Dostupni linkovi

Mogu li Turska, Rusija i Iran iscrtati budućnost Sirije?


Vladimir Putin, Hassan Rouhani i Recep Tayyip Erdogan, Ankara

Piše: Mike Eckel (Priredila: Biljana Jovićević)

Sastanak u srijedu turskog predsjednika Recepa Tayyipa Erdogana (Redžep Tajip Erdoan) sa ruskim liderom Vladimirom Putinom i iranskim Hassanom Rouhanijem (Hasan Rohani) u Ankari je skup o budućnosti Sirije, na kojem će učesnici sedmogodišnjeg brutalnog rata pokušati da iscrtaju mapu puta.

Problem je što su se prioriteti i interesi Rusije, Turske i Irana u Siriji, ali i cijelom regionu, često razilazili i razilaze.

Mnogi posmatrači i stručnjaci kažu da bi rezultat ovog sastanka Erdogana sa njegovim gostima Putinom i Rohanijem, na kojem će se crtati budućnost Sirije mogao biti okončan tako što će više odigrati jednu predstavu za javnost nego donijeti održive političke odluke.

Naime, interesi ove tri zemlje u Siriji na cijelom bliskoistočnom regionu češće su različiti nego ne.

"Nije mi je jasno oko čega se mogu dogovoriti", kaže Mark Katz (Kac), stručnjak za Bliski istok na Univerzitetu George Mason u Virdžiniji. "Mislim da će za njih optika biti sasvim dovoljna."

Sve tri zemlje imaju različite agende u Siriji.

Teheran dugo podržava režim Bashara al-Assada (Bašar el Asad) i šiitsko alavisku bazu koja ih održava, ali je takođe neprijatelj NATO članice Turske.

Moskva podržava Iran ekonomski, uključujući i neke nuklearne programe, a Sirija je najbliskiji saveznik Moskve na Bliskom istoku.

Turska se protivi Assadu, i svako malo imaju sukobe sa Rusijom, i tako već vjekovima.

"Od početka, trojna alijansa između Moskve, Ankare i Teherana je savez zbog pogodnosti", kaže Marc Pierini (Mark), bivši ambasador EU u Turskoj, Siriji, Libiji i Tunisu. "To je veoma neuobičajeno zbog različitih interesa koje imaju."

Onda, tu je Vašington, koji ne učestvuje u ovim pregovorima, ali je dugotrajna i dominantna strana u bliskoistočnoj politici, sa kojom pak sve tri strane imaju konfliktne agende.

"Zajednički imenilac"

Iransko decenijama staro neprijateljstvo između Teherana i SAD naglo je povećano dolaskom Donalda Trumpa (Trump) na vlast. Turska je NATO saveznica sa trenutno veoma nategnutim odnosima sa Vašingtonom, naročito oko američke podrške kurdskim milicijama koje se bore u Siriji. A ruski pogled na Sjedinjene Države je umnogome onakav kakav je imao Sovjetski savez: geopolitički rival kojem se treba konfrontirati kad kog je moguće - bilateralni odnosi između dvije zemlje su, kako ih je nedavno opisao ruski ministar Sergej Lavrov "gori nego tokom hladnog rata".

Ipak, sve tri strane simultano trebaju neku vrstu američkog prisustva da bi izbalansirali sile protivteže: primjera radi da bi obuzdali Izrael od preduzimanja više agresivnijih akcija protiv sirijskih vladinih snaga i milicija bliskih Iranu. Ili da bi organizovali i finansirali rekonstrukciju Sirije jednom kada se konflikt konačno okonča.

"Na momenat izgledaće kao da su oni ti koji donose odluke, i naravno, bez SAD. I čine sve da izgleda da donose političke odluke nezavisno od SAD, i na osnovu njihovih bazičnih zajedničkih imenilaca", kaže Katz.

Tu je, naravno, i činjenica da svako pojedinačno od njih želi da drži onog drugog izvan balansa: Turska želi da drži Iran na "stand bay-u" ali takođe žele da vide i odlazak Assada: Rusija želi bliskije veze sa Turskom ali takođe im je potrebna Sirija zbog njene mediteranske pomorske baze u Tartusu: Iran želi da održi liniju snabdijevanja za Hezbolah u Libanu i spriječi Tursku da ne uđe u Irak.

