Odredbe koje eksplicitno kriminaliziraju robovlasništvo ili druge oblike iskorištavanja ne postoje u ustavima ili kaznenim zakonima 94 zemlje svijeta ili u gotovo polovini od 193 članice Ujedinjenih nacija, pokazala je globalna studija Univerziteta u Nottinghamu.
Prema bazi podataka nazvanoj "Antirobovlasništvo u domaćem zakonodavstvu", kmetstvo, dužničko ropstvo, prisilni brak i trgovina djecom nisu izričito kriminalizirani u skoro dvije trećine zemalja, i navode se u kontekstu trgovine ljudima.
Zakone kojima se kažnjava trgovina ljudima imaju gotovo sve zemlje svijeta, no "rupe" u zakonima omogućavaju da se u nekim slučajevima eksploatacija ne procesuira. Najčešće se radi o ugovorenim i maloljetničkim brakovima, koji se također smatraju vrstom trgovine ljudima, a koji se primjerice u zakonodavstvu Bosne i Hercegovine smatraju prekršajem za koji se izriču novčane kazne.
Bojan Arula, ekspert u oblasti borbe protiv trgovine ljudima i ilegalnih migracija iz Centra za socijalni rad u Banjaluci kazao je za Facebook rubriku Zašto? Radija Slobodna Evropa (RSE) da je robovlasništvo kao jedan oblik trgovine ljudima već stavljeno van zakona određenim pravnim aktima pa možda iz tog razloga nije bilo potrebe da se kao poseban vid trgovine ljudima zasebno i definira.
Istaknuo je da zakoni BiH roditelje ne prepoznaju kao moguće počinioce krivičnog djela trgovine ljudima i da to nije u skladu sa međunarodno preuzetim obavezama BiH, te ukazuje na razloge zašto Bosna i Hercegovina svake godine završi u najnižoj grupi u izvještaju State Departmenta o stanju trgovine ljudima u svijetu.
RSE: Jesu li maloljetnički brakovi, po zakonima u Bosni i Hercegovini, trgovina ljudima?
Arula: Bosna i Hercegovina nikad nije implementirala ono što je potpisala, dokumenta koja se tiču zaštite žrtava trgovine ljudima, a prije svega tu mislim na Palermo protokol.
U BiH je problem što naši zakoni ne prepoznaju roditelje kao osobe koje čine krivično djelo trgovine ljudima ni u slučajevima kada djeca stupaju u maloljetničke brakove, a mahom su to dogovoreni brakovi, niti kada iskorištavaju svoju djecu za prosjačenje.
Mi kao stručni radnici, kao profesionalci koji se dugo godina bavimo ovom temom smo u više navrata upozoravali nadležne da postoji ta "rupa" u našem zakonodavstvu gdje mi ne implementiramo međunarodne obaveze koje smo preuzeli, primarno Palermo protokol, u zaštiti djece koja su potencijalne ili su žrtve trgovine ljudima. Dakle, BiH, odnosno naš krivičnopravni sistem zaštite ne prepoznaje takvu djecu kao žrtve trgovine ljudima, nego se isključivo ide na zanemarivanje djeteta.
RSE: Procesuiraju li se takvi slučajevi i kakve su kazne?
Arula: Uglavnom se ne procesuiraju. Lično sam u nekoliko navrata slao prijave za krivično djelo trgovine ljudima. Kolege iz policijskih agencija korektno obave svoj posao. Međutim, kad to dođe do tužioca to se redovno vraćalo uz konstataciju da se radi o zanemarivanju i zlostavljanju djeteta. Nerijetko se to završavalo kao prekršaj, a ne kao krivično djelo. Roditelji se uglavnom obavežu da plate neku novčanu kaznu koju oni vrlo rijetko ili nikad ne plate jer se radi o porodicama koje su u finansijski nezavidnoj poziciji.
RSE: Šta vlasti čine na suzbijanju te pojave?
Arula: Problem je, u principu, nadležnost. Mi se još uvijek nismo dogovorili šta je čija nadležnost. Imamo državnog koordinatora za borbu protiv trgovine ljudima u okviru Ministarstva bezbjednosti BiH. On zaista dobro obavlja svoju funkciju.
Međutim, kada dođe do spuštanja određenih nadležnosti po dubini nastaju problemi. Mi koji radimo u toj oblasti pokušavamo da edukujemo profesionalce koji stupaju u kontakt sa potencijalnim žrtvama ili sa žrtvama trgovine ljudima kako bi im se adekvatno asistiralo i kako bi se oni zaštitili u okviru postojećih zakona i kako bi se oni zaštitili na najbolji mogući način. To je ono što negdje funkcioniše u BiH, ali to nije dovoljno. To i jeste glavni razlog zašto Bosna i Hercegovina svake godine završi u onoj najnižoj grupi u izvještaju State Departmenta o stanju trgovine ljudima.
- USAID: BiH da riješi trgovinu ljudima ili može ostati bez američke pomoći
- BiH formira mrežu istražitelja za borbu protiv trgovine ljudima
RSE: Kako je BiH regulirala pitanje prisilnog rada?
Arula: Prisilni rad jeste neka vrsta trgovine ljudima. Meni je poznat samo jedan slučaj procesuiranja "Zmaja od Šipova" (Ilija Grahovac, op. a.) koji je navodno držao čovjeka u robovlasničkom odnosu. Nije mi poznato kako se taj slučaj završio i da li se uopšte završio.
RSE: Spomenuli ste ranije "rupe" u zakonima. Što bi trebalo ispraviti?
Arula: To je, prije svega, odnos zakona prema roditeljima koji svoju djecu koriste za sticanje nelegalne dobiti, odnosno koji ih tjeraju na prosjačenje i na prisilni rad, zatim roditelje koji tjeraju djecu da ulaze u maloljetničke brakove. Generalno, u ovom trenutku naš zakon roditelje ne prepoznaje kao moguće počinioce krivičnog djela trgovine ljudima i tvrdim da to nije u skladu sa međunarodno preuzetim obavezama BiH i to je nešto što se u najskorije vrijeme i po hitnom postupku trebalo mijenjati. Lično, u zadnjih deset godina ne vidim spremnost nadležnih da promijene bilo šta po tom pitanju.
Facebook Forum