Dostupni linkovi

Bešker za RSE: Đukanović doživljava SPC kao agenturu druge države


Inoslav Bešker

U Crnoj Gori nije posredi pitanje verskih sloboda, već jedno praktično a drugo emotivno pitanje, kaže za RSE Inoslav Bešker, dugogodišnji dopisnik hrvatskih medija iz Rima i sveučilišni profesor povodom tenzija oko Zakona o slobodi veroispovesti.

„Praktično pitanje se tiče državnosti i je li Crna Gora rezervna, jedna od rezervnih srpskih zemalja ili je Crna Gora nešto sasvim drugo, nešto sasvim svoje. S druge strane je emotivni dio toga pitanja, tj. osjećaja da se ‚čupa komad vlastitoga mesa‘ kao što se to ponekad događa među našim etničkim skupinama na Balkanu“.

Bešker ističe da se Srpska pravoslavna crkva (SPC) u Crnoj Gori poima među njezinim pristašama i u Srbiji kao srpska državna crkva. „A Milo Đukanović na to takođe gleda kao da je to srpska državna crkva. Znači, agentura druge države u njegovoj državi.“

Bešker podseća na rimsku poslovicu „summum ius, summa iniuria“, odnosno da se može sa vrhunskim pravnim instrumentom doneti vrhunska nepravda.

„Crna Gora se, da bi osigurala svoju državnost, morala na svaki način postaviti prema Srbiji kao prema stranome tijelu. I ovo što se sada događa u Crnoj Gori je posljedica te politike koja na neki način kontradicira onome istom što je crnogorsko rukovodstvo govorilo početkom 90-ih godina. Znači, kada je bila parola o dva oka u istoj glavi. Nije prošlo mnogo vremena da se ta paradigma s dva oka promijenila u drugu paradigmu. Jer, i jedna i druga je bila u funkcji državnih interesa a ne u funkciji pravde, bilo ljudske, bilo božije,“ ističe Bešker.

Poslušajte audio verziju intervjua:

Po njegovom mišljenju, optimalno rešenje bi bila autonomija Mitropolije crnogorsko-primorske (SPC) koja bi u tom slučaju birala i arhiepiskopa iz svojih redova.

Suština spora da li je Crna Gora rezervna srpska zemlja ili samosvojna

RSE: Zakon o slobodi veroispovesti u Crnoj Gori i dalje izaziva velike tenzije, kako u samoj Crnoj Gori tako i u odnosima između Srbije i Crne Gore. Skoro svaki dan protestuju pristalice Srpske pravoslavne crkve. Predsednik Milo Đukanović je rekao da nema odustajanja od ovog akta poručivši okupljenima: „Ne dozvolite da se vaša verska sloboda zloupotrebljava na način na koji se ovih dana zloupotrebljava da bi se srušila Crna Gora. Ne dozvolite da budete deo tog ludačkog pokreta“. Mnogi su mu zamerili zbog ove izjave. S druge strane, iz Srbije stižu veoma žestoke kritike da se ukida srpstvo u Crnoj Gori. Da li ste očekivali da će ovaj zakon izazvati tolike polemike?

Bešker: Da će biti polemika očekivao sam. Da će one ovoliko trajati mogao sam pretpostaviti. Ono što ne mogu pretpostaviti ni ovoga časa je kako će sve to skupa završiti. Naime, da se ne zavaravamo. Nije zaista prosrijedi pitanje vjerskih sloboda, vjerske organizacije, i tako dalje. Posrijedi su dva pitanja. Jedno praktičko, drugo emotivno. Praktično pitanje se tiče državnosti je li Crna Gora jedna od rezervnih srpskih zemalja ili je Crna Gora nešto sasvim drugo, nešto sasvim svoje kao, recimo, Slovenija, Bugarska ili Estonija.

S druge strane je emotivni dio toga pitanja, tj. osjećaja da se 'čupa komad vlastitoga mesa‘ kao što se to ponekad događa među našim etničkim skupinama na Balkanu. I tu se ponašamo iracionalno, ako bolje pogledamo, je l‘. Kao što nam pokazuje slučaj Kosova, kao što nam pokazuju neki drugi slučajevi gdje se završavalo u ratovima, krvoprolićima. Nadajmo se da ovaj put tog neće biti, da nekadašnja ‚dva oka u glavi‘ neće biti baš toliko razroka.

Sveti Sava znao da država nije dovršena bez crkve

Naravno da je ključno pitanje unutar svega toga pitanje državne vlasti i funkcioniranja crkve kao, što su neki rekli, ideološkog aparata države. To nije izmišljotina marksista, niti izmišljotina XX stoljeća. Inače, Rastko Nemanjić, odnosno Sveti Sava ne bi bio odvajao crkvu (pre 800 godina – D.Š.) i ne bi se bio toliko potrudio oko stjecanja autokefalnosti Srpske crkve da nije bio svjestan da funkcioniranje države nije do kraja dovršeno ako ne postoji i državna crkva. To se i dan danas događa u svijetu gdje funkcioniraju pravoslavne ckve. Pogledajmo slučaj Ukrajine. O tome je tu zapravo riječ. Srpska pravoslavna crkva u Crnoj Gori se poima među njezinim pristašama i u Srbiji kao srpska državna crkva. A Milo Đukanović to takođe gleda upravo kao da je to srpska državna crkva. Znači, agentura druge države u njegovoj državi.

