Početkom godine u tri kuće u Podgorici otkrivene su 84 osobe sa Tajvana, žrtve radne eksploatacije, koji su nakon boravka u Crnoj Gori vraćeni u zemlju porijekla, saopšteno je Radiju Slobodna Evropa (RSE) iz Uprave policije.
Iz Uprave policije su precizirali da su od 8. januara 2020. godine realizovali međunarodnu akciju "Call centar" u saradnji sa policijskom agencijom za međunarodne istrage Tajvana u kojoj je uhapšeno osam osoba porijeklom sa Tajvana zbog sumnje da su stvorili kriminalnu organizaciju i trgovali ljudima.
Oni su isporučeni Tajvanu, gdje je protiv njih pokrenut sudski postupak.
Iz policije su precizirali da je žrtvama uz korišćenje sile i prijetnje bilo ograničeno kretanje i da su primoravani da putem internet komunikacije vrše prevare prema ljudima sa azijskog govornog područja.
"Lica koja su bila predmet istrage doputovala su u Crnu Goru avio linijama u tri navrata u toku septembra i oktobra 2019. godine a zemlju porijekla su vraćeni "u više navrata u toku 2020. godine".
Trend trgovine ljudima kao radne eksploatacije
Šefica kancelarije Internacionalne organizacije za migracije (IOM) Dušica Živković kaže za RSE da postoji trend trgovine ljudima koji se pojavio u više država a u kojem su akteri upravo državljani azijskih zemalja.
"Ovaj slučaj je vid radne eksploatacije i nije jedini. Nešto je što se dešava u regionu i svijetu. Nama jeste bio neobično i iznenađujuće ali prosto to je neki trend koji se dešava u više država", ukazuje Živković i pojašnjava:
"Te grupe šetaju. Kriminalne grupe koje se bave trgovinom ljudima, u ovom slučaju sa Tajvana, formiraju neke organizacije u različitim zemljama svijeta i bave se aktivnostima tako što svoje građane ustvari relociraju".
Živković naglašava da su u cio slučaj uključeni strani državljani, i kao žrtve i kao organizatori.
Nakon što ih je policija otkrila, četrdeset osoba sa Tajvana siguran krov našlo je u Skloništu za žrtve trgovine ljudima, kojim rukovodi nevladina organizacija (NVO) Institut za socijalnu i obrazovnu politiku.
Izvršni direktor te NVO Mitar Radonjić pojašnjava da ih je crnogorska policija dovela u sklonište a da im je Centar za socijalni rad, nakon rješenja o smještaju, dodijelio 50 eura pomoći za osnovne potrebe.
"Oni su bili zatočeni u tri kuće u Podgorici odakle su se bavili određenim poslovima putem interneta", poašnjava Radonjić i dodaje da su po dolasku medicinski pregledani a potom su rad sa njima preuzele socijalne radnice i psihološkinja.
Problem jezička barijera
Ispričao je i da je jezička barijera predstavljala problem.
"To su ljudi koji govore mandarinski i kineski jezik i nismo imali prevodioca, ali smo to preduprijedili tako što smo kupili tastature koje su imale engleski jezik i on bi se odmah transformisao u kineski i obratno, pa smo komunicirali bez problema", pojašnjava sagovornik RSE.
"Organizovali smo kulturno-zabavne aktivnosti poput gledanja filmova, a imali smo i radno-okupacione terapije u vidu izrade origamija, slikanja i slično. Imali smo i aktivnosti na otvorenom, u blizini našeg skloništa", opisuje Radonjić.
Žrtve trafikinga su, kako navodi, prvo bile pune nepovjerenja i uzdržane.
"Bili su jako uplašeni. Trafikant im je prijetio organima državne uprave, policijom i slično. Oni su kad su došli kod nas vjerovali da je to sklonište koje vodi Uprava policije ili neki tako sličan organ", navodi Radonjić.
Ukazuje da su to ljudi koji su veoma loših socio-ekonomskih prilika, koje je muka natjerala da posao pronađu u zemlji koja je daleko od njihove kuće.
"Za njima su teške životne priče ali oni su bili psihički jaki i dobro su sve podnijeli", navodi Radonjić i dodaje da posredstvom njihovog ambasadora i predstavnika Ministarstva vanjskih poslova pokušavaju da održe kontakt sa doskorašnjim korisnicima skloništa.
