Dostupni linkovi

Vanredna vijest

Marković je još moj predsjednik


Dnevnik za Radio Slobodna Evropa vodio dramski umjetnik iz Sarajeva Josip Pejaković.

Subota, 12. septembra 2009.
Dok nisam radio TV serijal ''U IME NARODA'' subota je za mene kao i za sav ''normalan svijet'' bila neradni dan. Mada sam katkada ranije znao i imati neku predstavu. U zadnje vrijeme toga je sve manje. Pošto je ljetna pauza, što se serijala tiče, subota je dakle neradni dan. Koristim priliku da odem na Vlašić, gdje moja porodica i ja odavno imamo kuću u rekreacionom centru. Tamo sam proveo cijelo ljeto sa svojim prijateljem iz Beograda. Rekreacija, ribolov, malo fizičkih aktivnosti, šetnje i to je sve. Priča. Tu su bila i moja dva psa, tornjaka, Laf i Bos. Idem iz Sarajeva i ove subote jedva čekam da dodjem na Vlašić. Ostaju iza mene gradovi i sela. Dolazim u Travnik, moj rodni grad. Interesantno, u Travniku uvijek idem glavnom ulicom, nekada Titovom a sada Bosanskom, ne bi li nekoga sreo poznatog? Nema nikoga, ili su pomrli ili otišli iz ovoga grada koji bez njih nekako izgleda avetinjski kao i mnogi manji gradovi u BiH danas. Zašto je to tako? Ne bi o tome ovoga puta. Ustvari, želim čim prije da se popnem na Vlašić. I evo me, popeo sam se. Prvo skrećem u selo Mudrike, odakle je moj junak Fadil Mekić, sjekač ''Fadil Stihl'', kojeg odnedavno nažalost ima samo u mojoj priči. Umro je prošle godine. Idem kod čovjeka koji brine o mojoj kući i mojim psima. Laf i Bos, tornjaci u njihovom prirodnom ambijentnu, zadovoljni i sretni što su dobili od mene hranu. Odlazim do svoje kuće u sportsko-rekreacioni centar Babanovac. Nema gotovo nikoga. Tužno izgleda Vlašić gdje ima 2000 vikendica i na stotine motela i hotela, dosta neukusno izgrađenih, bez ikakvog plana. Puno prljavštine. Ne postoji planina u BiH, koja je toliko uništena bespravnom gradnjom kao Vlašić. Zašto je to tako? I tome neću ovoga puta. Dolazim pred kuću, naviru uspomene. Kuća koju smo gradili moja porodica i ja sa ljubavlju prije rata, sada izgleda drugačje. Bio je rat, objekat je srušen kao i cijela BiH. Pokušavam to nekako prikrpiti. Zašto je to tako? Zato! I to je sve. Ništa mi ne preostaje nego da udahnem ovaj vlašički zrak i natrag u Sarajevo. Iza mene ostaje Vlašić, obasjan suncem u zalasku, sve izgleda čarobno. Dolazim u Travnik, opet idem Bosanskom ulicom. I dalje nema nikoga poznatog. Skoro da sam izašao iz Travnika, a negdje u blizini Šarene džamije, prilazi mi jedan momak sa vrućim somunima ramazanskim, koje u Travniku zovu pitice i kaže: Ponesi, ovakvih nema u Sarajevu'' Osjećao sam se kao izduvan balon. Sve ono prethodno negativno je iščezlo pred dva vrela somuna i osmjehom mladića. Kako čovjeku malo treba da bude sretan! Dolazim u Sarajevo. Pitice su još uvijek vruće. Ulazim u kuću. U tom će i nedjelja.

Nedjelja, 13. septembar 2009.
Nedjelja, kao i svaka druga. Budim se rano. Izlazim i odlazim u FIS. Još uvijek sam u mislima sa Vlašićem. Mislim na moje pse tornjake koji mi nedostaju. U fisu, poznatom sarajevskom kafiću, gdje se okuplja sarajevska raja, Emir, Bulajić, Ivica koga zovemo popularno Ibrahim i drugi. Neko donese paradajza, ja travničkog sira, neko lozu sa Pelješca i pjesme, naravno, iz čitave Jugoslavije. Tema Sarajevska ''nemultietičnost'' i tako do kasnog popodneva. Oni slučajni prolaznici nam se pridružuju, kao doktor Čaki, bivši sportista i odličan otorinolaringolog. Zapjeva se i poneka, ovdje nepoželjna ''srpska pesma'', tek da se ne zaboravi. Zovem Vladu u Beograd da mu kažem šta radimo pred Fisom. Vraćam se kući. Kratki odmor i odlazim na Darivu kod prijatelja koji tamo ima pansion. Sjedim i uživam u osvježenju koje dolazi sa Bentbaše. Vraćam se kući. Ne gledam televiziju. Zaspim. Eto i ponedjeljka.

