Dostupni linkovi

Zoran Milanović, od Trgovačkog suda do Pantovčaka


Milanovićeve pristalice u izbornom stožeru

Vijesti o izboru Zorana Milanovića, reakcijama na izbor i pripremama za preuzimanje predsjedničke funkcije i dalje su na naslovnim stranicama hrvatskih dnevnih novina, a time se bave i mediji u regiji i šire.

Tko je Zoran Milanović, i može li se po njegovom premijerskom mandatu i dosadašnjoj političkoj karijeri zaključiti kakav će biti hrvatski predsjednik?

Budući hrvatski predsjednik Zoran Milanović, koji će u veljači preuzeti funkciju na koju je izabran 5. siječnja, biti će – ako je suditi po njegovoj političkoj biografiji - bitno drugačiji predsjednik nego što je to njegova prethodnica, aktualna predsjednica Kolinda Grabar Kitarović.

Generacijski su bliski – ona je rođena 1966, a on 1968. godine, oboje su radili u Ministarstvu vanjskih i europskih poslova, i oboje su bili u hrvatskim vladama – ona kao ministrica u dva navrata, a on kao pomoćnik ministra i premijer. I tu sličnosti prestaju.

Milanović je rođen u Zagrebu. Otac mu je u socijalizmu bio viši rukovodeći kadar, koji je početkom devedesetih bio i pomoćnik ministra u jednoj vladi koju je vodila Hrvatska demokratska zajednica (HDZ).

Milanović je osnovnu i srednju školu i studij prava – kada je kao izvrstan student dobio i Rektorovu nagradu - završio u Zagrebu, kratko je radio na Trgovačkom sudu, a od 1993. radi u Ministarstvu vanjskih i europskih poslova u Zagrebu, u Bruxellesu i opet u Zagrebu.

Učlanjuje se u Socijaldemokratsku partiju (SDP) 1999. godine, i kraće vrijeme je početkom dvijetisućitih pomoćnik ministra vanjskih poslova u vladi Ivice Račana. Nakon Račanove smrti izabran je 2007. godine za predsjednika SDP-a, i nakon pobjede na parlamentarnim izborima 2011. godine postaje premijer koalicijske vlade lijevog centra.

Nakon gubitka vlasti na parlamentarnim izborima krajem 2015. godine osniva privatnu konzultantsku tvrtku. Oženjen je i ima dvoje djece.

Premijerska karijera

Kao premijer Milanović je na unutarnjopolitičkom planu imao dva problema – lošu gospodarsku situaciju i dolazak Tomislava Karamarka na čelo oporbenog HDZ-a, koji je kurs testranke skrenuo oštro udesno.

Dva najsnažnija udarca Milanoviću s desna bilo je punih 555 dana prosvjeda dijela ekstremnih veteranskih udruga pred Ministarstvom branitelja u središtu Zagreba i prosvjedi i razbijanje ploča sa natpisima na latinici i ćirilici na tijelima lokalne vlasti u Vukovaru.

Razbijanje ploča sa natpisima na latinici i ćirilici na tijelima lokalne vlasti u Vukovaru
Razbijanje ploča sa natpisima na latinici i ćirilici na tijelima lokalne vlasti u Vukovaru

Izostanak oštrije reakcije na prosvjed pred Ministarstvom branitelja osvetio mu se, jer su oni krajem svibnja 2015. godine – taman na dan kada je potpredsjednik Milanovićeve vlade Branko Grčić trebao izići sa prvim dobrim vijestima o oporavku hrvatske ekonomije - izvršili juriš na zagrebački Markov trg, između zgrada Sabora i Vlade, i postali vijest dana, umjesto dugo očekivane vijesti o rastu BDP-a.

Milanović je imao jasan pozitivan stav o antifašizmu i negativan o povijesnom revizionizmu i Nezavisnoj državi Hrvastkoj (NDH). Kada je predsjednica Kolinda Grabar Kitarović skandiranje navijača na zagrebačkom stadionu ustaškim pozdravom "Za dom spremni" nazvala "veličanstvenom", on je to osudio i rekao da je trebala "hladno i dostojanstveno" otići sa stadiona. Tada je kazao i da je za njega "u Drugom svjetskom ratu postojala samo jedna hrvatska vojska, to su bili hrvatski partizani i partizani Hrvatske."

Vanjskopolitičko djelovanje

Na vanjskopolitičkom planu najveći je izazov bila migrantska kriza 2015. godine, kada je oko 700.000 migranata organizirano o trošku hrvatske Vlade prihvaćeno i provezeno kroz Hrvatsku prema zapadnoj Europi, gdje je on vrlo ponosan na humani postupak hrvatskih vlasti.

Politika prema zemljama "regije" bila mu je generalno na planu suradnje, suprotno od predsjednice Kolinde Grabar Kitarović koja se više puta pohvalila da joj je jedan od najvećih uspjeha to što je Hrvatsku - izvadila iz "regiona".

Na takvu njegovu poziciju dok je bio na premijerskoj funkciji bacaju sjenu ocjene koje je dao tijekom tajno snimanog razgovora sa liderima veteranskog prosvjeda 2016. godine, kada je među ostalim Srbiju nazvao "šakom jada", a srbijansku vladu" – "beogradskom čaršijom", a za BiH je rekao kako to "nije država, jer tamo nemaš s kime razgovarati" i da bi je "preko reda ugurao u Europsku uniju".

U utorak je pak na novinarsko pitanje kazao da se nakon proglašenja izborne pobjede nije čuo sa srbijanskim predsjednikom Aleksandrom Vučićem, ali da, kazao je, nema veze – "radit ćemo posao, radi se o odnosima među državama". Dodao je da je sve što je rekao o Srbiji "faktografski točno".

Kada su u pitanju svjetski državnici, odmah sutradan nakon izborne pobjede sat vremena je, kako je sam kazao, proveo u razgovoru sa turskim predsjednikom Recepom Tayyipom Erdoğanom.

Facebook Forum

XS
SM
MD
LG