Dostupni linkovi

Jedna svijeća za roditelje, jedna za prijatelje, a jedna "za Zagreb kojeg više nema" - tako ih u svojim mislima svake godine uz "Dan mrtvih" pali Zagrepčanin Ivica Justin, glazbenik i tekstopisac stotina "vječnih melodija" i šlagera, koje još i danas, na pragu osamdesete, zajedno s bratom Franjom, svakog petka svira na gitari u jednom zagrebačkom restoranu. Jedan dio Zagreba izgubio je, kaže, već 1945. godine, kad su preko noći došli neki "drugi ljudi", ali i devedesetih, u kojima je njihova glazba opet ostala usamljena.

"Zagreb je umro. Zagreb je odavno pokopan. Mi se još nalazimo na onoj planeti i u onom vremenu i sviramo te melodije koje su neprolazne."

Ivica Justin i njegov brat Franjo, prvi na gitari, a drugi na mandolini, sviraju po zagrebačkim kultnim restoranima još od 1946. godine. Četiri ploče "Vječnih melodija" snimili su sa Stjepanom Jimijem Stanićem i još tri s Jožom Burićem, nedavno umrlim prijateljem i pjevačem, s kojim su nastupali punih 40 godina:

"Svuda sam sviral, osim u mrtvačnici. I na grobljima sam sviral prijateljima, kada su me zamolile familije. Neki lokali više i ne postoje. Bošmira, dole ispod Sljemena, više nema. Svirao sam i u Big Bandu, i u Komediji, svuda. U jednoj pjesmi sam rekao - Umrli su prijatelji svi, nema više nikoga. Ja više nemam s kim razgovarati i sjećati se kako je to bilo onda. Nema više nikoga. Ja sam Pale sam na svijetu."

"Prolazi sve, sve osim sjećanja, jer vrijeme mijenja naš svijet, nama tako drag..."

Nije to, kaže Justin, više "onaj Zagreb". Dio "zagrebačkog štiha" izgubljen je, prema njegovim riječima, još 1945. godine, ali i u novim promjenama devedesetih, što je i osobno osjetio na proslavi jedne od najpoznatijih hrvatskih ratnih brigada - "Tigrova":

"Cijenim hrvatske ratnike i obrambeni rat iznad svega. Mlađi ljudi imaju svoje gange, a mi svoje šlagere. Oni to ne razumiju, to nije njihova glazba. Oni nas nisu primili, kao što bi primili nekog svoga. Kada su oni počeli pjevati gange, mi smo se povukli i nitko nije pitao za nas. Ta fluktuacija se događa, ne samo u Zagrebu, već i u Milanu, Torinu, svuda u Evropi. U Zagrebu su druge fizionomije. To su drugi ljudi, to vam ne mogu opisati. To više nije ni naš govor. Meni treba prevoditelj jer to ne razumijem. Kakve su to riječi, koji je to jezik? Da se ne bih razbjesnio, krećem se u jednom uskom krugu. Možda sam malo predugo ostao na toj Zemlji. Ono je bila finoća. Pozdravljalo se sa – Ljubim ruke. Takvi odnosi su bili, a danas se tome ismijavaju. Mi se nećemo mijenjati. Neka se oni probaju promijeniti. To su i neki kompleksi kod njih."

Justinu je smiješno i forsiranje zagrebačkog "kaj", jednako kao i izjave aktualnog gradonačelnika kako je i on "Zagrebčanec":

"Zagrepčanec nije zagrebačka riječ. To su govorili seljaci koji su nosili mlijeko u Zagreb. Mi smo Zagrepčani. Ako je gradonačelnik ozbiljan kada govori - kaj, ako osjeća da je to dobro i ako mu se sviđa, svaka mu čast, ali mu to ne paše."

Novi Zagreb vam je potpuno nepoznat?

"To je drugi grad. Zove se Zagreb, ali to je Zagreb broj dva. Tamo nikada ne idem. Kaj bum tam radil preko Save? To je tamo iza table - Dobro došli u Zagreb."

Ali, "unatoč i usprkos" svemu, stara zagrebačka glazbena legenda Nifty, kako ga prijatelji zovu, posvetio je nedavno pjesmu nikom drugom nego baš "njoj" - "dotepenki", "dođoški" kako bi rekao Balašević.

  • 16x9 Image

    Ankica Barbir-Mladinović

    Dugogodišnja višestruko nagrađivana novinarka i urednica na Zagrebačkoj televiziji koja od 1994., nakon što je postala nepodobna na Hrvatskoj televiziji, izvještava za RSE o ratom pogođenim ljudskim sudbinama i drugim  postratnim i tranzicijskim temama.

XS
SM
MD
LG