Dostupni linkovi

„Švajcarski sat“ sa šarmom i dušom


Ravijojla Jovančić-Lešić, glumica i prevodilac

...Sarajevo Film Festival je zaista praznik u Sarajevu i zato nikada nigdje ne putujem u vrijeme Festivala. Grad nekako nadraste samog sebe, postane ljepši, šareniji i uzbudljiviji, pa se uvijek osjećam kao da sam došla negdje u inostranstvo da prisutvujem prazniku filma...

Dnevnik za RSE vodila Ravijojla Jovančić-Lešić, glumica i prevodilac iz Sarajeva.

Subota, 16. avgust 2008.

Najviše volim subotu. Subotom obično ništa ne radim. Probudila sam se posebno zadovoljna jer sam okončala krečenje stana. Dok u dokolici pijem prvu jutarnju kafu, razmišljam o filmu „Snijeg“ koji je u sinoć otvorio Sarajevo Film Festival. Sarajevo Film Festival je zaista praznik u Sarajevu i zato nikada nigdje ne putujem u vrijeme Festivala. Grad nekako nadraste samog sebe, postane ljepši, šareniji i uzbudljiviji, pa se uvijek osjećam kao da sam došla negdje u inostranstvo da prisutvujem prazniku filma. Festival je uvijek izvrstan, a ove godine je savršen. Naprosto je divno biti negdje gdje sve funkcioniše kao „švajcarski sat“, kako su govorili naši stari, i još ima šarm i dušu. SFF je nešto vrijedno i lijepo po čemu nas svijet već prepoznaje i poštuje.

Festival je otvorio dugo najavljivani film „Snijeg“ - vjerujem u najljepšem bisokopu na svijetu Open Air. Bio je to „težak“ fim, prepun trauma ratnog vremena koje se neumoljivo uvlače u ljudsku svakodnevicu. Išla sam na otvaranje sa svojom dragom prijateljicom Mirom Čengić, Žiži je imala novinarskih obaveza. Izašle smo nekako ćutke, pod utiskom priče i odlične glume nove mlade zvijezde Zane Marjanović, uvijek izvanrednog Emira Hadžihafizbegovića, Vesne Mašić, Jasne Berri, Sadžide Šestić i drugih.

Po izlasku sa filma prosto smo „naletile“ na buljuk prelijepih mladih djevojaka i mladića okupljenih pred izlazom, u obližnjim kafićima. Probijajući se polako i gledajući njihovu ljepotu ogrnutu u najmodernije modne trednove i radost, nisam se mogla oteti misli kako je Život nepobjediv.

Probijajući se polako i gledajući njihovu ljepotu ogrnutu u najmodernije modne trednove i radost, nisam se mogla oteti misli kako je Život nepobjediv...

Poslijepodne sam sa Žiži trknula do vikendice da se malo odmorim u zelenilu moje bašte i nahranim svoje mace, pirgavu miljenicu Fufi, koju Žiži zove Cicili Micili. Još se tu muvaju dvije, tri nove mačkice, ali Fufica mi je najdraža. Fufi je preživjela traumu, ne znamo kakvu, ali znamo da jeste, pošto ne može da mjauče. Otvara ustašca, ali glasa nema. Čudno kako je velika bol uvijek nijema.

Uveče ponovo na Festival, opet Open Air, ovaj put Đurin film „Traktor, ljubav i roken roll“. Odličan film, izvanredan, scenaristički, rediteljski, glumački - prosto se ne zna šta je bolje. Publika ga je primila „onako“ - na moje veliko iznenađenje. Đuro je vidljivo bio pod tremom jer se njegov film, koji je i režirao i u kom igra glavnu ulogu, prikazuje u rodnom gradu. Film me je podsjetio na češke filmove oskarovca Jirži Mencla (Jiri Menezel). Ne mogu se oteti utisku da sarajevska publika ne prašta onima koji su tokom rata otišli, a to je pogrešno; oni su rasadnik velikih talenata ovog grada, i ma gdje bili - oni su Sarajlije. Ionako, niko nije pop u svom selu.

Nedjelja, 17. avgust 2008.

Danas sam baš uživala u dokolici. Jutarnja kafa uz šarenilo CNN-a, sa izvrsnim i šarmantnim novinarima, spikerima, reporterima i dopisnicima. Kad li će se i da li će se smiriti ova planeta, mislim dok gledam „breaking news“. Dokumentarna reportaža o gladi koja hara Afrikom, djeca umiru, kiše nema, sve pustinja, malo nade dolazi sa pomoći koju neki divni ljudi iz World Food Organisation donose probijajući se kilometrima kroz pustinjsko beznađe, ali kako i sami tužno konstatuju - to je samo kap u moru.

