Dostupni linkovi

Vanredna vijest

Andrea Radak: Fijasko desetljeća


Radak: Ide li Hrvatska u pogrešnom smjeru?
molimo pričekajte

No media source currently available

0:00 0:00:56 0:00

Radak: Ide li Hrvatska u pogrešnom smjeru?

(Mišljenja izrečena u komentaru ne odražavaju nužno stavove RSE)

Andrea Radak (52) je novinarka iz Zagreba. Novinarstvom se profesionalno bavi od kraja devedesetih, kada se ono činilo kao propulzivno zanimanje, pišući za Jutarnji list, Republiku, Slobodnu Dalmaciju, dvotjednik Zarez... S vremenom se sve više orijentira na rad u i za neprofitne medije.

Suosnivačica je KopMedije, prve medijske zadruge u Hrvatskoj. U Novosti dolazi u lipnju 2004. godine, u vrijeme dok je taj tjednik bio još daleko od autanja na kioscima, i u njemu već desetak godina radi na mjestu zamjenice urednika.

Subota, 5. siječnja

Nakon cjelodnevnog muvanja po kući, predvečer se suprug, kći i ja dogovaramo da odemo u kino. Na repertoaru multipleksa beskrajno su predvidljivi naslovi, pa izabiremo kino Evropa u kojem igra film "Shoplifters", odnosno "Obiteljske veze", kako je kod nas preveden. Japanski redatelj Hirokazu Kore-eda dobio je za njega Zlatnu palmu na zadnjem festivalu u Cannesu.

Obitelj u doba neoliberalizma snimljena u duhu neorealizma – tako bismo mogli opisati ovaj emotivno i moralno kompleksan film u kojem redatelj socijalno-politički kontekst prikazuje suptilno, u drugom planu, ali dovoljno jasno da se vidi da su mnogima dostupni samo loše plaćeni poslovi, da otkaze dobivaju oni koji na svom radnom mjestu imaju najveću satnicu pa će nakon toga postati još malo siromašniji, da je društvena briga za starije ili djecu nedostatna i prebačena na leđa pojedinaca.

U ovoj tokijskoj obitelji, u kojoj na kraju ništa nije onako kako nam se činilo da jest, bakina mirovina jedini je siguran prihod, što je filmski motiv koji se posljednjih godina proteže od Like do Tokija, od filma "Sedamdeset i dva dana" Danila Šerbedžije do japanskih "Obiteljskih veza".

Za moju 15-ogodišnju kći to je bilo dosta uznemirujuće – siromaštvo kojem su izloženi, sitne krađe u koje se upuštaju djeca, motiv zlostavljane djevojčice kojoj obitelj kradljivaca daje utočište... Hirokazu Kore-eda ne nasjeda na priče o obitelji kao "prirodnoj zajednici" – kako obitelj vole mistificirati neokonzervativci – ona je danas, zapravo, temeljna ekonomska jedinica, ali su ljubav i empatija mogući na najneočekivanijim mjestima i u odnosima koji su u početku bili mišljeni sasvim drukčije, poput koristoljublja, ili borbe za preživljavanje, ili straha od starosti i samoće.

Nedjelja, 6. siječnja

Ujutro je na portalima osvanula vijest da je novi Tuđmanov spomenik u Zagrebu išaran simbolom srpa i čekića. Taj je čin u vijestima uglavnom prezentiran kao "vandalizam" i "vandalski napad". Komunalci su srp i čekić promptno obrisali, kao što je i general kojemu je spomenik podignut davno prije devedesetih odustao od svega što taj simbol predstavlja. I put svakom vandalizmu bio je otvoren.

Nedjelja je i razmišljamo kamo otići na kratki izlet. Odlučili smo se za vožnju automobilom od Zaprešića prema selu Šenkovcu, tik do slovenske granice. Putokaz u Šenkovcu pokazuje nadesno za Klanjec. To može biti samo onaj zagorski, Augustinčićev Klanjec. Skrećemo i uistinu, cesta vodi uz Sutlu i slovensku granicu do Klanjca. Kada smo već tu, skoknut ćemo i do obližnjeg Kumrovca. U njemu nas ne zanimaju toliko Titova rodna kuća, Augustinčićev spomenik ispred nje i etno-selo, koliko zgrada bivše političke škole.

Naime, u proljeće 2012. godine pomagali smo u akciji spašavanja knjiga iz zgrade političke škole, kada je nekoliko sanduka knjiga o kojima nitko nije vodio računa prebačeno na Filozofski fakultet u Zagrebu. I tada je s nama išla kći, kojoj je taj događaj ostao u živom sjećanju i sada je poželjela ponovno vidjeti "onu uništenu zgradu punu knjiga". Na ulazu su lokoti i upozorenje da je obilazak opasan po život.

