Tema Mosta Radija Slobodna Evropa bila je zašto rukovodstvo bosanskohercegoavačkih Hrvata ponovo aktuelizuje zahtjev za osnivanjem trećeg, hrvatskog entiteta u Bosni i Hercegovini. Sagovornici su bili dva politička analitičara – Adnan Huskić iz Sarajeva i Davor Gjenero iz Zagreba.
Bilo je riječi o tome da li je formiranje trećeg entiteta uslov za ravnopravnost Hrvata kao što tvrde čelnici Hrvatske demokratske zajednice Bosne i Hercegovine, zašto ističu da put Bosne i Hercegovine u Evropsku uniju vodi preko trećeg entiteta, zašto se Milorad Dodik već duže vrijeme zalaže za hrvatski entitet, kako jača savezništvo između Dragana Čovića, lidera bosanskohercegovačkih Hrvata, i Milorada Dodika i zašto je Čović nedavno izjavio da njihovo savezništvo može napraviti čudo.
Razgovaralo se i o tome zašto se premijer Hrvatske Andrej Plenković ne ograđuje od zahtjeva za treći entitet, ima li on mogućnosti da utiče na odluke Dragana Čovića, da li bi osnivanje trećeg entiteta destabilizovalo Bosnu, pa zato tu ideju odbacuju i Evropska unija i Sjedinjene Američke Države, kao o i tome da li su Hrvati neravnopravni u Bosni i Hercegovini, kao što tvrdi rukovodstvo bosanskohercegovačkih Hrvata.
Omer Karabeg: Ko se u rukovodstvu bosanskohercegovačkih Hrvata najviše zalaže za treći entitet?
Adnan Huskić: Ne mislim da postoji neka osoba koja je nosilac tog dijela političke platforme Hrvata u Bosni i Hercegovini, ali to je, tako da kažem, njihov defaultni program. On je uvijek prisutan, on se posebno manifestuje kada se povedu razgovori o preustroju Bosne i Hercegovine – tada se govori o dosljednoj etnoteritorijalizaciji, odnosno o formiranju hrvatskog entiteta.
Davor Gjenero: Toj priči ne treba davati pretjerano značenje. Meni se čini da je puno vjerovatnije da će u budućem razvoju Bosne i Hercegovine prije doći do ukidanja entiteta, negoli do toga da bi se kreirao treći entitet. Priča o trećem entitetu je završena jednom za svagda u proljeće 1994. godine Washingtonskim sporazumom koji je definirano ono što je ključno za Bosnu i Hercegovinu kao suverenu, jedinstvenu i funkcionalnu državu. A to je poštovanja državnoga suvereniteta, federalizacija i decentralizacija.
Ono što je definirano Daytonskim sporazumom nije tako čvrsto postavljeno kao u Washingtonskom sporazumu. Za razliku od Washingtonskog sporazuma, koji je utemeljen na načelima, Daytonski sporazum je tipični američki pragmatizam koji je doista doveo do prekida vojnih neprijateljstava, ali je stvorio strukturu države za koju se pokazalo da nije funkcionalna.
Washingtonski i Daytonski sporazum
Adnan Huskić: Washingtonski sporazum je trebao biti model na osnovu koga bi se kantonizirala cjelokupna Bosna i Hercegovina, ali do toga nije došlo. Stvorena je daytonska Bosna i Hercegovina koju prati diskurs da je to nedovršeni sistem. Permanentno se govori o preustroju Bosne i Hercegovine. U tom kontekstu hrvatske stranke zastupaju stavove koji ne moraju nužno biti refleksija onih s početka devedesetih godina.
Ali postoji nekoliko stvari kojih se one permanentno drže. To je princip konzistentne etnoteritorijalnosti, dakle dajte nama treći entitet, dok je druga stvar konstitutivnost Hrvata u Bosni i Hercegovini, dakle ravnopravnost bez obzira – kako je to premijer Plenković rekao – na brojčano stanje i na demografiju. Ali ne mislim da je priča o preustroju države ozbiljna. Ne vidim da se u Bosni i Hercegovini vode ozbiljne debate o tome kako bi Bosna i Hercegovina trebalo da bude uređena.