Posebnost zetskog narečja

RSE: Dakle, onda nije reč samo o pitanju pravnog statusa crkvene imovine, kako je rečeno prilikom donošenja ovog zakona. I upravo tu dolazimo do ključnog pitanja. Dakle, Crna Gora je na referendumu 2006. obnovila svoju državnost u političkom smislu koju je imala i u XIX veku. Međutim, na kulturnom i verskom planu većina pravoslavaca u Crnoj Gori ističe da govore srpski jezik, odnosno da su sledbenici Srpske pravoslavne crkve. Dakle, da li ovim crnogorski establišment pokušava da ojača svoju državnost i na kulturnom i verskom, odnosno spiritualnom planu?

Bešker: Spritualnog tu ima vrlo malo. Ili ništa. Riječ je, po mom mišljenju barem, o jačanju državnosti i njezinih elemenata. Kad kažem da ima i ovaj emotivni dio, nemojmo zaboraviti da je insistiranje na crnogorskoj posebnosti bilo naglašeno i izvan redova Crnogorske pravoslavne crkve i prije toga. Sjetimo se Nikčevićeve (Vojislav) borbe za crnogorski jezik, sjetimo se zapravo ponovnog buđenja naglašavanja zetskoga narječja koje ne spada u štokavske govore i s te strane je izdvojeno izvan onoga što smo nekad zvali srpsko-hrvatskim.

Nemojte zaboraviti da je pokojni Dubravko Škiljan rekao da će se srpskohrvatski jezik ili hrvatskosrpski, kako je on govorio, raspasti tek onoga časa kada se iz njega izvuče crnogorski. Jer sa Bošnjacima, Hrvatima i Srbima, svima koji koriste standarde bazirane na novoštokavskom ili, kako bih rekao, istočnohercegovačkom narječju, tu su problemi malo veći. Naravno, nisu tako veliki kao sa čakavskim i kajkavskim u hrvatskom, ali da ne odemo od glavne teme. U Crnoj Gori, međutim, dosta je jasno da je zetsko narječje izdvojeno. Da ono ne pripada takozvanim štokavskim narječjima i samim time insistiranje na tome je bilo, također, insistiranje na posebnosti Crne Gore i Crnogoraca.

Religija - glavna spona između Srba i Crnogoraca

Upravo zbog toga je najvažniji spoj između tih dviju nacija - kako ih ja vidim što ne znači da moja riječ mora biti zadnja – bio ovaj religijski. Ne govorim vjerski, jer vjera bi izvana trebala biti ista – kršćanska, je li? Ona je ista delimitirana istim Očenašem. I opet se vraćam na to da je tu crkva viđena kao neka vrsta državnog ideološkog aparata. Ako smijem samo nešto dodati, to jest specifično manje više za melkitske, znači za pravoslavne crkve. Ali mi imamo situaciju na Balkanu da se i neke mjesne katoličke crkve ponašaju gotovo po istome ključu – dakle da poistovjećuju konfesionalnu pripadnost, sa konkretno hrvatskom nacionalnom pripadnošću. Unatoč tome što su unutar same crkve njihovi dostojnici govorili da to nije tako, ali to se tako percipira.

Amfilohije i Irinej neće pristati na utapanje SPC u CPC

RSE: Milo Đukanović je rekao da je cilj Crne Gore da prvo uredi na pravnom planu pitanje crkvene imovine, a, s druge strane, da Crna Gora kao nezavisna država dobije svoju, crnogorsku crkvu. Znamo da je kroz istoriju postojala Crnogorska pravoslavna crkva, koja je ukinuta nakon Prvog svetskog rata, odnosno pripojena Srpskoj pravoslavnoj crkvi, koja se sada doživljava u Crnoj Gori kao ekspozitura Velike Srbije, koju sledi mnogo veći broj vernika, uključujući i Crnogorce, nego Crnogorsku pravoslavnu crkvu, koja je obnonvljena 1993. i niko je ne priznaje.I to je verovatno problem. Naime, da SPC sledi manjina pravoslavaca verovatno bi to pitanje bilo mnogo lakše da se reši. Dakle, na koju to Milo Đukanović crnogorsku pravoslavnu crkvu misli kada kaže da želi da je obnovi, odnosno da je formira?

Bešker: Ha, to bi trebalo pitati izravno Mila Đukanovića, jer meni je prilično teško odgovoriti na to hipotetsko pitanje budući da ne vidim barem jasna načina u dva, tri jasna koraka kako se to može postići. Kao što ste točno rekli, s jedne strane tu postoji Mitropolija crnogorsko-primorska koja je sada u sastavu Srpske pravoslavne crkve.

Međutim, ona je do 1922. godine bila autokefalna Crnogorska crkva. Kao što piše u tomusu koji je izdao i koji je onda pročitan u Beogradu, tadašnji vaseljenski ili ekumenski patrijarh Meletios ili Melekije, tom prilikom je ta crkva - koja je do tada bila pod jurisdikcijom Vaseljenske patrijaršije a ne više Pećke patrijaršije kao nekada - dakle po tome dokumentu je ona ušla u jedinstvenu crkvu koja se trebalo zvati autokefalna Ujedinjena srpska pravoslavna crkva Kraljevstva SHS. Dakle, imamo i jedno i drugo i da je to crkva kraljevstva SHS i srpska crkva, što je, da kažemo, contradictio in adjecto.

Ustavom iz 1930-ih ona je nazvana Srpska pravoslavna crkva, bez ikakve odredice kraljevina, bez Jugoslavije kako se tada već Kraljevina SHS zvala. Dakle, ako ćemo gledati po svemu tome, ostaje da je pravni slijednik te crkve Arhiepiskopija crnogorsko-primorska (SPC). Crnogorska pravoslavna crkva, je l‘, koja je osnovana pod Antonijom i sada pod Mihajlom jest, da tako kažem, izdvojena crkva.

