Široka evropska shvatanja

Dnevnik za Radio Slobodna Evropa vodio Nemanja Tepavčević iz Herceg Novog, postdiplomac Evropske politike i društva na Univerzitetu Oxford, kolumnista „Vijesti“.

Subota, 22.januar

Doputovao sam u Madrid. Neplanirano putovanje u špansku prijestonicu rezultat je potrebe za metropolskim žamorom koji mi nedostaje u Oxfordu, i želje da osjetim mediteranski duh koji mi fali u hladnoj Engleskoj. Na aerodromu sam upoznao energičnu slikarku iz Zambije, koja je cijeli život provela seleći se sa jednog kontinenta na drugi. Kaže da je ponosna što je djecu uspjela odgojiti na otvoren način i što ih nije ograničavala zatucanim vrijednostima. Sa svojih sedamdesetak godina, Oenone je vitalnija je njenih balkanskih vršnjaka. Mislim, svaka čast našim penzionerima, ionako jedva sastavljaju kraj sa krajem, tako da i ne mogu misliti na avionska putovanja. Poenta je, međutim, da mi Balkanci, koliko god nam novca dali na raspolaganje, nikada nismo zadovoljni. A iako bismo naučili da se ne žalimo, onda bismo bili u manjku entuzijazma za otkrivanjem novog. Pri tumaranju po aerodromu, pošteno sam se nasmijao vidjevši znak koji upućuje na multikonfesionalnu prostoriju za molitvu – pomislih na prijedlog novog crnogorskog ministra turizma da se na Rumiji izgradi objekat za sve tri vjere koje obitavaju u Baru. Čelnici SPC su ovu ideju dočekali sprdnjom naznačavajući da takvo nešto nigdje u svijetu ne postoji. Pogriješili su: na aerodromu se svi mole zajedno. A pošto na Rumiju slijeću helikopteri, kako bi bilo da izgradimo heliodrom iznad najveće crnogorske luke i na njemu objekat sličan onome na Heathrowu?

Nedjelja, 23.januar

Drugi i posljednji dan mog boravka na iberijskom poluostrvu. Lijeno jutro i umorna, polualkoholisana lica onih koji se vraćaju sa sinoćnjeg provoda. Nalazim ugodnu kafeteriju, naručujem kafu i pokušavam dešifrovati El Pais pomoću znanja italijanskog jezika. Pored mene sjedi srednjovječni par koji mi se čini još uvijek pod uticajem jedne od mnogobrojnih fešti od sinoć. Nastojimo se sporazumjeti jer me žarko interesuje otkud ovolika energija za zabavom. Siguran sam da mediteranski mentalitet igra značajnu ulogu, ali mi señor sa brkovima ukazuje na iskustvo Francove diktature. Njegova supruga klima glavom i kao da me kori zbog moje mladosti i lakog življenja: „Vrijeme je da živimo bez lanaca. Zar misliš da nismo imali dovoljno dug period bez slobode?“ Mijenjam raspoloženje, smračava mi se pred očima i kažem da nažalost razumijem kako im je bilo. Bez pretjerivanja, mi još uvijek ne poznajemo opipljivu slobodu. Pri svakom povratku u Crnu Goru, tuga mi stisne srce kada osjetim psihičko zarobljeništvo kod mojih sugrađana. Dan sam završio povratkom u Oxford. Budući da je put počeo susretom sa ženom „širokijeh evropskih shvatanja“ što bi rekao Mima Karadžić, da bi sve bilo zaokruženo, završio je upoznavanjem histerične starije dame iz visoke londonske aristokratije. Gospođi je smetalo što u ovoj zemlji više nema „pravih“ Engleza te što niko više tečno ne govori njen jezik. Naravno, aludirala je na imigrante. Bilo mi je žao. Njen pristup životu je dijametralno suprotan načinu mog i Oenoninog razmišljanja.

Ponedjeljak, 24.januar

Vratio sam se ustaljenom tempu života. Nakon jutarnjeg kafetinsko-nikotinskog rituala, sastajem se sa jednom akademkinjom iz Oxforda da bismo razgovarali na temu skorašnje političke promjene u Crnoj Gori. Oboje se slažemo da postoji nada za bolje sjutra i da će maleni Montenegro krenuti hrabrijim koracima ka liberalnoj demokratiji. U popodnevnim časovima, na fakultetu je bilo govora o načinima istraživanja u političkim naukama, te je profesor kao primjer naveo utvrđivanje razlika između kompetitivnih autoritarnih režima, izbornih demokratija i modernih liberalno-demokratskih sistema. Kaže da u prvoj grupi postoje izbori, ali nisu ni fer ni slobodni, dok vladajuća klasa ne poštuje slobode građana. Instinktivno me je obuzela nostalgija i misli na Crnu Goru i okruženje natjerale su me da razmišljam o deformisanim demokratoidnim državama koje su „mladi, lijepi i pametni“ stvorili i dali mojoj generaciji da živi u njima. Pri povratku kući, pažnju mi privlači protest nekoliko desetina ljudi s iranskim zastavama. Traže osudu diktatorske vladavine Ahmadinejada i najhitniju akciju međunarodne zajednice da se zaustavi mučenje i zvjersko ubijanje pristalica opozicije režima u Teheranu. U razgovoru s iranskim imigrantima, saznajem da su dva čovjeka obješena zbog njihove saradnje sa grupom iseljenika u Camp Ashrafu u Iraku, gdje su razmjenjivali utiske o nedemokratskom opstanku na vlasti okrutnog diktatora. Koračam ulicama, srećan što sam slobodan i tužan što većina ljudi na ovoj planeti nema mogućnost da jednako udiše ovaj isti zrak slobode koji nam svima pripada.