"Oni sigurno neće reći jedan drugom šta im je zaista na umu", kaže Patrick Clawson, direktor za istraživanje vašingtonskog Instituta za Bliskoistočno politiku.

"Biće to značajan sastanak, ali onaj koji je opterećen sa mnogo razlika“,[ZZ13] kaže ovaj analitičar.

Astana proces

Posljednji susret između Putina, Rouhanija i Erdogana održao se u novembru prošle godine u crnomorskom boravištu Sočiju.

Sastanci pod imenom Astana proces, nazvani prema glavnom gradu Kazahstana, gdje su tri zemlje započele napore, do sada su dali malo rezultata, a u mjesecima koji su uslijedili sve tri strane su povećale prisustvo u Siriji zajedno sa saveznicima na terenu.

I pored međunarodne osude, Sirija je nastavila da izvodi hemijske napade na opozicione snage u oblastima u kojima žive civili.

"Niko na Zapadu ne vjeruje da će Astana proces proizvesti trajni rezultat, tako da će morati da se vrate za sto UN-a u Ženevi, a, da bi imali produktivnu diskusiju, potrebna vam je čvrsta i konzistentna pozicija SAD-a i čvrsta pozicija sa perspektive SAD – EU koje nama", kaže Pierini, inače stručnjak Carnegie Europe.

Marc Pierini: Upitno da će Astana proces proizvesti trajni rezultat
Marc Pierini: Upitno da će Astana proces proizvesti trajni rezultat

U međuvremenu, Turske akcije i njihovo otopljavanje veza sa Moskvom, nastavlja Pierini, po svemu sudeći, dijelom je motivisana domaćom politikom i nacionalističkim političarima koji smatraju da Kurdi mogu biti prijetnja turskoj državi.

"Pravi rizik za Zapad je da i Iran i Turska mogu dati zeleno svjetlo Turskoj da proširi svoje operacije na istok Sirije, istočno od rijeke Eufrat, pa sve do rijeke Tigris", kaže Pierini. Tu se nalazi oko 2.000 američkih snaga koje vrše operacije zajedno sa britanskim i francuskim jedinicama i kurdskim milicijama.

"To bi bila ogromna komplikacija", kaže on.

Zamjena uloga

Kada je riječ o Rusiji, njihove akcije u Siriji su dugo bile dio strategije čiji je cilj da bude u rangu sa SAD-om za velike političke krize, kaže ruska analitičarka Olga Oliker. Ali to predstavlja rizik za Moskvu.

"Ruski pristup je u sljedećem: konfrontirati se SAD-u, recimo u Siriji, a onda napraviti sporazum, a tu je onda podijeljena odgovornost. Ali, za sada, model Rusije je ovaj: Rusija se konfrontira SAD-u, ponovo, recimo, u Siriji - SAD odlaze i Rusija ostaje, držeći šapu na Siriji", rekla je Olga Oliker tokom rasprave u Wilson centru Kennan Instituta u Vašingtonu.

"Rusija je ostavljena da izvede kraj igre, sa SAD-om koji do određene mjere igra ulogu ometača. To je zamjena uloga", kaže ona.

Steven Cook (Stiven Kuk), stručnjak američkog Savjeta za vanjske poslove (Council on Foreign Relations) čiji je fokus arapska i turska politika, kaže da je, više od bilo čega drugog, sastanak u Anakri podsjetnik na uspjeh Rusije da upadne u vakuum koji je nastao zbog neangažovanja SAD-a u regionu.

"U Siriji, Rusija je demonstrirala političku volju i održavanje moći", napisao je Cook u prošlosedmičnoj analizi.

"To je mnogo važnije nego, primjera radi, veličina ruske ekonomije, koja je korištena kao indikator za slabosti Moskve".

"Rusi neće otići, oni imaju strategiju da oslabe Zapad i to počinje na Bliskom istoku. Osim toga, Moskva više nema ideološki teret komunizma čime joj je olakšano stvaranje prolaza u regionu", zaključuje Steven Cook.

Facebook Forum

XS
SM
MD
LG