Ispovijest jedne od žrtava trafikinga
Nevladina organizacija Institut za socijalnu i obrazovnu politiku ustupila je RSE ispovijest jedne od žrtava trafikinga, koja je, nakon teškog djetinjstva u disfunkcionalnoj porodici, posao i bolje finansijske uslove pokušala da pronađe u Crnoj Gori.
"...Zaposlio sam se u diskoteci kao obezbjeđenje gdje sam upoznao jednu djevojku i počeli smo zajedno da živimo ali moja plata nije bila dovoljna za normalan život i često smo bili u finansijskim problemima zbog čega sam tražio neki bolje plaćen posao. Neki momci koji su dolazili u diskoteku su zapošljavali ljude u inostranstvu pod dobrim uslovima pa sam nakon razgovora sa mojom djevojkom odlučio da odem na par mjeseci kako bih zaradio dovoljno novca da ona pokrene svoju krojačku radnju. Dogovoreno je bilo da ću imati plaćen smještaj i hranu i jako dobru platu, čak su mi unaprijed dali akontaciju koju sam ostavio mojoj djevojci da ima za trošak dok joj ja ne pošaljem.
Avionom smo doputovali u Crnu Goru gdje sam trebao da radim ali odmah po dolasku jedan čovjek nam je svima uzeo dokumenta rekavši da mu to treba da bi nas prijavio za boravak i sredio ugovore ali od toga nije bilo ništa, čak su nam uzeli i telefone. Morao sam da radim šta mi se kaže, bili smo zaključani u jednoj lijepoj kući ali nas je tu bilo previše i svi smo radili po smjenama ali nismo bili plaćeni. Jednog jutra su u kuću upali uniformisani ljudi za koje sam kasnije saznao da je policija koja nas je izvukla iz ovih problema i bili su uljudni prema nama, čak su nam neki od njih ponudili i cigarete. Policija nas je transportovala u jednu zgradu i rekli su nam da se tu nalazi sklonište za žrtve trgovine ljudima gdje rade ljudi koji će o nama brinuti. Bio sam jako uplašen jer nam je rečeno kad smo bili zaključani da ako budemo pričali sa policijom ili bilo kime bićemo kažnjeni i u početku nisam imao povjerenja prema ljudima u skloništu iako su sa nama radile sve mlađe osobe. Tokom našeg boravka u prvih par dana nismo izlazili van objekta ali kasnije jesmo, igrali smo košarku i fudbal. Takođe smo imali mogućnost spremanja esspreso kafe i omogućena nam je naša hrana koja nije, kako nam je objašnjeno, uobičajna za Crnu Goru jer mi više jedemo povrće i nudle a ljudi u Crnoj Gori meso. Vratio sam se svojoj kući..."
Trgovina ljudima u Crnoj Gori masovnija od zvaničnih podataka
Specijalna izvjestiteljka Ujedinjenih nacija Marija Gracija Đamarinaro ocijenila je da je trgovina ljudima u Crnoj Gori mnogo masovnija nego što to pokazuju zvanični podaci.
"Broj identifikovanih žrtava nije indikator veličine trafikinga, već kapaciteta institucija da se nose sa tim problemom. Moramo reći da to pokazuje veoma nizak kapacitet crnogorskih nadležnih organa da se bave ovim fenomenom i da ga suzbijaju", kazala je Đamarinaro prilikom predstavljanja preliminarnog izvještaja o trgovini ljudima u Crnoj Gori na konferenciji 8. novembra prošle godine u Podgorici.
U posljednjem izvještaju Stejt Dipartmenta za 2018. godinu, Crna Gora je stavljena na "Nivo 2" liste država pod nadzorom. U tom izvještaju se konstatuje da "Vlada Crne Gore ne ispunjava u potpunosti minimalne standarde za eliminaciju trgovine ljudima i da već petu godinu za redom nije osudila ni jednu osobu za trgovinu ljudima, niti je podigla ijednu optužnicu za ovo krivično djelo".
Dodaje se i da migranti iz susjednih zemalja lako postaju žrtve prisilnog rada u Crnoj Gori, posebno tokom ljetnje turističke sezone.
Izvještaj za 2019. godinu još nije objavljen.
Facebook Forum