Moram reći da sam postao neka vrsta zaštitnika postojećeg stanja. Jer pozivi za dubinskim intervencijama u uređenje Bosne i Hercegovine moraju uzeti u obzir međunarodno okruženje i sveukupnu atmosfera u svijetu. A ona nije baš povoljna. One koji traže novi Dayton uvijek upozoravam da vode računa o tome kakav su danas dominanti globalni trendovi koji se meni nimalo ne sviđaju.
I Washingtonski sporazum 1994. i Daytonski 1995. nastali su u međunarodnom ozračju koje je potpuno drugačije od današnjeg. Zato sam protiv toga da se uopšte otvara priča o ustavnim reformama s obzirom da se radi o mnogo dubljem zahvatu nego što se čini na prvi pogled. Jer kada krenete u proces ustavnih promjena, onda će pokazati da postoje zahtjevi koje ne tiču isključivo Bosne i Hercegovine, već i susjednih država.
Omer Karabeg: U sadašnjim zahtjevima za trećim entitetom novina je to što se treći entitet povezuje sa evropskim putem Bosne i Hercegovine. Rukovodstvo bosanskohercegovačkih Hrvata tvrdi da put Bosne i Hercegovine u Evropsku uniju vodi preko trećeg entiteta jer bi, po njihovom mišljenju, formiranje hrvatskog entiteta Bosnu i Hercegovinu učinilo stabilnijom.
Davor Gjenero: To je priča koja je odavno riješena. Ne postoji nikakva pretpostavka, niti bilo kakva mogućnost dijeljenja Federacije BiH na dva etnička dijela. Okviri za političko djelovanje su zadani i priča o trećem entitetu je potpuno prazna ideologijska priča. Evropski put Bosne i Hercegovine se mora zasnivati prije svega na stvaranju snažne i uvjerljive proevropske koalicije koja treba biti šira od vladajuće koalicije na razini Federacije i na razini središnje države. Bosna i Hercegovina se mora okupiti oko temeljnih evropski vrijednosti.
Omer Karabeg: Vi, znači, smatrate da Bosna i Hercegovina ne može u Evropsku uniju sa tri entiteta?
Davor Gjenero: Ona ne može u Evropsku uniju s bilo kakvom idejom blokiranja funkcionalnosti, održivosti i teritorijalne cjelovitosti Bosne i Hercegovine. Inače, utezi za ulazak Bosne i Hercegovine u Evropsku uniju nisu na strani Federacije nego prije svega na strani Republike Srpske jer je puno lakše stvoriti široku proevropsku koaliciju među bošnjačkim i hrvatskim strankama, nego li među strankama u manjem entitetu.
Saveznik Dodik
Omer Karabeg: Milorad Dodik se odavno zalaže sa osnivanje trećeg, hrvatskog entiteta. Koliko ta podrška može pomoći rukovodstvu bosanskohercegovačkih Hrvata da ostvare svoj naum o trećem entitetu? Zar nije nedavno poseta Banjaluci hrvatskog premijera Plenkovića i Dragana Čovića, gdje se susreli sa Miloradom Dodikom, pokazala da i jedan i drugi i dalje računaju na Dodika? Čović se tom prilikom obratio Dodiku i rekao da njihovo zajedništvo može da napravi čudo. To znači da jača savez Dodika i Čovića.
Adnan Huskić: To je uspješan tandem. Ali meni nije jasno, ako zaista želite suvislu raspravu o preustroju Federacije, zašto tražite partnera u Miloradu Dodiku, tranzicijskom milijarderu i nepatvorenom šovinisti koji se ne libi da na najprizemnijih način vrijeđa Bošnjake. Ako hrvatske stranke misle da se na taj način mogu izboriti za preuređenje Federacije, onda idu pogrešnim putem.