Neće pristati na utapanje u Crnogorsku pravoslavnu crkvu: Irinej (desno) i Amfilohije
Neće pristati na utapanje u Crnogorsku pravoslavnu crkvu: Irinej (desno) i Amfilohije

Što Milo misli? Misli li spojiti i jedno i drugo? Možda i to misli, samo dok je živ Risto Radović, odnosno Amfilohije, tomu dakako nema šanse. A i dok je živ patrijarh Irinej koji smatra da je Crna Gora jedna srpska zemlja - jednako kao Lika ili Bosna - to su njegove riječi, je l‘, također ne vjerujem da će tu biti dogovora. Kao što vidite to nije pitanje ni vjere, ni religije ni konfesije, već države i etničkog identiteta.

Autonomna CPC kao rešenje

RSE: Pominjete patrijarha Irineja i Amfilohija. Da li mislite da bi neki mlađi sveštenici bili spremni na neki takav obrt? Da pristanu na ujedinjenje ili utapanje - ili već kako god ga nazovemo - Srpske pravoslavne crkve u Crnoj Gori u neku Crnogorsku pravoslavnu crkvu.

Bešker: Znate, posle Drugog vatikanskog koncila (1962. godine) jednom bračkom župniku su se obratili novinari. Pitali su ga: „Don Ante, je li ovo moguće da će se i popi moć ženiti?“ A on je rekao: „Sinko moj, mi to nećemo doživit al‘ naša dica oće“. Prema tome, to je svakako s onu stranu moga života, to sigurno neće biti do kraja mojih dana. Dakle, to ja otvaram samo kao jednu vrstu mogućnosti. Jedina bi logična mogućnost bila ona ista koja je provedena u Ukrajini, gdje su su se tri ukrajinske pravoslavne crkve spojile u jednu, osim najtvrđe jezgre.

U Crnoj Gori jedino rješenje jest autonomija Mitropolije crnogorsko-primorske (SPC) koja bi u tom slučaju birala i svoga mitropolita iz svojih redova, a nemojmo zaboraviti da je Amfilohije Crnogorac. Ne dolaze neki fanarioti u Crnu Goru nego to jest jedno od crnogorskih opredjeljenja.

Razlike između ukrajinskog i crnogorskog slučaja

RSE: Da li to znači da bi ta autonomna Crnogorska pravoslavna crkva bila u nekom odnosu sa Srpskom pravoslavnom crkvom u Beogradu?

Bešker: Da, pretpostavljam da bi bila. Druga mogućnost jest da bude autonomna crkva do daljnjega u sastavu Vaseljenske patrijaršije, odnosno ekumenske patrijaršije u kom slučaju bi prvo trebalo opozvati tomus. I, vidite, tu je mali problem. Kad je riječ bila o Ukrajinskoj crkvi tomusom iz XVII stoljeća je tadašnji vaseljenski patrijarh samo povjerio Moskovskoj mitropoliji, kasnije patrijaršiji, upravu nad Kijevskom mitropolijom. Dakle, bila joj je samo povjerena uprava.

Međutim, tomusom iz 1922. godine nije pojverena Srpskoj crkvi uprava nad autokefalnom Crnogorskom crkvom nego je ona jedan od konstitucionalnih djelova te nove crkve koja se sada zove Srpska pravoslavna crkva. Dakle, pravno gledano, tu ovlasti vaseljenskog patrijarha nisu iste kao što su bile u Ukrajini ili kao što su bile u Estoniji, da ne idemo dalje. S druge strane, srpski patrijarh German je odobrio autonomiju Makedonskoj pravoslavnoj crkvi, ali SPC nikad nije odobrila njezinu autkefalnost. Dakle, ja sam spomenuo samo što je eventualno pravna mogućnost.

RSE: A politička?

Bešker: Naravno da je politička odluka nešto sasvim drugo i ona ovisi o odnosu političkih snaga i o političkoj volji svake od njih. Prema tome ujedinjenu crkvu je (kralj) Aleksandar kupio novcem. Naravno, ne svojim nego novcem naših predaka, među ostalima i vaših i mojih. Ali, ima u srpskom jeziku jedna krasna poslovica koja kaže da para vrti gde burgija neće.

RSE: Postoje neke kombinatorike da se dogovore Amfilohije Radović i Milo Đukanović – u varijanti da CPC postane autokefalna – da onda Amfilohije postane prvi crnogorski patrijarh. U slučaju da CPC dobije autonomiju, onda bi postao prvi crnogorski mitropolit ili arhiepiskop.

Bešker: Patrijarh sigurno ne. Može biti arhiepiskop, jer glava autokefalne crkve u pravoslavnim crkvama je arhiepiskop a samo neki od njih imaju i čast patrijarha i to im moraju odobriti svi ostali. Prema tome - kako se na Kreti pokazalo prije par godina da su pravoslavne crkve i dalje međusobno rogovi u vreći – mislim da nema šanse da bi na Cetinju neko nosio bijelu kamilavku patrijarha. Ali arhiepiskopa zašto ne. I Makarios je bio samo arhiepiskop (kiparski) pa što mu je falilo.

RSE: Znači, to bi bilo neko uslovno rečeno kompromisno rešenje oko koga bi se morali saglasiti i crnogorske vlasti i crkva u Beogradu a i ostale pravoslavne crkve u hrišćanskom svetu.