Dolazimo sa stražnje strane zgrade, gdje je ljetna pozornica, ulazimo kroz razbijena vrata i nalazimo put do prostorije s ostacima knjiga razbacanima po podu: Marx, Engels, Kardelj, socijalizam na zapadu... U proteklih sedam godina zgrada je, očekivano, dodatno propala – zbog vlage unutrašnjost zdanja podsjeća na utrobu kakvog broda. Osjećamo se kao istraživači Atlantide, jedne napredne, ali propale civilizacije, čiji su se kormilari brzo ukrcali na pobjedničke brodove.

Hladno je i ne možemo dugo ostati. Sjedamo u automobil i krećemo nazad za Zagreb. Na putu nas hvata mrak, kroz koji se probija osvijetljena sljemenska staza. "Austrijanac Marcel Hirscher po peti je put slavio na Sljemenu", slušamo na radiju. Upravo je završila još jedna "Snježna kraljica".

Marcel Hirscher, fotoarhiv
Marcel Hirscher, fotoarhiv

Ponedjeljak, 7. siječnja

Ovaj tjedan sam na godišnjem, ali dan po navici počinjem pregledavanjem mejlova i čitanjem vijesti. Ne znaju svi da ne radim, pa mi je tako stigao tekst kolege Milana Gavrovića koji piše o tome što za Hrvatsku znači da ima najbolje guvernere na svijetu, najprije Željka Rohatinskog, a sada i Borisa Vujčića. A znači sljedeće: ono što je najbolje za londonski časopis "Bankar" i za naše guvernere ne znači da je najbolje i za ekonomiju i stanovništvo zemlje, dapače, to znači da je Hrvatska zapravo eldorado za strane bankare i uvoznike.

Eto, tako je jedan od dvojice "najboljih guvernera", Boris Vujčić, svojevremeno kao viceguverner Hrvatske narodne banke korisnike kredita s klauzulom u švicarskim francima stručno upozoravao na rizik porasta tečaja franka od deset do petnaest posto. Franak je na kraju rastao i do 60 posto...

O tome koliko su upozorenja HNB-a bila neadekvatna i da središnja banka ne izvršava svoju regulatornu ulogu svjedočila je jedna bivša zaposlenica Hypo banke, kasnije savjetnica u Udruzi Franak: "To je kao da ministar zdravstva kaže da na tržištu postoji lijek za trenutačno ublažavanje glavobolje, ali će dugoročno izazvati karcinom. I onda, nakon što je to rekao, proizvod ostavlja na tržištu..."

Spadam među onih otprilike 400.000 sretnika u Hrvatskoj koji su, bilo direktno bilo indirektno, pogođeni toksičnim kreditima u švicarcima. Prije nekoliko godina razgovarala sam sa sociologom Marekom Mikušem o posljedicama kreditnog zaduživanja u francima po stanovništvo u zemljama Istočne Evrope, o čemu je provodio istraživanje. Nema aspekta života, od poslovnog do privatnog, na koji ovaj kredit ne utječe... Sljedećeg tjedna moram u banku, čije poslovanje nadzire "najbolji guverner u svijetu", da vidim što dalje...

Utorak, 8. siječnja

Puno je sitnih poslova po kući, nakon čega odlazim u Novi Zagreb do mame. Riječ po riječ, i ona se sjeti da je u mojim godinama već bila u mirovini. Cijeli radni vijek provela je u tekstilnoj industriji "Pobjeda", tvornici na Zavrtnici poznatoj po proizvodnji kvalitetnog trapera i kordsamta. Krajem osamdesetih i početkom devedesetih i oni su, kao i velika većina tekstilne industrije u Hrvatskoj, počeli propadati. Mami su dokupili staž i tako je vrlo rano otišla u mirovinu. Posao joj nije bio težak, ali mučilo ju je radno vrijeme koje je počinjalo u šest ujutro.

Naime, prvih godina se pazilo na to da službenici i radnici dolaze u isto vrijeme, da se ne bi stvarale razlike. Kasnije se od tog principa odustalo. Mama kaže da su zbog propasti tvornice ona i kolegice i kolege na kraju plakali.

