Subota, 4. decembar 2004. godine
Zvonjava u ranu zoru. Bunovna otvaram. Na vratima Hana, moja starija kćerka. Stiže iz Beča gdje studira prevodilaštvo. Od ove godine pola nas živi u Beču, a pola u Sarajevu. Nakon dugo vremena evo nas svih iz cijele porodice na okupu. Hana uz kafu priča da je završila prijevod knjige Ljubavnice ovogodišnje austrijske nobelovke Elfride Jelinak. Hana je knjigu počela prevoditi i prije vijesti iz Štokholma.
Naveče putujemo u Zenicu na prezentaciju najnovije knjige Mile Stojića, mog supruga. Knjigu je objavio mali, ali agilni izdavač Vrijeme koji će štampati i Hanin prijevod Ljubavnica. Nakon ugodnog ručka u restoranu Dubrovnik, koji nam priređuje direktor Vremana, Muamer Spahić, književna prezentacija u prepunom Klubu knjige. Neposredno prije početka dolazi ekipa pisaca, prijatelja iz Sarajeva: Faruk Šehić, Goran Samardžić i Ahmet Burić. Mile me je zamolio da u okviru prezentacije i ja nešto pročitam. Izabirem njegovu hercegovačku priču Svjetlost u pomrčini sunca.
Nedjelja, 5. decembar 2004. godine
Širi porodični ručak kod moje sestre Besime. Besima, aktivna političarka, tumači mi najnovije turbulencije iz oblasti koja se zove politički život Bosne i Hercegovine, a koju ja sve slabije razumijem. Zatim mi pokazuje tekst koji je objavila u Oslobođenju povodom smrti ukrajinske prostitutke u Mostaru. U cijeloj ovoj jezivoj priči moja sestra vidi oblik manipulacije i nasilja nad ovom nesretnom ženom. Mislim da je apsolutno u pravu.
Poslije podne mi stiže Tanja Miletić Oručević, moja prijateljica i saradnica, rediteljica Feralovog Kabarea. Izbor Feralovih tekstova nudila sam nekolicini reditelja, ali niko nije imao petlje da se poduhvati jednog tako visoko zahtjevnog posla. Jedni su mi govorili da to više nikoga ne zanima, drugi da to i nije ženska tema, a treći da to nije bosanska već hrvatska stvar. Feral sam odigrala do sada preko 40 puta u Bosni, Hrvatskoj, Sloveniji, Srbiji i Americi uz ovacije publike i visoke ocjene kritike. Tanja i ja sada radimo jedan poetski teatar i oduševljena sam idejama moje prijateljice. Vjerujem ponovno u naš uspjeh.
Ponedjeljak, 6. decembar 2004. godine
Zovu iz Siska da li je sve u redu sa gostovanjem Kabarea, potom iz Ptuja gdje nastupam na završnoj večeri Festivala slovenske monodrame. Sređujem administraciju u vezi sa vizama za moju ekipu. Potom razgovaram telefonom s Predragom Lucićem, urednikom Ferala i jednim od autora kabaretskih tekstova. Zanimaju ga pojedinosti u vezi s mojim gostovanjem u Beogradu, te mi šalje faksimil prikaza iz dnevnog lista Danas u kome Milica Zaječer piše o predstavi uz vrhunske ocjene. Predragov talent jedinstven je u našoj literaturi, a njegove parodije su vrhunac naše satire.
Navečer slušam intervju Milorada Dodiga na banjalučkoj televiziji. Govori precizno i ubitačno o lažima nacionalne mitologije, lopovluku koji se neometano odvija pod firmom zaštite nacije. Kaže da Karadžić nije u socijalizmu robijao zbog nacije, nego zbog pljačke rezane građe. Meni kao glumici najupečatljiviji su pasaži o tome kako su književnici Nogo, Đogo, Kapor i Crnčević u ime srpstva iz Banja Luke iznijeli hektolitre viskija marke Čivaz. Sviđa mi se Milorad Dodig. Ima nešto autentično i viteški otmeno u njegovoj borbi protiv balkanskih kokošara.
