Dostupni linkovi

Džaba ste krečili


Ista lica kao pre desetak godina. Zar “otac nacije” već nije imao šansu da pokaže svoje političko umeće uključujući u to i šta uraditi sa Kosovom? Ili, da mu damo još jednu šansu? Zar satiričar nije već dovoljno kopao po srpskim ranama i zagadio ih toliko da još uvek ne mogu da zarastu? A zločince da ne pominjem.

Subota 23. oktobar 2004. godine
Jutros sam pod utiskom sinoćnog perfomansa koji je u okviru Oktobarskog salona u Muzeju Nikole Tesle izvela Marina Abramović. Muzej je bio prepun. Ispred njega video proekcije te je publika posmatrala unutrašnja dešavanja sa ulice. Saobraćaj zaustavljen. Svet se okupio. Rad je umetnicino mentalno komuniciranje s urnom velikog naučnika koja je pohranjena u Muzeju, a 20 000 evra, koliko su ga Japanci platili, je Marinina donacija Muzeju. Otvaranje uz uručenje Specijalne nagrade Oktobarskog salona i Marinino dirljivo i suzama prekidano sećanje na 30 godina dug povratak kući: na rane sedamdesete kada je ona s grupom kolega, poput nekadašnjih impresionista, organizovala paralelni Oktobarski salon, na to kako su im se smejali i nisu ih razumeli, kako je tri decenije ovde niko nije zvao, i na to, kada se vratila, kako je rekla, dobivši kartu nazad, svoje prijatelje je zatekla u istom stanju, još uvek nepriznate i zanemarene. Koliko nam je pitanja postavila - Zašto tek posle uspeha u inostranstvu cenimo naše talente? Zašto su oni koji su ostali marginalizovani? Kako to da društvo koje je nekada imalo sopstvene nadrealiste, svoju modernu, koje je u tim ranim sedamdesetim imalo i autentične konceptualiste, pomalo zatvoreno za savremenu umetnost? Da li će i sledeća gradska uprava imati sluha, kao što je ova imala, za ovakve, makar zakasnele, povratke kući?

Ovakvi događaji odvlače misli ka onim stotinama hiljada, neki tvrde 400.000, koji su proteklih decenija bežali iz ove poludele zemlje i našli utočište negde u svetu, od kojih će većina samo doći da vidi ostarele roditelje, a oni uspešniji da ponekada pokažu ono što su uraili u sredini koja im je sada dom. Ne mogu da ne mislim na one studente iz Srbije iz 19. veka koji su se svi vraćali kući. Srbija 19. veka je bila zemlja koja im je nudila šansu i koja je, sporo, ponekada i sa prekidima, ipak prihvatala modernizaciju. Zbog toga su se i oni koji su stekli visoka znanja u Hejdelbergu, Parizu, Cirihu, Petrogradu vraćali kući sa željom da nešto učine za svoju zemlju – zvalo se to patriotizam, obaveza, nostalgija, ili kako već.

Nedelja 24. oktobar 2004. godine
Ponovo na Sajmu knjiga. Ovaj put pratim Andreja koji ima obaveze da bude na štandu Stubova kulture na kome su izložene dve njegove nove knjige. Nedelja je. Mnogo je ljudi. Vrućina. Radujem se novim knjigama mojih kolega. Ipak, mučnina zbog onih koji su među najpopularnijim. Na jednom štandu Ćosić potpisuje svoju tek štampanu knjigu o Kosovu. Na drugom, rukom ispisan plakat, najavljuje da Brana Crnčević takođe potpisuje knjige. Na trećem gužva oko novog romana Radovana Karadžića. Ne vidoh, a nisam baš zagledala, gde je Mirina knjiga. Naravno, sabrana dela Mome Kapora i ostalih patriotskih velikana. Sve je kao nekada, samo su ove godine oni na skromnijim štandovima. Još nisu kao devedesetih sišli u centralni krug, ali se polako primiču. Kao da se ništa nije desilo u međuvremenu, kao da nema nekih novih mladih pisaca i novih izdavača. Ista lica kao pre desetak godina. Zar “otac nacije” već nije imao šansu da pokaže svoje političko umeće uključujući u to i šta uraditi sa Kosovom? Ili, da mu damo još jednu šansu? Zar satiričar nije već dovoljno kopao po srpskim ranama i zagadio ih toliko da još uvek ne mogu da zarastu? A zločince da ne pominjem. Što klinci kažu – džaba ste krečili.