Najlogičnije bi bilo da sa partnerima iz Federacije pokušaju da dođu do zajedničkog stajališta. Ja ne kažem da je to jednostavno i da će se to desiti, ali sigurno je da se ništa ne može postići stvaranjem osovine koja podsjeća na rane devedeset godine. S druge strane, to je vrlo potentna osovina koja je neka vrsta čudne premosnice između Srbije i Hrvatske.
Ta dva politička aktera su u stvari njihovi proksiji u Bosni i Hercegovini. Iako su odnosi između te dvije države na najnižem nivou, postoji izvjesna konvergenicija stavova kada je u pitanju Bosna i Hercegovina. To pokazuje i način na koji se gleda na Bosnu i Hercegovinu – kao neki teritorij koji je u nerješenom stanju i koji nacionalističke ideologije još uvijek vide kao prostor otvoren za zauzimanje.
Omer Karabeg: Zašto je hrvatski premijer Plenković nedavno išao u Banjaluku da prisustvuje susretu između Dodika i Čovića?
Davor Gjenero: Milorad Dodik je privatna osoba, čovjek koji je uklonjen sa funkcije predsjednika entiteta odlukom suda. On je još uvijek formalno šef Saveza nezavisnih socijaldemokrata, ali samo tako dugo dok se ne donese pravomoćna sudska presuda.
Omer Karabeg: Ali zašto se Plenković susretao sa Miloradom Dodikom?
Davor Gjenero: Dodik se tamo našao. Ne vidim da je to bio nekakav planirani susret. Ne treba precjenjivati utjecaj Dodika u Hrvatskoj. Uvjeren sam da je Dodik manje-više gotova priča. Inače, mislim da se u Sarajevu pogrešno ocjenjuje odnos između Čovića i Plenkovića. Plenković, nažalost, u puno većoj mjeri ovisi o Čoviću, nego što Čović ovisio o Plenkoviću.
Čović je financijski manje-više neovisan. Plenković nema alata niti za ograničavanje, niti za uklanjanje Čovića sa ključne pozicije u HDZ-u BiH. Plenković nije mogao presjeći niti Čovićevu opstrukciju izgradnje južne plinske interkonekcije. Bio sam zapanjen time što Čović radi, ali i svojevrsnom bezbrižnošću bošnjačke političke elite koja kao da nije shvaćala razinu opasnosti koja proizilazi iz te opstrukcije.
Čović i Plenković
Omer Karabeg: Gospodine Huskiću, kako vi tumačite prisustvo premijera Plenkovića u Banjaluci na susretu Dodika i Čovića?
Adnan Huskić: Mislim da je to bilo u funkciji jačanje evropske komponente HDZ-a Bosne i Hercegovine, tačnije Borjane Krišto kao predsjedavajuće Vijeća ministara BiH, kroz otvaranje novog graničnog prelaza Gradiška između Bosne i Hercegovine i Hrvatske što se nažalost izjalovilo.
Dodik je osoba koja trenutno iskorištava bilo koji prostor koji mu se otvori da bi na sebe skrenuo pažnju. Međutim, on je potpuno nesuvislim manevrisanjem u zadnje dvije godine doveo sebe u situaciju da je zaista politički potrošen i da mu nema povratka. Ne bih toj Plenkovićevoj posjeti i svemu što se desilo davao previše značaja.
Omer Karabeg: Da li se hrvatski premijer Plenković ograđuje od Čovićevog zalaganja za treći entitet?
Davor Gjenero: To je dosta relativno. Nažalost mi danas nemamo situaciju kakvu smo imali pre 10 godina kada je tadašnji predsjednik HDZ-a Tomislav Karamarko potpuno jasno rekao Čoviću sljedeće: "Treći entitet je moguće dobiti ne pregovorima, nego isključivo ratom. Ti za rat nisi sposoban, a Hrvatska za tebe neće ratovati". Točka. Nažalost, danas ne postoji ona razina političke odvažnosti i nediplomatičnosti koju je imao Karamarko, jedan od rijetkih političara u Hrvatskoj koji dobro razumije procese u Bosni i Hercegovini.