Bešker: Ne, to je stvar koja bi se riješila na crkvenom planu samo između Beograda i Cetinja.

RSE: A ostale pravoslavne crkve bi to samo primile k znanju.

Bešker: Točno tako. Kao što je bilo sa Makedonskom crkvom 1959. godine, jer to onda ostaje unutrašnja stvar. Kao što je recimo ovo u Ukrajini. U Ukrajini je formalno pravno gledano bilo unutrašnja stvar Carigradske patrijaršije. I to je ono na šta se patrijaršija u Moskvi mogla samo gristi.

RSE: S tim što se sa ruskom solidarisala i Srpska pravoslavna i još neke crkve.

Bešker: Da. Međutim, interesantno, Grčka pravoslavna crkva sigurno ne. Iako je autokefalna, ona svoga patrijarha u Carigradu poštuje, iako joj on nije ni na koji način nadrijeđen. Dobro, jedan dio teritorija crkve u Grčkoj je podrijeđen direktno patrijarhu ali je on to prepustio na upravljane Ateni. To su, recimo, Kreta, Makedonija. Dakle, nisu išli uz nos patrijarhu. Tako da je ostala samo ta osovina Moskva – Beograd.

RSE: U Ukrajini su se ujedinile tri crkve, ali je četvrta, ruska, to odbila.

Bešker: Točno to. Kao što je u Ukrajini ostalo stanovništva koje sebe smatra Rusima, bilo politički, bilo etnički.

RSE: I kakav je sad pravni status ruske crkve? Da li ona može normalno da funkcioniše u okviru Ukrajine?

Bešker: Naravno da može. Pa i u Beogradu funkcionira podvorje Ruske pravoslavne crkve.

U zemljama izvan Srbije funkcioniraju bilo mitropolije, bilo episkopije Srpske pravoslavne crkve manje-više normalno.

Gogolj tretiran kao ruski a ne ukrajinski pisac

RSE: Dobro, ali u Ukrajini je to posebno osetljivo s obzirom na političku situaciju i etničke odnose.

Bešker: Uvijek je pitanje odnosa između veće i manje nacije koje su bile u istoj državnoj zajednici i koje su dio iste kulturne baštine. Na kraju krajeva, najveći ukrajinski pisac nigdje nije zabilježen kao ukrajinski nego kao ruski. Govorim o Gogolju koji je pisao na ruskome. Svjetlana Aleksijevič iz Bjelorusije piše na ruskome. Da se ne vraćam do Meše Selimovća, koji se deklarirao Srbinom ili do Ive Andrića koji se deklarirao Jugoslavenom. Nemojmo iz tih partikularnih slučaja izvoditi obavezujuće zaključke za budućnost.

Cilj zakona izmicanje materijalne osnove SPC

RSE: Crna Gora je predložila Zakon o slobodi veroipsovesti 2015, ali ga je zbog kritika povukla. Da li je ponovo pokrenula inicijativu za njegovo usvajanje i zbog obnove autokefalnosti Ukrajinske pravoslavne crkve, nadajući se da će joj sada put bili olakšan?

Bešker: Ne vjerujem da su u Podgorici razmišljali na taj način. Možda jesu, ali čudio bih se. Pretpostavljam da su razmišljali na vrlo jednostavan način. A to je da je opstanak neke vjerske zajednice vezan za njezina materijalna sredstva i, naravno, za njezinu teritorijalnu ukorjenjenost o kojoj smo prije govorili, kad ste spomenuli da je veći broj pravoslavnih vjernika u Crnoj Gori privržen srpskoj a ne Crnogorskoj pravoslavnoj crkvi.

S druge strane, naravno, imamo i tu situaciju da u Crnoj Gori poveliki postotak građana koji nisu djelatni vjernici, koji pravoslavlju pripadaju kulturalno ali ne vjernički. I među njima bi trebalo vidjeti koliko je sklonije Crnogorskoj, a koliko Srpskoj pravoslavnoj crkvi. Dakle, pretpostavljam da je svrha zakona bila u tome da ispod nogu mitropolita Amfilohija, ispod nogu Srpske pravoslavne crkve u Crnoj Gori, izvuče njezinu materijalnu osnovu. Da je u krajnjoj liniji uvjetuje ili čak ucijeni njezinim materijalnim položajem. Meni se to čini potpuno jasnim.

RSE: Koliko je to da kažem legitimno i legalno imajuću u vidu ove velike sporove oko crkvene imovine? Dakle, među odredbama zakona je da svaka verska zajednica u Crnoj Gori treba da dokaže da imovina koju poseduje od pre 1918, zaista njoj pripada.Ako nije u stanju da dokaže vlasništvo, ta imovina će pripasti državi.

Bešker: Legalno je sve ono što usvoji parlament neke države.

RSE: Jasno.

Bešker: Što je unutar toga legitimno, to je već drugo pitanje. Naime, ovdje će se otvoriti pitanje a tko je pravni slijednik Crnogorske autokefalne crkve koja je tomusom iz 1922. godine definitivno ušla u sastav današnje Srpske pravoslavne crkve. Da li je njezin legitimni naslijednik zaista Mitropolija crnogorsko-primorska SPC ili će se smatrati da je to oteto, da je to nešto što je bilo crnogorsko, jer nemojmo zaboraviti da je sve do Danila II koji je postao knjaz, da je do tad zapravo vladika bio etnarh i imali smo.

Sukob Italije i Vatikana oko imovine

RSE: Teokratski princip.