Utorak, 7. decembar 2004. godine
Zove me Milan Trivić, direktor bosansko-hercegovačke televizije. Već nakon premijere Feral Kabarea mi je predložio jedan televizijski show koji bi bio baziran na starim i novim Feralovim tekstovima. Pita me dokle sam došla sa scenarijem. Predložio je jednu pilot emisiju za Novu Godinu, ali zbog ranije preuzetih obaveza nemam vremena. Odlažemo to za januar.
U novinama komentari na izvinjenje koje je srbijanski predsjednik Tadić, koji se nalazi u službenoj posjeti Bosni i Hercegovini, uputio žrtvama. Nisam slušala to njegovo izvinjenje, ali po svemu sudeći još jedno muljanje o tome kako smo svi krivi, a to znači da niko nije kriv. Svi prave paralelu sa Vilijem Brantom, ali ne treba izgubiti iz vida činjenicu da je on kleknuo u Poljskoj tek kada je Njemačka toj zemlji platila ratne reparacije.
Srijeda, 8. decembar 2004. godine
Na kafi u ateljeu arhitekta Zlatka Ugljena s mojim školskim drugom Muhidinom, takođe arhitektom. Razgovaramo o graditeljstvu usred ove porušene zemlje, o blistavim Ugljenovim građevinama, poput Hotela Ruža, od kojih su neke u minulom ratu sravnjene sa zemljom. Predlažem da nam Ugljen napravi scenografiju za jednu poetsku inscenaciju Nikole Šopa, na šta se majstor samo smješka.
Naveče, u knjižari ByBook, slušam sa kćerima Hanom i Ivanom bosansko-hercegovačke pjesnikinje kako recitiraju protiv nasilja. Ali, oni što čine nasilje rijetko dolaze na književne večeri.
Četvrtak, 9. decembar 2004. godine
Gotovo cijeli dan do Siska vozim svoju malu teatarsku čergu. Na bosanskoj carini granični službenik zagleda moju neobičnu pozorišnu prtljagu, strogo kontrolira dokumente, prebrojava tehniku, ali već kod pogleda na mog konjića od stiropora njegovo se lice počinje smješkati. Ljubazno kaže: ''E pa sretan nastup gospođo Borić''.
Naveče u Sisku s prijateljima uz vino prebiremo uspomene. Sjećamo se Čede Kisića, Mirka Kovača, te pokojnih Oskara Daviča i Jure Kaštelana, te mnogih drugih koje je nekada okupljao ovaj grad. Nekada davno i moj muž je u ovom gradu dobio istaknutu književnu nagradu, a i ja bila s njim na dodjeli, pa je naša zajednička fotografija objavljena u monografiji Željezare Sisak. Danas je ta monografija svjedočanstvo o jednom propalom svijetu. Željezara je tajfunski privatizirana, pokradena i uništena, a njezinih 15 hiljada ljudi završilo je na ulici – iskustvo, nama Bosancima, vrlo dobro poznato.
Razgovaram s Nebojšom Borojevićem, sisačkim glumcem, jednim od osnivača amaterskog teatra Daska. On kaže da su teatarski zaljubljenici opstali i u vremenima kada je gotovo sve srušeno. Nebojša na književnoj večeri govori Miline tekstove i u jednom trenutku prekida sa čitanjem zagrcnut jecajem.
Petak, 10. decembar 2004. godine
Šetamo s prijateljima po adventski ukrašenom Sisku. Sačekujemo ostatak ekipe i okupljamo se na zajedničkom ručku. Munjeviti Ibrahim Alibegović, poznatiji kao Ibro dirka naš, put do Sarajeva prevalio je za dvostruko manje vremena nego ja. Vozi, pjeva, glumi, svira – idealan suradnik za putujući teatar.
Već u podne za večerašnji Feralov Kabare sve su karte prodane pa domaćini govore da bi termin trebalo ponoviti, ali ja već sutra putujem za Sloveniju.
Na kraju predstave oduševljenje, aplauzi, suze - kao i u svim drugim gradovima bivše nam domovine. Još jednom pomišljam da je moj povratak u domovinu imao puno smisla. Bio je veliki rizik napustiti svu udobnost koju sam imala kao glumica bečkog Foks teatra i zamijeniti je neizvjesnošću putujuće glumice u vlastitom teatru. Što se mene tiče, rizik se isplatio.
Doviđenja uskoro u vašem gradu.