Premišljala sam kako ću organizovati dan, i pošto volim pijace odem na Grbavicu; tamo najradije kupujem, mada je skuplja od drugih pijaca. Prosto, navika; a i naruku mi je. Blagosloveno ljeto, uvijek pomislim kada ljeti šetam pijacom dok se divim obilju i šarenilu na tezgama. Lunjam tako i ugledam poznato mi lice koje pamtim iz najtužnih dana, kada je naša mama teško bolesna ležala u bolnici - doktoricu Vesnu Čengić. Kako je bila dobra i nježna sa nama. Drago mi što se i ona mene sjeća i svratimo u „ceker“ kafanu da popijemo kaficu i malo popričamo.

Uveče opet na SFF, u Narodno pozorište, srbijanski film, „Četvrti čovjek“ Politički triler, dobro režiran i glumljen, tema profesionalne ubice u službi vlasti, sprega mafije i politike. Odličani Nikola Kojo i Bogdan Diklić. Ipak, to nije film koji bih ponovo gledala, a ja po tome znam da li mi se nešto zaista jako dopada.

Sada je već kasno, ali pošto sam poslijepodne spavala, sigurno ću malo duže sjediti pred TV-om. Ja sam ionako ovisnik o televiziji.

Ponedjeljak, 18. avgust 2008.

Cijeli sam dan provela sjedeći pred kompjuterom i pišući pisma. Dopisujem se oko tehničkih pojedinosti s autorima predstave „Istina u prevodu“ u kojoj sam ja koordinator za BiH, a koja će biti na balkanskoj turneji i regionalnim festivalima u septembru i oktobru. Naša će je publika imati priliku vidjeti je na MESS-u.

Već smo svi zasićeni šablonskih scenarija današnjih filmova i stereotipa - malo sexa, malo kriminala i malo pravde u sudnicama...

Uveče sam išla sa Mirom i Nacom Diklić da gledamo film Michael Leigha „Happy go lucky“- divan film. Već smo svi zasićeni šablonskih scenarija današnjih filmova i stereotipa - malo sexa, malo kriminala i malo pravde u sudnicama. Kada smo izašle, veselo ćaskajući o filmu i iznova se diveći majstorstvu engleskih glumaca, reditelja i scenarista, bilo je već prilično hladno i brzo smo požurili kućama.

Utorak, 19. avgust 2008.

Dan mi je bio sav smotan, takva sam i sama. Sve što sam pokušala, nisam uspjela. Koga god sam zvala, bio je nedostupan, posebno poslovno. Trebalo je zvati neke institucije oko naše predstave, novci, uslovi - ništa. Svi su još uvijek na odmoru. Nisam imala volje igdje izlaziti. Ipak sam se spremila i otišla u vikendicu da nahranim našu macu Fuficu i zalijem cvijeće. Ali brzo mi je postalo dosadno i krenem nazad.

Na povratku svratim u novu luksuznu praonicu da operem auto sav uprljan ptičijim izmetom. Uočila sam da odlično i brzo peru jer su pored puta. To je negdje na tzv. entitetskoj granici. Mladi dječak i veoma mlada djevojka, lijepi i pristojni, prilježno su prali auto dok sam ja stajala pored njih jedva našavši malo hladovine. Odjednom se iznebuha pojavio luksuzni auto i iz njega je izašao relativno mlad čovjek, oko 35 - 40 godina, u bijelom šorcu i majici, po cijelom tijelu istetoviran nekakvim zmajevima i zmijama. Svi su se, kao i ja, malo ukočili od neprijatnosti i pomalo straha, a ja sam bila sretna što mi je auto već bio opran i odmah odjurila preko Dobrinje nazad. Mislim da više neću tamo svraćati, uprkos tome što odlično čiste nekim novim mašinama i voštanim emulzijama za auta.

S olakšanjem sam se vratila u svoj stan na Trgu heroja, i taman što sam sjela za kompjuter, telefon: moja draga rođaka Vesna iz Kanade; dugo smo pričale jer volimo jedna drugu. Ćaskale smo skoro cio sat o njenom odmoru koji je provela sa mužem i kćerkom ove godine na krstarenju na Karibima. Moli me da se ne sekiram, ali podstanari u njenom stanu, koje sam ja preporučila, već mjesecima ništa ne plaćaju. Mene grize savjest. Kad ću se opametiti, šta mi je to trebalo? A htjela sam im samo pomoći jer sam vidjela da su u škripcu.