Utorak, 25. januar

Još jedna kolumna u crnogorskom listu „Vijesti“. Opet pokušavam da na skroman način utičem na slobodnomisleće ljude u Crnoj Gori, nadajući se da i oni uviđaju fašisoidne pojave koje vrebaju u našem i širem evropskom društvu. Nakon razgovora sa prijateljicom iz Pariza, popodne sam proveo razmišljajući o političkom seizmu koji potresa zemlje Magreba, prvenstveno Tunis. Decenijama su zapadne sile podržavale diktatorski režim s druge strane Mediterana. Danas, kada je g.Ben Ali bačen u kantu prošlosti, tzv.demokrate se plaše da će Tunižani pasti u zamku islamskog fundamentalizma. Opasna su ta razmišljanja, jer čovjek lako podliježe manipulaciji i počinje proces generalizacije svih muslimana širom svijeta po nama na Balkanu dobro poznatoj matrici: svi oni žele džihad te ih moramo ukrotiti. Žalosno. Čitam na jednom crnogorskom portalu da se čovjek u Bijelom Polju obratio sudskim organima zbog buke iz džamije tokom pozivanja na molitvu. Zatim primjećujem komentar čitaoca koji kaže da bi se i on mogao žaliti na zvonjavu crkve, pa da će tražiti da se ugrade drvena zvona kako bi se buka ublažila. Duhovit komentar koji udara pravo u srž ovakvih tužnih pojava. U međuvremenu, nadam se da će miris jasmina iz Tunisa osvježiti i politički zadimljene prostorije Balkana.

Srijeda, 26.januar

Dan sam započeo jutarnjim vijestima na BBC-ju. Nakon posljednjeg gutljaja kafe, odlazim na fakultet. Na predavanju o evropskom sistemu vladavine još jednom osjećam iskreni gušt zbog duboko ukorijenjenog osjećaja evropejstva među mojim kolegama. Profesor iz Poljske okružen je nama, studentima Evropljanima, iz Njemačke, Holandije, Španije, Slovačke, Francuske, Bugarske, Austrije, Britanije i naravno Crne Gore. Pričali smo o izbornim modelima i pominjali D’Hondtovu formulu koja se primjenjuje u Crnoj Gori. Akademici se slažu da je najmanje reprezentativna i da omogućava snažnim partijama na vlasti da svoje infrastrukturne pipke zariju duboko u društvo i da marginalizuju opoziciju. Ne boli me što je bezprogramska opozicija izgubila kompas u Crnoj Gori niti što izborni zakon ide na ruku DPS-u. Boli me što su građani pasivni i iz nekog mističnog straha ćute i trpe, i jedne i druge, i vlast i opoziciju. Pitam se da li između njih ima suštinske razlike?

Četvrtak, 27.januar

U okviru seminara o spoljnoj politici EU, na Univerzitetu je danas održano predavanje o odnosima Evrope i Afrike. Damien Helly iz Instituta za bezbjednosne studije u Parizu je govorio o potencijalno dvodimenzionalnoj funkciji nekadašnjeg kolonijalnog carstva gramzivih evropskih velesila. Afrika je ili prilika ili prijetnja, u zavisnosti od načina na koji se Evropljani postave prema njoj. Prošlo je vrijeme superiornog ponašanja evropskih prijestonica i svaka afrička zemlja zaslužuje individualni pristup kompleksnosti njene sociopolitičke i ekonomske situacije. Špartajući od sjevernog ka južnom kvartu Oxforda, mislio sam o međudržavnim i međuetničkim odnosima opterećenim prošlošću. Koliko vremena je potrebno da se EU počne ophoditi prema afričkim susjedima kao jednakim igračima? Koliko dugo će jezivi Holokaust biti izgovor izraelskim vlastima da se nehumano odnose prema Palestincima? Koliko dugo ćemo se mi Novljani i naše komšije Dubrovčani gledati poprijeko? Kada ćemo progutati ponos i iskreno se nasmijati jedni drugima?

Petak, 28. januar

Hladno jutro, a grijanje ne radi. Nekada mi se čini da je Engleska zemlja trećeg svijeta: česme za hladnu i toplu vodu su i dalje razdvojene, kuće u mom naselju još uvijek imaju kanalizacioni sistem sličan septičkim jamama, a grijanje gasom radi jednako efikasno kao i ljetnje vodosnabdijevanje u Herceg Novom. Vrijeme za ručak provodim u menzi jednog od oxfordskih koledža sa kolegama sa fakulteta. Nakon jeftinog ali ukusnog obroka, dok smo pili kafu, primjetio sam da u uglu pored nas grupa studenata pomno prati internacionalni kanal Al Jazeera. Egipat je u plamenu. Ovdašnji analitičari ekstatično komentarišu dolazak svojevrsnog demokratskog cunamija u arapskom svijetu. Ipak je zdravije da ljudi sami traže promjene i da hrabro ugrabe slobodu koja im pripada. Sjetih se Iraka i pomislih šta je režim Georga W. Busha donio ovoj zemlji osim više stradanja i destrukcije? Umoran od političkih dešavanja, usmjerujem misli ka nedjelji – u posjetu mi dolazi prijateljica iz Crne Gore koja će prvi put boraviti u Engleskoj. Otkrivanje čarobnih kutaka Londona biće savršen način da obilježim kraj još jednog nedjeljnog poglavlja mog životnog dnevnika.