Zvonjava u ranu zoru. Bunovna otvaram. Na vratima Hana, moja starija kćerka. Stiže iz Beča gdje studira prevodilaštvo. Od ove godine pola nas živi u Beču, a pola u Sarajevu. Nakon dugo vremena evo nas svih iz cijele porodice na okupu. Hana uz kafu priča da je završila prijevod knjige Ljubavnice ovogodišnje austrijske nobelovke Elfride Jelinak. Hana je knjigu počela prevoditi i prije vijesti iz Štokholma.
Naveče putujemo u Zenicu na prezentaciju najnovije knjige Mile Stojića, mog supruga. Knjigu je objavio mali, ali agilni izdavač Vrijeme koji će štampati i Hanin prijevod Ljubavnica. Nakon ugodnog ručka u restoranu Dubrovnik, koji nam priređuje direktor Vremana, Muamer Spahić, književna prezentacija u prepunom Klubu knjige. Neposredno prije početka dolazi ekipa pisaca, prijatelja iz Sarajeva: Faruk Šehić, Goran Samardžić i Ahmet Burić. Mile me je zamolio da u okviru prezentacije i ja nešto pročitam. Izabirem njegovu hercegovačku priču Svjetlost u pomrčini sunca.
Nedjelja, 5. decembar 2004. godine
Širi porodični ručak kod moje sestre Besime. Besima, aktivna političarka, tumači mi najnovije turbulencije iz oblasti koja se zove politički život Bosne i Hercegovine, a koju ja sve slabije razumijem. Zatim mi pokazuje tekst koji je objavila u Oslobođenju povodom smrti ukrajinske prostitutke u Mostaru. U cijeloj ovoj jezivoj priči moja sestra vidi oblik manipulacije i nasilja nad ovom nesretnom ženom. Mislim da je apsolutno u pravu.
Poslije podne mi stiže Tanja Miletić Oručević, moja prijateljica i saradnica, rediteljica Feralovog Kabarea. Izbor Feralovih tekstova nudila sam nekolicini reditelja, ali niko nije imao petlje da se poduhvati jednog tako visoko zahtjevnog posla. Jedni su mi govorili da to više nikoga ne zanima, drugi da to i nije ženska tema, a treći da to nije bosanska već hrvatska stvar. Feral sam odigrala do sada preko 40 puta u Bosni, Hrvatskoj, Sloveniji, Srbiji i Americi uz ovacije publike i visoke ocjene kritike. Tanja i ja sada radimo jedan poetski teatar i oduševljena sam idejama moje prijateljice. Vjerujem ponovno u naš uspjeh.
Ponedjeljak, 6. decembar 2004. godine
Zovu iz Siska da li je sve u redu sa gostovanjem Kabarea, potom iz Ptuja gdje nastupam na završnoj večeri Festivala slovenske monodrame. Sređujem administraciju u vezi sa vizama za moju ekipu. Potom razgovaram telefonom s Predragom Lucićem, urednikom Ferala i jednim od autora kabaretskih tekstova. Zanimaju ga pojedinosti u vezi s mojim gostovanjem u Beogradu, te mi šalje faksimil prikaza iz dnevnog lista Danas u kome Milica Zaječer piše o predstavi uz vrhunske ocjene. Predragov talent jedinstven je u našoj literaturi, a njegove parodije su vrhunac naše satire.
Navečer slušam intervju Milorada Dodiga na banjalučkoj televiziji. Govori precizno i ubitačno o lažima nacionalne mitologije, lopovluku koji se neometano odvija pod firmom zaštite nacije. Kaže da Karadžić nije u socijalizmu robijao zbog nacije, nego zbog pljačke rezane građe. Meni kao glumici najupečatljiviji su pasaži o tome kako su književnici Nogo, Đogo, Kapor i Crnčević u ime srpstva iz Banja Luke iznijeli hektolitre viskija marke Čivaz. Sviđa mi se Milorad Dodig. Ima nešto autentično i viteški otmeno u njegovoj borbi protiv balkanskih kokošara.