Bešker: Imali su, zapravo zajedničku imovinu. Crkvena i državna imovina nisu bile razlučene. Kao ni u papinskoj državi do 1870. godine, a onda je talijanska država na svome teritoriju lijepo to sve pripisala sebi. Sve ono što je bilo vatikansko i ostavila na uporabu Katoličkoj crkvi u Italiji.

Lateranskim ugovorima 1929. godine Italija je prepustila univerzalnoj Katoličkoj crkvi, znači papi, cijelu tu imovinu.

RSE: A u tom periodu od 1870. do 1929, u tom da kažem vakuumu, ko je bio vlasnik?

Bešker: Italija je smatrala da je njezino a Vatikan, odnosno papa da je njegovo.

RSE: Znači, postojao je spor.

Bešker: Da, točno. Postojao je spor. Dio toga spora je i dalje probano riješiti zakonom o arentigiama koji Vatikan nije htio prihvatiti i tek onda je stvar riješena Lateranskim sporazumom - praktički između Mussolinija i Pija XI.

Prema tome, sporovi mogu trajati. Između Crne Gore i Hrvatske spor oko Prevlake traje 30 godina. A nije baš da se oko toga kolju.

RSE: I trajaće ko zna koliko još dugo. Pomenuli ste da je u Crnoj Gori bio na snazi teokratski princip.

Bešker: To je naslijeđeno od Turske. To je turski sistem mileta. Dakle, nije to nešto što je bilo direktno u Crnoj Gori nego je, naprosto, bilo na teritoriju nekadašnjega Osmanskoga carstva. Tako je bilo na Cipru, na Kreti jedno kratko vrijeme i tako je bilo u Crnoj Gori.

RSE: O crkvenim zdanjima koja su predmet spora, a građena su u XVII,XVIII, u XIX veku - sve do 1918. godine. Dakle, manastir Ostrog i sva druga poznata i manje poznata zdanja su bila deo tadašnje Crnogorske pravoslavne crkve, gradio ih je narod, gradili su ih vladari.

Bešker: Koji su bili i mitropoliti.

Sumnjam u neovisnost sudova

RSE: Da, i kako sada utvrditi kome to pripada, ko je vlasnik?

Bešker: Na moju sreću nisam pravnik. Neću bit sudac koji će o tome suditi. Ali mogu se, recimo, kladiti na to da će sud presuditi po tome tko će imati veću političku moć.

RSE: Znači, neće biti suđeno po pravu nego po političkoj moći?

Bešker: Ne, tu se nismo razumjeli. Pravo proizlazi iz političke moći. Tko donosi zakone?

RSE: To mi je jasno, ali je malo ogoljeno.

Bešker: Sudac jeste neovisan ali nemojmo zaboraviti da je i sudac dio državne vlasti. Sudbena vlast je državna. Prema tome, nije pitanje kako dokazati nego kome vi dokazujete, odnosno ko je sudac.

RSE: Načinom na koji odgovarate, dovodite u sumnju da će to pitanje biti rešavano na pravičan način.

Bešker: Ja to govorim na temelju što bi se reklo višemilenijskog iskustva. A sad, potrebna je vrlo čvrsta vjera da bi dragi Bog kroz Duha svetoga nadahnuo nekog suca da sudi protiv, da sudi onako kako objektivni odnosi moći i vlasti neće.

RSE: Da postavim pitanje na drugačiji način.

Bešker: Znate, to nije pitanje individualnog prava jer je posrijedi državno pravo. Zato sam prilično skeptičan.

Njegoš o „nesretnom srpstvu“

RSE: Čiji su to sada objekti? Odnosno, tu se sada istovremeno prepliće drugo pitanje. Naime, to je bila Crnogorska pravoslavna crkva. Međutim, Srbi smatraju da je to suštinski bila srpska crkva. Crnogorci, pak, tvrde da je reč o crnogorskoj crkvi. Tu dolazi do izražaja to dvojstva srpstva i crnogorstva kroz istoriju, jer je, na primer, veliki Njegoš pisao za sebe i da je Srbin i Crnogorac, pa ga Srbi svojataju.

Bešker: Pisao je - nesretno srpstvo. Govorio je, dakle, njegov vladika Danilo u „Gorskom vijencu“ o srpstvu. Ne govori i o crnogorstvu. Kralj Nikola na početku Prvoga svjetskog rata kad upućuje proglas za sebe i svoga zeta,srpskoga kralja Petra - kaže nas dva stara srpska kralja. Dakle, možemo povlačiti te argumente oko identiteta etničkog ili nacionalnog koliko god hoćemo. Ali, ovdje je posrijedi odnos između dviju država, a ne između dva etnika ili između dvije konfesije.

Crkva pripada vernicima

RSE: Da li u slučaju Crnogorske pravoslavne crkve, zapravo, najviše dolazi do izražaja taj identitetski sukob? Čija je to crkva? Je li to Crnogorska crkva u identitetskom smislu, ili srpska, ili je, istovremeno, i crnogorska i srpska?

Bešker: Morate gledati kroz dvije optike koje vjernicima nisu odvojene. Jedna je optika vjerska koja kaže da je crkva božija, da je to crkva Kristova itd. A onda dalje ostaje pitanje interpretacije a što bi Krist rekao da još hoda po zemlji. Druga je interpretacija, recimo, ona kojoj sam ja daleko bliže, a to je da crkva pripada svojim vjernicima. Znači, ljudima koji, naravno, žive u nekom konkretnom društvu i u konkretnom vremenu. Dakle, to je jedini način da odgovorim na pitanje koje ste mi postavili.