Danas nemate mogućnosti da se iz Zagreba tako pregnantno, jasno i precizno pošalje poruka Čoviću kao što je to činio Karamarko. Karamarko je planirao odlazak Dragana Čovića i Bože Ljubića sa ključnih pozicija u HDZ-u BiH i HDZ-u 1990, objedinjavanje tih dviju stranaka i postavljanje jasno profiliranog evropskog i evroatlantskog čovjeka na čelo te stranke, ali to je Čović vješto izigrao.
Omer Karabeg: Gospodine Huskiću, zašto se hrvatski vrh ograđuje od trećeg entiteta?
Adnan Huskić: Možda je ključno pitanje zašto bi se nužno ograđivao. Ako izuzmemo neke ljude ekstremnijih stavova, nisam čuo da se u Hrvatskoj u mainstream smislu govori o trećem entitetu, ali često se govori o lošim odnosima u Federacije između Bošnjaka i Hrvata čemu doprinose i mediji u, uslovno rečeno, bošnjačkom dijelu Federacije koji traže bilo kakav potez koji bi potkrijepio pretpostavku o Hrvatskoj kao jednako destruktivnoj državi za Bosnu i Hercegovinu kakva je Srbija. Traži se potvrda svih onih naših sumnji koje imamo prema Hrvatskoj da bi se dokazalo da je Hrvatska u ponašanju prema Bosni i Hercegovini slična Srbiji.
Omer Karabeg: A zar ne bi ograđivanje hrvatskog rukovodstva od trećeg entiteta utjecalo na to da Čović i njegovo rukovodstvo ne insistiraju toliko na tome?
Adnan Huskić: Slažem se. Postoji puno stvari koje bi premijer Plenković i hrvatski HDZ mogli uraditi da bi se promijenilo ponašanje Dragana Čovića i HDZ-a Bosne i Hercegovine. Ali postavlja se pitanje ko u toj relaciji stoji iza koga. Znamo li mi ko koga tu kontroliše, drži u šaci ili ucjenjuje. Ja mislim da tu možda treba tražiti odgovor na vaše pitanje.
Ispod radara
Omer Karabeg: Dragan Čović je rekao da će rukovodstvo bosanskohercegovačkih Hrvata, ako se u okviru Bosne i Hercegovine ne postigne dogovor o trećem entitetu, bitu prisiljeno tražiti pomoć od međunarodne zajednice. Na koga on to računa u međunarodnoj zajednici?
Davor Gjenero: To su prazne riječi, u međunarodnoj zajednici nema nikoga ko bi ozbiljno zagovarao treći entitet. Potpuno je jasno kakav je stav Evropske unije prema Bosni i Hercegovini. Pustimo na stranu logističke političke manevre koji se u ime HDZ-a BiH odvijaju na različitim razinama, pa im se onda pripisuje značenje kakvo oni nemaju. Sjetimo se kako je završila logistička operacija vezana uz južnu plinsku interkonekciju. Cijela priča je mogla biti puno povoljnija i za Bosnu i Hercegovinu i za Hrvate u Bosni i Hercegovini da se djelovalo racionalno.
Adnan Huskić: Mislim da nema nikoga bitnog u međunarodnoj zajednici ko bi podržao treći entitet. Što se tiče SAD, Bosna i Hercegovina nije u fokusu njihove aktivnosti. Mi smo ispod radara, sa nama rade ljudi iz State Departmenta, to je otprilike nivo koji Bosni i Hercegovini pripada. I nema indicija da je bilo ko spreman podržati bilo šta što bi destabiliziralo Bosnu i Hercegovinu, a otvaranje priče o reformi ustava uz učešće vanjskih aktera neminovno bi vodilo produbljivanju političke krize, a potencijalno i sukoba na kraju krajeva.
Neravnopravnost?
Omer Karabeg: Rukovodstvo HDZ-a Bosne i Hercegovine stalno tvrdi da su Hrvati neravnopravni u Bosni i Hercegovini i traži treći, hrvatski entitet tvrdeći da će jedino tako Hrvati postati potpuno ravnopravni. Da li su Hrvati stvarno neravnopravni u Bosni i Hercegovini?
