Piše: Kemal Kurspahić
(Mišljenja izrečena u komentaru ne odražavaju nužno stavove RSE)
Kad je, 10. decembra 1999, preminuo predsjednik Hrvatske Franjo Tuđman najbolji odgovor na pitanje šta će to značiti za Hrvatsku dao je prvi američki ambasador u Hrvatskoj Piter Galbrajt (Peter Galbraith): "Tuđman je imao dva sna: nezavisna Hrvatska i Hrvatska u Evropi. Prvi san je ostvario a drugi se može ostvariti samo nakon njegove smrti".
Hrvatska u međuvremenu jeste postala članica i Evropske unije i NATO-a ali su i nedjeljni predsjednički izbori, 21 godinu nakon njegove smrti, pokazali koliko je tuđmanovština nekompatibilna s evropskim normama i vrijednostima.
Njegova sljedbenica na čelu države i partije, Kolinda Grabar-Kitarović, tokom petogodišnjeg predsjednikovanja i izborne kampanje za drugi mandat nije propustila nijednu priliku da se predstavi kao patriotski najvatrenija predstavnica tuđmanizma: njeni javni nastupi odvijali su se u koreografiji hrvatskog nacionalizma; u odnosima s Bosnom i Hercegovinom koristila je i članstvo Hrvatske u euroatlantskim institucijama da agituje za evropski pritisak na tu zemlju da pod naizgled nespornom potrebom za "jednakopravnost" prihvati u osnovi rasistički izborni zakon suprotan evropskom idealu ravnopravnih građana i naroda; širila je po evropskim prijestonicama strah od prijetnje povratnika sa ratišta džihada u Bosnu i Hercegovinu; širom otvorila javnu scenu za promociju ustaštva, rehabilitaciju pravosnažno osuđenih ratnih zločinaca i ohrabrila etnofantazije o obnavljanju "Hrvatske Republike Herceg-Bosna" i nakon što su njeni ratni utemeljitelji osuđeni za udruženi zločinački poduhvat; ne propuštajući priliku za javnu promociju svojih patriotskih emocija, od lokalnih manifestacija do euforične proslave fantastičnog uspjeha Hrvatske na Svjetskom fudbalskom prvenstvu u društvu predsjednika pobjedničke ekipe Francuske na pobjedničkom postolju i u svlačionici nacionalnog tima.
Sve te folklorne manifestacije patriotizma na kraju nisu bile dovoljne za izbornu pobjedu: birači u Hrvatskoj, koja tek treba da sustigne evropske standarde i vrijednosti, od svoje su predsjednice logično očekivali više od poticanja osjećanja ugroženosti među njihovim sunarodnicima u susjednoj državi.
Osim toga – bivša predsjednica je, u često kontradiktornim javnim istupima u zemlji i svijetu, gurala Hrvatsku u pogrešan istorijski i savremeni kontekst. Tipičan primjer je njena nedavna izjava kako je odrasla iza željezne zavjese u zemlji u kojoj nije bilo ni osnovnih potrepština. Ta izjava izazvala je javna reagovanja, uz podsjećanje kako je – nasuprot priči o djetinjstvu iza željezne zavjese - Kolinda Grabar kao tinejdžerka išla u srednju školu u Sjedinjenim Državama. Ona je u ishitrenom reagovanju ogovorila kako je u Ameriku nije poslao Tito već njen tata koji je bio bogati mesar i teško radio da kćerki omogući svjetsko obrazovanje.
Na taj način, ona je sama poništila i vlastitu priču o iskustvu "iza željezne zavjese". U zemljama koje su zaista bile dio sovjetske imperije nije bilo ni "bogatih mesara" niti su građani mogli dobiti pasoše i vize da putuju i školuju se u velikom svijetu. To je, nasuprot iskustvu zemalja sovjetskog bloka, bilo moguće samo u Titovoj Jugoslaviji nakon što je on – još 1948. godine – odbio Staljinov diktat.
Ali, pripovijesti sada bivše hrvatske predsjednice o željeznoj zavjesi imaju i aktuelni kontekst. Ona je - s igranjem na kartu nacionalizma, populizma, rehabilitacije ustaštva a sa njim i neofašizma – gurala Hrvatsku u klub država bivše sovjetske imperije koje se okružuju "željeznom zavjesom vrijednosti" unutar same Evropske unije.
Dovoljno je pogledati primjer dvije države koje su doživjele sovjetsku vojnu intervenciju i višedecenijsku okupaciju i ideološku opresiju: gušenje tenkovima reformi i nacionalnih aspiracija Mađarske 1956. i slamanje opozicije zavođenjem vojnog zakona u Poljskoj 1981. Danas te zemlje unose u uniju ideologije suprotne evropskim vrijednostima. Pored ostalog – pokušaje zakonskog sankcionisanja bilo kakvog javnog preispitivanja suodgovornosti Poljske za zlodjela nacista na njenoj teritoriji u Drugom svjetskom ratu i ograničavanje akademskih sloboda i okrutno postupanje prema imigrantima u slučaju Mađarske.
Bivša predsjednica Hrvatske i njena diplomatija, koristeći i članstvo svoje zemlje u euroatlantskim institucijama, nije propuštala nijednu priliku da traži podršku međunarodnih partnera za promjene izbornog zakona i osiguranje jednakopravnosti u susjednoj zemlji na način koji će onemogućiti da Hrvatima "drugi biraju predstavnike" u institucijama susjedne države.
Kampanja je, s upornim ponavljanjem u svakom bilateralnom i multilateralnom povodu i kontekstu, postala kontraproduktivna. Više evropskih institucija insistiralo je na promjenama izbornog zakona koje će osigurati jednakopravnost ne isključivo "konstitutivnih naroda", već prije svega svih građana na način da i pripadnici "ostalih" – kako je presudio i Evropski sud u "slučaju Sejdić i Finci – ali i nesrpsko stanovništvo Republike Srpske i Srbi u Federaciju mogu da se kandiduju i budu birani na javne funkcije.
Sa iskustvom potopa kampanje bivše predsjednice Hrvatske i na domaćem i na međunarodnom planu, mislim da i najčešće pitanje povodom smjene na vrhu Hrvatske – a šta će to značiti za Bosnu i Hercegovinu – zahtijeva izvjesno fokusiranje: Bosna i Hercegovina je preživjela jednu kampanju nasrtaja na njenu državnost i suverenitet a najvišim predstavnicima Hrvatske ostaje da vide šta će sa svojim izbornim mandatom uključujući i poštovanje državnosti Bosne i Hercegovine.
Facebook Forum