Nema svećenika koji će glasno rjeći da crkva nije Kristova nego ljudi koji je čine. Naprosto, zato što je to tako postavljeno u samom crkvenom nauku i tu se bitno ne razlikuju kršćanske crkve, ni ove tradicionalne poput pravoslavne i katoličke, niti ove novije poput protestantskih. Prema tome, čija je crkva? U ovom konkretnom slučaju se države koje imaju svoju državnu sudbenu vlast ponašaju kao da je crkva njihova. I tu je zapravo suština spora.

RSE: Da. I taj spor se verovatno nikad neće razrešiti jer će Srbi uvek govoriti da je kroz istoriju to bila srpska crkva, da je Crnogorska pravoslavna crkva ogranak Zetske eparhije još iz vremena kada je Sveti Sava izdejstvovao autokefalnost Srpske pravoslavne crkve. Srbi će govoriti o Crnogorcima u goegrafskom smislu, kao ogranku srpstva. Prihvataju Crnu Goru kao nezavisnu, ali drugu srpsku državu. A Crnogorci se pozivaju na svoju samosvojnost još iz vremena Duklje i tako dalje. I to je identitetski spor koji će trajativ verovatno još narednih 800 godina.

Bešker: Pa sigurno hoće.

RSE: Nerazrešen.

Bešker: Katolici bi mogli potegnuti pitanje s kojima pravom je Sava Nemanjić istrgnuo tu svoju Zetsku eparhiju s podrčja Barske nadbiskupije.

Markovi konaci do Mojsija

RSE: Da.

Bešker: Možemo te Markove konake vuć do Mojsija. Na kraju krajeva, oni se razrješuju ili se ne razrješuju ovisno o konkretnim političkim odnosima, koji ne moraju biti samo državni ali obično je država najjači akter unutar tih političkih odnosa.

Prema tome, vidjet ćemo kako će se stvar razviti. Nisam siguran da je Milo Đukanović predvidio to što će se događati. Pretpostavljam da se on nada da će sve to skupa kad li tad li ispuhati. Imali smo i čuvenu „Krvavu litiju“ kada je Kraljevina Jugoslavija pokušala napraviti konkordat sa Katoličkom crkvom. Imali smo tu sumnjivu smrt patrijarha Varnave pa je to isto nakon nekog vremena leglo. A ovdje se još nije prolila krv na litijama, još niko nije izgubio glavu.

Čeka da se smire strasti: Milo Đukanović
Čeka da se smire strasti: Milo Đukanović

RSE: Ali, očito su protesti mnogo uporniji i žešći nego kada je reč o raznim protestima političke opozicije u Crnoj Gori. To pokazuje koliko je pitanje kompleksno.

Bešker: Skopčano je sa emotivnm momentima koji su može biti u suhoj politici nešto manje prisutni. I skopčano je sa time da sudjeluju unutar toga deklarirani vjernici, dok u sukobu između opozicije u Crnoj Gori sudjeluju ili ne sudjeluju svi građani bez obzira na svoju aktivnu ili pasivnu vjersku pripadnost.

Sukob Rusije i Zapada na Balkanu

RSE: Milo Đukanović i mnogi drugi smatraju da Srpska pravoslavna crkva – sa eparhijama u Crnoj Gori, Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj i drugde - pokušava da održi svoj uticaj kao stub duhovnog jedinstva srpskog naroda u zemljama bivše Jugoslavije. Politički oponenti tvrde da će u budućnosti to iskoristiti za političke ciljeve. Zbog toga mnogi izvan Srbije vide Srpsku pravoslavnu crkvu kao polugu Velike Srbije.

A drugi segment da Rusija pokušava da ojača uticaj na Balkanu, da je Crna Gora nedavno primljena u NATO pakt i, zapravo, tu se bije ta geostrateška bitka, koja ima, naravno, i tu religijsku i političku i kulturološku komponentu.

Bešker: I ekonomsku.

RSE: Naravno. Dakle, da li je ovaj spor oko Zakona o slobodi veroispovesti deo te šire priče oko sukoba zapadnog i ruskog uticaja na Balkanu?

Bešker: Utoliko jest. Samo utoliko jest. Mislim da sam slučaj Ukrajine ne igra ulogu, ali pozicija i ambicije Rusije u tome igraju ulogu. Prilikom nabrajanja smo preskočili ono što je ostalo jače od mogućeg koncepta Velike Srbije, a to je Republika Srpska u Bosni i Hercegovini. Prema tome, kao što vidimo u našem balkanskom loncu ima sasvim dovoljno mesa za daljnje ključanje.

RSE: Predsednik Srbije Aleksandar Vučić izjavio je da se pribojava da će nakon Crne Gore i Kosovo verovatno pokušati da usvoji sličan zakon. Verovatno se referira i na onu priču za vreme NDH o stvaranja Hrvatske pravoslavne crkve. Da li mislite da će ovakav zakon u Crnoj Gori biti neki model za istorijsko i kulturno srpsko nasleđe na Kosovu?

Bešker: Ne vjerujem. Na Kosovu, kao što znate, Albanci su u tom pogledu izuzetak na Balkanu jer je njima važnija pripadnost albanskoj naciji nego konfesijama. I ne postoje sukobi između muslimana, pravoslavnih i katolika kojih ima na cijelom tom albanskoj području, pa i na Kosovu. Oni prije svega funkcioniraju prilično kompaktno kao Albanci i u tom smislu ne vidim da bi ikome među Albancima na Kosovu palo na pamet da pretendira na Pećku patrijaršiju kao na svoje nasljedstvo.