Ilustrativna fotografija
Ilustrativna fotografija

U međuvremenu je cijela tekstilna industrija premještena puno istočnije, i umjesto Božene, Nevenke, Bibe, Milke, Sofije..., danas se nad merceriziranim pamukom i keper-vezom znoje neke druge radnice, one u Bugarskoj ili Rumunjskoj ili još dalje, izvan Evrope. One nikada neće dobiti trinaestu plaću, neće se hraniti u tvorničkoj menzi, niti imati ostale tvorničke i sindikalne pogodnosti koje su imale radnice i službenice "Pobjede".

Srijeda, 9. siječnja

Objavljeni su rezultati novog CRO Demoskopa: da se danas održavaju parlamentarni izbori, HDZ bi dobio 29,1 posto podrške, SDP 16,1 posto, a Živi zid 13,7 posto. Smjer kretanja zemlje podupire samo 22,7 posto građana, dok čak 68,5 posto njih smatra da Hrvatska ide u pogrešnom smjeru.

Takve protestne glasove prikuplja Živi zid, o čijem je porastu popularnosti i uopće o desnom populizmu u Evropi za N1 televiziju govorio ekonomski analitičar Domagoj Mihaljević. Budući da tzv. politički centar sve više zazire od demokracije, na njegovim se ruševinama događaju različiti politički procesi, kaže on, pa su tako i pokret Pet zvjezdica i Liga u Italiji preuzeli vlast na ruševinama starog sistema.

Poznato je da su Ivan Pernar i Živi zid "u središte pažnje postavili pojedine teme o kojima se malo ili uopće ne raspravlja – siromaštvo, novac, dugovi, vanjska politika, medijska cenzura...", napisao je drugom prilikom Mihaljević, no "problem je što je njihov sadržaj naivno uobličen u iracionalnim, pretpolitičkim terminima borbe dobra i zla, jednostavnim formulama koje ne pomažu ni razumijevanju stvarnosti ni njezinoj promjeni."

Za razliku od ovakvih analiza, većina medija na pojavu Živog zida reagira ismijavanjem ili zgražanjem, što također ne pomaže razumijevanju stvarnosti, niti će spriječiti daljnju mobilizaciju antipolitičkog raspoloženja.

Četvrtak, 10. siječnja

Predstavnici Izraela danas su u Zagrebu službeno obavijestili Ministarstvo obrane ono što već svi neslužbeno znaju – da ne mogu dobiti odobrenje SAD-a za isporuku aviona F-16 Barak Hrvatskoj. Premda upućeni tvrde da je hrvatski državni vrh barem godinu dana znao za američki uvjet da ne mogu dobiti avione s ugrađenom izraelskom opremom, ministar obrane Damir Krstičević i dalje tvrdi da je Hrvatska "sve napravila ispravno" i da za "ovu neočekivanu komplikaciju" nema nikakve odgovornosti hrvatske strane.

Ministrov posao stoljeća – namjeravana kupovina 12 aviona starih 30 godina za gotovo tri milijarde kuna, koje je SAD prodao Izraelu, a on na njima napravio preinake pa su Amerikanci tražili da se iz njih ukloni sva dodatna oprema – pretvorio se u fijasko desetljeća, što otvara pitanje njegove političke odgovornosti, ali i prostor da se u javnosti napokon povede rasprava koja je tokom ove nabavke uglavnom bila izvan vidokruga političkih stranaka, što znači da su na to upozoravali samo pojedini aktivisti nevladinih organizacija i poneki komentatori, rasprava naime o tome trebaju li Hrvatskoj uopće borbeni avioni...

Petak, 11. siječnja

Pomalo mi se javljaju kolegice i kolege radi priprema za novi broj "Novosti". Poslijepodne bih se trebala čuti s kolegom koji sprema opsežan tekst u povodu jubilarnog broja. Naime, sredinom veljače izaći će tisućiti broj ovog "manjinskog tjednika". Tisuću je to tjedana, ili gotovo dvadeset godina, u kojima smo pokušali iskoračiti iz identitetskih okvira u koje su nas gurale ovdašnje politike, okvira koji su pogubni kako za "manjinu" tako i za "većinu".

Jer identitetske politike, kao što je prije gotovo deset godina upravo za "Novosti" izjavio sociolog Rastko Močnik, onemogućavaju ljudima da nastupaju kao pojedinci ovakve ili onakve političke, kulturne ili umjetničke orijentacije, oni mogu nastupiti samo kao Hrvati, ili Srbi, ili..., što znači da je njihova mogućnost participacije radikalno sužena.

"Novosti" su pokušaj da se polje participacije proširi, odnosno da se pojedincima pruži prilika da istupaju kao zagovornici onakvih političkih, kulturnih ili umjetničkih orijentacija koje će omogućiti postizanje najšire participacije za sve...

Facebook Forum

XS
SM
MD
LG