Ponedjeljak, 14. septembar 2009.
To je dan koji sam uvijek želio preskočiti. Šta god krenem, ne ide mi od ruke, ali moram odnekud početi. Sve skoro 4 godine radim onako dopunski u firmi TEHEL, kao šef za odnose za javnošću. Firmu TEHEL je osnovao gosp. Ante Marković. Gradimo hidroelektrane koje stalno puštaju vodu (male), stambeno poslovne zgrade kao i apartmansku zgradu na Bjelašnici. Tako ja i dalje imam svog ličnog predsjednika. Onoga sa istim optimističkim osmjehom. Mogli ste ga imati i vi. Ali niste bili dovoljno mudri kao ja. Svakoga ponedjeljka dolazi avionom u Sarajeva iz Zagreba i odlazi u petak. Predsjednik je u velikoj formi. Sačekujem ga i ovoga ponedjeljka na aerodromu. Osmjeh dobrodošlice, onaj prepoznatljivi. Okolo ozarena lica, svi ga vole. Odlazimo u firmu gdje nas čeka mlada ekipa stručnjaka Nejla, Bojan, Kenan, Damir, Samir, Feđa, Dževad. Svi stoje kao postrojeni vojnici. Radimo do kasno u noć.

Utorak 15. septembar 2009.

Ustajem rano. Sjedim i pijem jutranju kafu pred Fisom sa Emirom. On se jako nervira čitajući novine. Komentariše naslove. Puno poznatih iz javnog i političkog života prolazi ispred Fisa. Tu se nalazi Predsjedništvo, Ministarstvo vanjskih poslova, Kanton. Odlazim po gospodina Markovića u hotel i vozim ga u firmu TEHEL. Postrojeni uposlenici sretni, bila je plata. Ulazim u svoju kancelariju i počinjem raditi. Puno poziva, pitanja. Razmišljam o svemu. Najviše o svom pokojnom ocu, koji je bio električar. Ne mogu zamisliti kako bi reagovao na činjenicu da mu sin danas gradi hidrocentrale. Ne bi vjerovao, naravno. Pošto sam portparol firme TEHEL i gospodina Markovića, imam jedan poseban zadatak da novinarima ne dozvoljavam kontakt sa gosp. Markovićem, što je paradoks. On ne želi da učestvuje u postojećoj medijskoj političkoj pijaci. Ozbiljan čovjek i bavi se ozbiljnim biznisom. Radimo do kasno u noć uz prekida za ručak. Odvodim ga u hotel. Odlazim kući. Ne gledam televiziju. Čitam novu dramu Duška Andžića ''Koma'' i zaspim. Komiran.

Srijeda 16.septembar 2009.
Opet isto. Fis. Kafa. Nervozni Emir. Odlazak po gospodina Markovića. Dolazak u Tehel. Srdačni postrojeni uposlenici. Rad kao i utorak. To je takav posao, koji mobiliše sve do kraja. Takav je gospodin Marković. Očinjski nježan ali traži preciznost i stalni rad. Moram priznati da mi je trebalo puno vremena da se na to naviknem. Nisam se navikao, jer sam u odnosu na ostale uposlenike privilegovan, ali ja mu takav trebam, za tu poziciju ja sam se kod njega izborio a i on naravno kod mene. Pristao sam da mu služim kao Kent Liru. Ja sam njegova kratica za sve. Ali to znamo samo nas dvojica. Gospodin Marković je svugdje dobrodošao na bivšem prostoru Jugoslavije, kao i nedavno kada je održao govor na nekadašnjem SIVu, pred Ministrima svih zemalja bivše Jugoslavije uključujući Rumuniju i Mađarsku, manirom velikog znalca. Precizno sondirao problematiku na Balkanu i šire, konstatacijom ''Ima rješenja krize'' al nemamo kadrova da to sprovedu. Dobio je frenetični aplauz zbog toga. Isti onaj, od istih onih koji su mu aplaudirali prije dvadesetak godina. Oni koji su tada nažalost izabrali neki drugi put. Ja ga nisam izabrao. Ja sam ostao vjeran idejama Ante Markovića i ja ga slijepo slijedim na tome našem malom zajedničkom putu. Niže se i četvrtak i petak. Aerodrom, ispračaj, rečenica poznata ''u ponedjeljak popodne na istom mjestu''. A ja gdje ću? Pogledam skoro sunce u zalasku, onako prema Vlašiću. Gdje ću drugo nego na Vlašić. Kroz moj rodni Travnik, pa onako opet Bosanskom ulicom, ne bi li ipak sreo nekog poznatog da popijemo zajedno Lutvinu kahvu na plavoj vodi,onako iz džezve u fildžan, a na tacni sa jedne strane lokum a na drugoj šibica i cigara. Pa kako ne bi od meraka iako ne pušim i zapalio. Samo ako sretnem nekog poznatog?

Četvrtak, 17. septembar 2009. godine
Ispred mene će se desiti i neki četvrtak, kada će Marković sa saradnicima otići u Dubravu i hidrocentralu. Ja ću ostati u Sarajevu da mu skratim pantalone novoga odijela koji je kupio.

Petak, 18. septembar 2009. godine
Čeka me, a šta drugo, nego Vlašić. I opet Bosanskom ulicom, sredinom, tražeći nekog novog poznanika u mom rodnom gradu Travniku. Penjanje na Vlašić. Moji Bos i Laf. Igra do kasno u noć. Možda ću i prespavati, sam, u svojoj kući i dočekati željenu subotu, kao nešto što sam dočekivao i ranije. Postoji nada da će ipak jednoga dana, nekada, biti drugačije u ovom razorenom prostoru koji se danas zove Bosna i Hercegovina.

Vaše mišljenje

Prikaži komentare

XS
SM
MD
LG