Teško je reći šta Vučić misli

RSE: Ali u ovim sporovima Srbija pokušava da, s jedne strane, spreči ulazak Kosova u UNESCO, a s druge, ima nekih ideja da se to nasleđe ne tretira samo kao srpsko nego opšte nasleđe koje pripada celom Kosovu. Da li možda Vučić misli na to, a ne da sada Albanci pravoslavci polažu pravo na Pećku patrijaršiju i ostala crkvena zdanja?

Bešker: Vidite, dosta je teško reći što Vučić misli, jer je govorio i jedno i drugo. U Hrvatskoj jako dobro pamte što je Vučić govorio za vrijeme rata u Glini, tvrdeći da to nikad više neće biti hrvatsko, pa prema tome, to što kaže Aleksandar Vučić ja ne bih baš, žeženim zlatom platio kao istinu. U krajnoj liniji, znate, posrijedi su političari. Zašto bih im vjerovao na riječ? Bio bih naivniji od rimskog roba prije 2.500 godina.

RSE: Ali da li se može govoriti o tom istorijskom i kulturnom nasleđu srpskom na Kosovu i kao deo kosovskog nasleđa? Dakle u opštecivilizacijskom smislu, na šta u Srbiji, naravno, burno reaguju kada se to pomene kao opcija.

Bešker: Ja sam Dalmatinac i mi smo u Dalmaciji imali tu vrstu rasprave, koja je trajala od sredine XIX stoljeća do sredine XX stoljeća. To je bilo pitanje da li ono što je ostalo od Rimskoga carstva u Dalmaciji treba tretirati kao talijansko nasljedstvo, hrvatsko ili kao općekulturno nasljedstvo. Na kraju krajeva, danas se više to pitanje ne postavlja. Ne zato što je razriješeno jesu li kulturalni slijednici Rimskoga carstva oni koji stanuju na tom području.

Pa se onda može postaviti pitanje čije nasljedstvo je Kalemegdan? Da li je on nasljedstvo keltskog Singidunuma, ili rimskoga Singidunuma, ili tursko kao što lijepo ime kaže – Kalemegdan, i tako dalje. Naprosto se to pitanje više ne postavlja jer to više nije meritum političkog spora. Dakle, to se pitanje u Dalmaciji postavilo samo dok je bilo deo političkog spora je li Dalmacija talijanska ili slavenska. Kako je to riješeno, sad se to pitanje više ne postavlja. Prema tome, to se isto pitanje na Kosovu neće postavljati kada i ako političko pitanje "čije je Kosovo?" bude riješeno.

RSE: Srpska pravoslavna crkva je pokrenula postupak za ocenu ustavnosti u Crnoj Gori pred tamošnjim sudom, a istovremeno najavljuje i pokretanje postupka pred Evropskim sudom u Strazburu. Mogu li sudovi rešavati tako složeno pitanje čija je crkvena imovina?

Bešker: Svakako nisam mjedoravan za to da procijenim. Znate, mene su začudile i neke presude u Hagu gdje su se riješavale i neke očitije stvari. Dakle, kako će to rješavati u Strazburu ne znam a ne bih se čudio da se sud za ljudska prava proglasi nenadležnim i da, eventualno, ispod žita sugerira da se to da Sudu pravde u Hagu.

Borba za bolju prošlost

RSE: Na sličan način je Venecijanska komisija saopštila da ne želi da ulazi u istorijski kontekst.

Bešker: Naravno da ne ulazi.

RSE: Ali to je, zapravo, veoma bitno.

Bešker: Ne. Tu se s vama apsolutno ne slažem. Nije historijski kontekst suština stvari.

RSE: Ali, objašnjava mnogo toga. Naravno, formalno pravno nije bitan, ali je važan za razumevanje i donošenje neke pravične odluke.

Bešker: Znate, imamo na Balkanu suviše dugu historiju, suviše veliko iskustvo borbe za bolju prošlost i reinterpretaciju prošlosti. Prema tome, kad bi postojala nepodijeljena interpretacija prošlosti onda bismo mogli nepodjeljno govorit o tome što je povijesni kontekst. Kako tih nedvojbenih povijesnih konteksta nema, prije svega ih nema na Balkanu, onda to nijepitanje.

S druge strane, Sud u Strazburu riješava o ljudskim pravima, ne o povijesnim. Prema tome, ako on bude rješavao, rješavaće po sadašnjem stanju i uvidu u ljudska prava. Pre 50 godina smo imali svugdje po Evropi smrtne kazne. Sad se smatra da je smrtna kazna u apsolutnom neskladu sa ljudskim pravima. Ali, u povijesnom kontekstu može se postaviti samo pitanje kakva se smrtna kazna treba izvršiti – da li nabijanjem na kolac, razapinjanjem na križ, spaljivanjem, vješanjem, kamenovanjem, i tako dalje. Kao što vidíte, povijesni kontekst igra ulogu do neke mjere. Ali, kad je riječ o ljudskim pravima mi smo upravo u situaciji da se za njih zauzimamo protivno povijesnom kontekstu a ne u njemu.

RSE: Milo Đukanović je izjavio da ne vidi razlog za tako burne reakcije, jer se suštinski ništa neće promeniti osim što će se pravno urediti ova pitanja, te da niko neće dovoditi u pitanje pravo Srpske pravoslavne crkve da koristi verska zdanja. Poznato je da je SPC iskoristila pravni vakuum i upisala se u katastru kao vlasnik mnogih od tih objekata.

