimir Putin i Recep Tayyip Erdogan u Sočiju, februar 2019.

RSE: Kako smatrate da će se situacija razvijati u budućnosti imajući u vidu relativnu „ravnotežu snaga“?

Vaez: Vidite, kada je riječ o ograničavanju i izolaciji Irana, postoji četiri decenije duga evidencija neuspjeha. Realnost je da su SAD sankcionisale Iran i pokušavale ga diplomatski i politički izolovati mnogo godina unazad i rezultat je bio još jača sila, prema ocjeni samih SAD, koja predstavlja najveću prijetnju regionu. Stoga je jasno da obnavljanje neuspješnih politika iz prošlosti neće rezultirati uspjehom.

Iranci su mnogo više strateški orjentisani prema svojim ciljevima i igraju na duge staze i na njh pritom nemaju uticaja izborni ciklusi, na način na koji to ima u SAD, a isti je slučaj i sa Rusijom, usput budi rečeno. Za sada izgleda da uprkos disproporcijalno većim vojnim sposobnostima, SAD i njihovi saveznici gube igru na Bliskom istoku od Rusije i Irana.

U svakom slučaju situacija je prilično krhka i iz perspektive Teherana i Moskve ti njihovi dobici bi se mogli lako promijeniti ili ukoliko bi SAD i njihovi saveznici pojačali pritisak ili sa incidentom koji bi mogao uzrokovati konflikt koji bi se lako mogao otrgnuti kontroli. A postoji tako mnogo trenja između dvije strane, primjera radi u Siriji ili Persijskom zalivu, Jemenu, u Libanu, Avganistanu. Veoma je moguće da neki neočekivani sukob može rezultirati sa velikom krizom.

RSE: Mislite li da situacija može brzo izmaći kontroli?

Vaez: Bez ikakave sumnje niko ne želi rat sveopštih razmjera, ali ratovi često započinju kao rezultat loše procjene, zato što ljudi misle da se vojna konfrontacija može organičiti. Postoje mnogi ljudi u Trumpovoj administraciji i takođe američki saveznici u regionu kao što je Saudijska Arabija i UAE i Izrael koji bi voljeli da Trumpova administracija „okrvavi nos Irana“ i da ga zapravo posječe na dvije strane ulaskom u ograničenu vojnu konfronatciju.

Ali ponavljam, možete zakoračiti u konflikt misleći da će biti ograničen i limitiran, no u praksi se može veoma lako otrgnuti kontroli naročito u situaciji u kojoj strane nemaju kanal komunikacije niti diplomatski izlaz.

RSE: Dok razgovaramo, Vi ste u Minhenu na konferencijii o sigurnosti. Ako tako mogu reći, kakav spektar mišljenja postoji tamo u pogledu svega o čemu razgovaramo?

Vaez: Znate, cijela ova dinamika o kojoj razgovaramo se prilično jasno reflektovala ovdje. Postoji puno frustracije i skepticizma u vezi američke politike i njenog liderstva kod evropskih i NATO saveznika. A SAD još uvijek nastavljaju da pitaju Evropljane i ostale saveznike da ih slijepo slijede u što god Sjedinjene Države vjeruju da je ispravna politika, bez obzira da li je riječ o povlačenju iz JCPOA (Zajednički svobuhvatni plan akcije-službeni naziv sporazuma) nuklearnog sporazuma ili da je riječ o priznavanju alternativne vlade u Venecueli. A tu je naravno i osjećaj nesigurnosti za budućnost, jer bez liderstva i bliske koordinacije između saveznika preko Atlantika sva ova pitanja postaju mnogo teža za razrješavanje.

Facebook Forum

XS
SM
MD
LG