Ponedeljak, 25. oktobar 2004. godine
Kratak boravak u SANU. Nakon odsustva od više meseci, drugi put za nedelju dana. Ipak sam tamo s prekidima provela skoro tridesest godina. Ostali su neki prijatelji, ali i stalni grč u stomaku pri ulazu u tu zgradu, posebno jer je restauracija - zvalo se to obnova predoktobarskog na delu. Oni koji su jezdili tokom 80-ih, koji su postali slavni 90-tih, koji su svoje političke stavove prikazivali kao nauku skrivajući se iza imena uvažene institucije, a na njima, pored te slave i političke moći, bogato i zaradili, sada ponavljaju svoja već izanđala mišljenja zaluđujući neuke i naivne. Isti oni koji su u ime srpstva, odbrane naroda, nacionalnih interesa služili zločincima (čak i onda kada ih nikada nisu lično upoznali) jer su u javnost unosili ideje koje su od njih manje vešti samo izvodili. Zbog toga i pitanje odgovornosti nije samo pitanje izvođača radova, već i onih koji su im pružali logističku podršku i posredno ili neposredno snadbevali tim idejama. U međuvremenu su mnoga deca stradala, mnogi domovi rastureni, dok njihova deca nisu, iz patriotskih razloga, ni dirigenti u Prištini, ni profesori na Palama, već ugodno zaštićeni, bilo u Kanadi, bilo u cenjenim beogradskim ustanovama. Porodične vikendice nisu ustupljene prognanima, kao ni novac dobijen štampanjem tih ubitačnih reči. U nedavnoj polemici u NIN-u neko reče da ih je samo sedam. Sedam komesara, što nekadašnjih, što onih koji to nisu uspeli da postanu, ali su to u duši. Sedmorica koji uzimaju za sebe pravo da jedini govore istinu, da jedini predstavljaju tu ustanovu, da jedini znaju šta je dobro za ovaj narod. Ako je do neke utehe - još su to oni isti od pre petnaest godina.

Utorak, 26. oktobar 2004. godine
Predavanje na fakultetu. Počela sam da radim po izmenjenom programu pripremljenom po zahtevima Bolonjske deklaracije. Naravno, ni sama nisam sigurna da li je program dobar i činim tek prve korake. Naš Fakultet je među prvima napravio posebnu kancelariju za pripremu novih programa, a od početka školske godine ni polovina nastavnika nije uradila ništa. A i zašto bi kada je i na Univerzitetu i u ministarstvu bilo savetovano oklevanje, upozoravano na opreznost pri prihvatanju evropskih merila, naglašavana naša posebnost i vrednost, tvrdilo se da su naši fakulteti među najboljima na svetu (obično od onih koji na drugima nisu bili). Ipak, novi rektor opominje da nam rokovi izmiču, te da će se, možda, još neko probuditi. Jednom rečju, tradicionalno ovdašnje ponašanje – negiranje svih modernizacionih novina a onda brzopleto usvajanje i sprovođenje.
Uveče koncert za austrijski nacionalni praznik. Radetski marš aplauzom pozdravljen u Beogradu. Paralele sa 1914. i 1915. su neminovne.

Sreda, 27. oktobar 2004. godine
I danas časovi. Ovaj semestar sam sažela na revolucije i nastanak nacionalnih država iz uverenja da su to najvažnija pitanja iz 19. veka koja budući politikolozi treba da znaju. Revolucije kao proširivanje ljudskih sloboda, od kojih je većina otišla korak dalje u proširivanje ljudskih prava, te se sada govori o njihovoj trećoj generaciji. S druge strane, nacionalno pitanje, koje je, po istoričarima bilo karakteristika 19. veka, a svedoci smo njegovog ponovnog otvaranja u 21. veku. Trudim se da predavanja budu neutralna, ali insistiram na vrednostima modernog doba, kao što su demokratija, slobode, sekularizacija, pričam im o procesima kontrarevolucije i restauracije, vođama i sledbenicima, levoj i desnoj radikalizaciji, pa i o ulozi studenata u različitim politilčkim procesima u istoriji. Dovoljno da se sami odrede i da te pojave prepoznaju. Istorija nije učiteljica života, ali pouzdana istorijska znanja su osnova za razumevanje političkih procesa.

Četvrtak, 28. oktobar 2004. godine
Ceo dan ispiti. Oktobar II. Studenti bolji nego pre mesec dana jer znaju da im je ovo poslednja šansa da upišu godinu. I dalje negujemo mogućnost beskrajnog studiranja. Uveče pregledam štampu. Ludostima nikada kraja. Hoćemo da sarađujemo na rešavanju pitanja Kosova, ali nećemo da glasamo ni učestvujemo u radu tamošnjih institucija. Hoćemo da kaznimo sve zločince, ali njih nema među nama. Hoćemo da poštujemo volju birača, ali nećemo da sarađujemo sa ovim i onim. Hoćemo da se obračunamo s kriminalom, ali našoj policiji i carini je mala plata i moraju da imaju dopunsku zaradu. Hoćemo da rešimo pitanje masovnoh grobnica, ali smo zaboravili da ih je toliko. Hoćemo u privatizaciju, ali je važna nacionalnost kupca. Hoćemo da kaznimo ubice Stambolića, ali gospodina Legiju boli grlo.

Petak, 29. oktobar 2004. godine
Konferencija “Visoko obrazovanje u Srbiji na putu ka Evropi četiri godine kasnije”. Još jedno svođenje računa šta se desilo od oktobra 2000. Kao i u drugim oblastima - manjina je nešto htela, većina je vukla ka dnu. Da li se može, bar ovde, zaustaviti povratak na staro?
XS
SM
MD
LG