Dakle, da li je Đukanovićeva izjava samo pokušaj smirivanja strasti, ili je suštinski da država bude formalno vlasnik zdanja za koja se ne zna kako su kroz istoriju stečena, a daju se na raspolaganje crkvi da ih koristi. Pošto živite u Italiji, imate u vidu ta komparativna iskustva.

Bešker: U Italiji i Francuskoj je tako.

RSE: Dakle, država je vlasnik, a crkva je korisnik.

Bešker: Crkva je korisnik. U Hrvatskoj je drugačije, crkva je vlasnik ali je sve isto kada treba popravljati. To čini država, jer popravlja povijesni spomenik koji pripada povijesnoj kulturalnoj baštini te zemlje.

C. Gora se morala postaviti prema Srbiji kao prema stranom telu

RSE: A kako bi to u slučaju Crne Gore funkcionisalo? Možete li da zamislite da je, na primer, crnogorska država formalno vlasnik manastir Ostrog, a njegov korisnik do daljnjeg SPC dok se ne reši pitanje neke autonomne crnogorske crkve.

Bešker: Mogu ja to zamisliti, ali zaista nisam mjerodavan. Ne živim u Crnoj Gori. Da živim u Crnoj Gori možda bih znao nešto više. Znate, ja mogu Italiju koji put zamisliti kao normalnu državu, pa se onda začudim i padnem iz nebesa kad vidim što se sve događa.

Pitanje je što kaže pravo, drugo je što kaže pravda. Postoji rimska poslovica „summum ius, summa iniuria“, što znači da se može sa vrhunskim pravnim instrumentom donijeti vrhunska nepravda. Crna Gora je, da bi osigurala svoju državnost, morala na svaki način postaviti se prema Srbiji kao prema stranome tijelu. I ovo što se sada događa u Crnoj Gori je posljedica te politike koja na neki način kontradicira onome istom što je crnogorsko rukovodstvo govorilo početkom 90-ih godina. Znači, kada je bila parola o dva oka u istoj glavi. Nije prošlo mnogo vremena da se ta paradigma s dva oka promijenila u drugu paradigmu. Jer, i jedna i druga je bila u funkcji državnih interesa a ne u funkciji pravde, bilo ljudske, bilo božije.

RSE: Pričali smo o crkvenoj imovini, ali ovde je takođe jedan interesantan momenat koji se pominje u izjavama političara u Crnoj Gori, a to je da se Srpska pravoslavna crkva, morati da to učini.

Bešker: Meni se to čini logičnim. Mislim da se u svakoj evropskoj državi, a Crna Gora bi htjela biti članica Evropske unije, vjerske organizacije se registriraju.

RSE: Naravno. Ali, da li bi se ona registrovala kao ispostava Srpske pravoslavne crkve u Crnoj Gori ili bi se morao njen status drugačije urediti da ona bude sada, kao što ste rekli, neka autonomna Crnogorska pravoslavna crkva ili u nekom drugom statusu.

Bešker: Pa ja ne vidim rezona ako se može registrirati Katolička crkva u Crnoj Gori, koja nije nacionalna već je univerzalna, ima svoje središte u Vatikanu gdje se donose obavezujuća pravila za tu crkvu. Ne vidim zašto bi to bila razlika sa Srpskom pravoslavnom crkvom, Ruskom pravoslavnom crkvom. U Hrvatskoj je registrirana Makedonska pravoslavna crkva, Crnogorska pravoslavna crkva, Srpska pravoslavna crkva, naravno, i Ruska pravoslavna crkva. Prema tome, meni se to uopće ne postavlja kao pitanje.

Traje od Svetog Save

RSE: U XIX veku kada jačaju pokreti za nacionalno samoopredeljenje na Balkanu, afirmisan je princip - jedna država jedna crkva, koji seže još u vizantijsko doba. Ako Crna Gora ne uspe da dobije autokefalnu crkvu, da li neka autonomna crkva, pri čemu bi to možda bila ova srpska crkva koja bi se pretvorila u autonomnu, da li bi na neki način opet ostala da kažem krnjost u tom nekom zaokruženom projektu crnogorske državne samobitnosti sa svim njenim aspektima.

Bešker: Ja ne bih govorio o krnjosti, već o logičnoj dijalektici, koja je uvijek tu postojala i koja se mijenjala kroz vrijeme. I Katolička crkva je mijenjala svoj stav oko političkog djelovanja. Imali ste period kada je govorila: „nećemo se miješati u poslove država“, pa onda sa Pijom X i osnivanjem „Katoličke akcije“ se krenulo u osnivaju tzv. pučke, je li narodne stranke koje još i dan danas postoje kao Volkspartei u Austriji i drugdje, koje su bile znači izuzetno katoličke orijentacije. Dakle, ta se dijalektika od XIX stolejeća, koje ste vi spomenuli, do XXI stoljeća u kome razgovaramo poprilično mijenjala. Pretpostavljam da će tako biti i ubuduće i ne vidim rezona zašto tako ne bi bilo.

RSE: Videćemo da li će doći do ipak laganog smirivanja strasti i ići ka nekom dogovoru. Ali očigledno da će u bilo kojoj varijanti potrajati.

Bešker: Pretpostavljam da će potrajati. Traje od Svetog Save.

RSE: Ako traje od Svetog Save, znači još toliko otprilike.

Bešker: Pa ne znam da li baš toliko, ali trajaće.

XS
SM
MD
LG