Davor Gjenero: Meni se čini da o nekompetentnosti gospodina Čovića govori činjenica da on godinama ne uspijevao riješiti ključan problem, a to je zastupljenost hrvatskih predstavnika u Predsjedništvu Bosne i Hercegovine. I sada, kada postoji evropski i američki i konsenzus, kao i konsenzus među bošnjačkim političkim akterima, da se to pitanje skine s dnevnog reda, Čović otvara pitanje trećeg entiteta za koje nema niti prostora, niti mogućnosti da se bilo što napravi.
Meni se čini da je jako važno što idemo prema tome da i jedan i drugi blok unutar bošnjačke političke elite shvaćaju da Bosna i Hercegovina mora djelovati na konsocijacijskom principu i da niti Socjaldemokratska partija (SDP), niti Stranka demokratske akcije (SDA) nemaju interesa podupirati nesretnu avanturu koja je počela davno sa gospodinom Željkom Komšićem.
Prvi puta vidimo jasnu osudu ili distanciranje prema njegovom kandidatu za člana Predsjedništva BiH od strane SDP-a, a imamo izjavu gospodina Bakira Izetbegovića koji se distancira od cijele te priče izjavom kako Komšićeva avantura nije nešto za što bi odgovornost trebala snositi SDA. Dakle, sada imamo priliku da se bez nekakvih velikih ustavnih reformi, bez velike promjene izbornoga zakona, situacija vrati na model koji je normalan u konsocijacijskoj zajednici – da svaki narod bira svoju političku elitu.
Omer Karabeg: Niste mi odgovorili na pitanje li su Hrvati neravnopravni u Bosni i Hercegovini?
Davor Gjenero: Hrvati su neravnopravni u Bosni i Hercegovini već na osnovu toga što ih u Republici Srpskoj praktično nema.
Omer Karabeg: Ali Čović, kad govori o neravnopravnosti, ne misli na to da Hrvata nema u Republici Srpskoj.
Davor Gjenero: Nije važno šta Čović misli. To je činjenica. Kad govorimo o poziciji Hrvata u Federaciji i na nivou države Bosne i Hercegovine, onda svako izigravanje konsocijacijskog načela manju zajednicu dovodi u neravnopravan položaj. Ali sada, velim, postoji velika mogućnost da se stvari dovedu u normalnu situaciju.
Adnan Huskić: Ako je u Daytonu dogovoreno da imamo tri člana Predsjedništva BiH, jasno je da je došlo do narušavanja tog principa. Nikada nije trebala biti iskorišćena numerička superiornost da bi Hrvati, kada je riječ o Predsjedništvu BiH, bili dovedeni u situaciju koja traje već godinama. Možemo raspravljati o tome da li Hrvati, s obzirom na njihovu brojčanu snagu, imaju predimenzionirani uticaj u Bosni i Hercegovini, ali to je priroda Bosne i Hercegovine koja nije došla ni iz čega.
Ona je došla kao rezultat istorijskih okolnosti. Podsjetio bih da na prvi izbor Željka Komšića za hrvatskog člana Predsjedništva SDA nije blagonaklono gledala. SDA je tada imala određenu vrstu razumijevanja sa HDZ-om. Treba da se vratimo poštivanja nepisanih pravila, poštivanju duha Daytona. Mislim da je vraćanje na ono gdje smo bili ključ stabilizacije.
Omer Karabeg: U zaključku, da li treći entitet propali projekat?
Davor Gjenero: To uopće nije projekt. To je samozabluda, nešto što je završeno u proljeće 1994. godine. Nakon toga bilo kakvo spominjanje trećeg entiteta, odnosno, dozvolite da budem vulgaran, Herceg-Bosne nije prihvatljivo u pristojnome društvu.
Adnan Huskić: Mislim da je dokazano da je to propali projekat. To je i projekat koji ima jednu veliku mrlju, tako da postoji i ta vrsta diskvalifikacije. U praktičnom smislu to je naprosto isprazna priča.