Utorak, 7. decembar 2004. godine
Zove me Milan Trivić, direktor bosansko-hercegovačke televizije. Već nakon premijere Feral Kabarea mi je predložio jedan televizijski show koji bi bio baziran na starim i novim Feralovim tekstovima. Pita me dokle sam došla sa scenarijem. Predložio je jednu pilot emisiju za Novu Godinu, ali zbog ranije preuzetih obaveza nemam vremena. Odlažemo to za januar.
U novinama komentari na izvinjenje koje je srbijanski predsjednik Tadić, koji se nalazi u službenoj posjeti Bosni i Hercegovini, uputio žrtvama. Nisam slušala to njegovo izvinjenje, ali po svemu sudeći još jedno muljanje o tome kako smo svi krivi, a to znači da niko nije kriv. Svi prave paralelu sa Vilijem Brantom, ali ne treba izgubiti iz vida činjenicu da je on kleknuo u Poljskoj tek kada je Njemačka toj zemlji platila ratne reparacije.
Srijeda, 8. decembar 2004. godine
Na kafi u ateljeu arhitekta Zlatka Ugljena s mojim školskim drugom Muhidinom, takođe arhitektom. Razgovaramo o graditeljstvu usred ove porušene zemlje, o blistavim Ugljenovim građevinama, poput Hotela Ruža, od kojih su neke u minulom ratu sravnjene sa zemljom. Predlažem da nam Ugljen napravi scenografiju za jednu poetsku inscenaciju Nikole Šopa, na šta se majstor samo smješka.
Naveče, u knjižari ByBook, slušam sa kćerima Hanom i Ivanom bosansko-hercegovačke pjesnikinje kako recitiraju protiv nasilja. Ali, oni što čine nasilje rijetko dolaze na književne večeri.
Četvrtak, 9. decembar 2004. godine
Gotovo cijeli dan do Siska vozim svoju malu teatarsku čergu. Na bosanskoj carini granični službenik zagleda moju neobičnu pozorišnu prtljagu, strogo kontrolira dokumente, prebrojava tehniku, ali već kod pogleda na mog konjića od stiropora njegovo se lice počinje smješkati. Ljubazno kaže: ''E pa sretan nastup gospođo Borić''.
Naveče u Sisku s prijateljima uz vino prebiremo uspomene. Sjećamo se Čede Kisića, Mirka Kovača, te pokojnih Oskara Daviča i Jure Kaštelana, te mnogih drugih koje je nekada okupljao ovaj grad. Nekada davno i moj muž je u ovom gradu dobio istaknutu književnu nagradu, a i ja bila s njim na dodjeli, pa je naša zajednička fotografija objavljena u monografiji Željezare Sisak. Danas je ta monografija svjedočanstvo o jednom propalom svijetu. Željezara je tajfunski privatizirana, pokradena i uništena, a njezinih 15 hiljada ljudi završilo je na ulici – iskustvo, nama Bosancima, vrlo dobro poznato.
Razgovaram s Nebojšom Borojevićem, sisačkim glumcem, jednim od osnivača amaterskog teatra Daska. On kaže da su teatarski zaljubljenici opstali i u vremenima kada je gotovo sve srušeno. Nebojša na književnoj večeri govori Miline tekstove i u jednom trenutku prekida sa čitanjem zagrcnut jecajem.
Petak, 10. decembar 2004. godine
Šetamo s prijateljima po adventski ukrašenom Sisku. Sačekujemo ostatak ekipe i okupljamo se na zajedničkom ručku. Munjeviti Ibrahim Alibegović, poznatiji kao Ibro dirka naš, put do Sarajeva prevalio je za dvostruko manje vremena nego ja. Vozi, pjeva, glumi, svira – idealan suradnik za putujući teatar.
Već u podne za večerašnji Feralov Kabare sve su karte prodane pa domaćini govore da bi termin trebalo ponoviti, ali ja već sutra putujem za Sloveniju.
Na kraju predstave oduševljenje, aplauzi, suze - kao i u svim drugim gradovima bivše nam domovine. Još jednom pomišljam da je moj povratak u domovinu imao puno smisla. Bio je veliki rizik napustiti svu udobnost koju sam imala kao glumica bečkog Foks teatra i zamijeniti je neizvjesnošću putujuće glumice u vlastitom teatru. Što se mene tiče, rizik se isplatio.
Doviđenja uskoro u vašem gradu.