Poslije malo e-mail-ova sa autorima predstave, televizija - na kojoj nije bilo ništa da privuče moju pažnju, i rad na dramatizaciji dječijih priča za jedan dječiji mjuzikl. Jako je teško - ali slatko. Moj mozak ionako najbolje funkcionoiše noću - sve što sam ikad učila i studirala bilo je noću.

Sutra je novi dan, nadam se zanimljiviji i ljepši.

Srijeda, 20. avgust 2008.

Gotovo cijeli dan sam za kompjuterom, pisma autorima predstave, stalno ažuriranje koga ima, koga nema, šta sve treba za predstavu u Mostaru. Pisma, urgencije, prevodi i sve tako ukrug.

Previše sjedim, pa sam iza podne trknula sa Žiži u „Merkator“ da platim račune u maloj pošti, pokupujem neke sitnice i da usput ručamo u njihovom restoranu. Bilo je jako lijepo, klima uključena, sve široko, lijepo poslagano - slatki trenuci dokolice.

Poslijepodne opet e- mailovi; spazim pismo moje drage Selene, kćerke Džorđa Lebovića, pisca drama i scenarija mnogih bh. partizanskih filmova: „Valter brani Sarajevo“, „Most“ „ Avijacija“ itd, serije „Aleksa Šantić“ i drugih. Čovjek koga sam najviše poštovala među svim ljudima sa kojima me je sudbina pomiješala. Bio je najbolji dugogodišnji prijatelj mog muža, nisu daleko jedan od drugog ni na groblju. Tako volim i njegovu kćer Selenu, njen temperament, iskrenost, strast - znam je još iz pelena. Vratila se iz Grčke sa ljetovanja gdje joj je, kaže, bilo divno, hotel divan - all inclusive, zapanjena da je sve jeftinije nego u Beogradu, baš sve - hrana, garderoba, sve za kuću. Inače, obožava šoping.

Poslijepodne je zvao i Slavko Pervan sa putovanja da vidi kako napreduje moja dramatizacija.Vajkam se da sam u gužvi, kao što i jesam, i da ću, kad se vratim imati bar nešto za njega. Divna se bolje osjeća i prija joj to banjsko liječenje.

Trčim na predstavu da pokupim Miru, ionako je došla kasno sa posla umorna i od vrućine, i idemo da se nađemo sa Etelom Pardo i njenom prelijepom kćerkom Dunjom ispred ulaza na Obali. Žiži je već otišla ranije sa kolegicom iz „Gracie“-Elmom da nam zauzme nekoliko sjedišta u parteru. Odustali smo da tražimo tribine, nekako su mi skučene. Taman smo se namjestili, ugledamo Nacu koja bučno maše kako ćemo se svi poslije filma naći i ići na piće jer ima „razlog“ da časti.

Gledali smo dobar, mada malo težak, turski film „Tri majmuna“, nagrađen za režiju na posljednjem kanskom festivalu. Jedna prelijepa glumica zrelih godina, Hatice Aslan, čija ljepota podsjeća na klasičnu helensku, posebno je zaokupila našu pažnju.

Poslije odlazimo sa Nacom da se nađemo i svi skupa se počastimo. Kad smo se skrasili nas šest žena, ona je odmah primijetila da imamo preko 300 godina i 450 kila. Smijali smo se cijelo veče njenom show programu, iskreno, blesavo i bezazleno. Najsmiješnije je kad se ona smije samoj sebi. Ostali smo sve dok nismo primijetili da se sklanjaju stolice u kafićima i polako gase svjetla, što je i nama bila opomena da trebamo ići. Nismo saznali šta je htjela proslaviti, ali je bilo jako veselo.

Četvrtak, 21. avgust 2008.

Gotovo cijeli dan sam provela pred kompjuterom dopisujući se s autorima. Suočavamo se sa frustracijama svake vrste.

Cijelo popodne me boljela glava i nakon što sam malo odspavala, već umorna od svega spremam se za odlazak na SFF, što me trenutno jedino istinski raduje i uzbuđuje. Iskoristim priliku da sa Žiži malo prošetam Ferhadijom i popijem kaficu u jednom od kafića, a onda ona trči da nam zauzme neko lijepo mjesto dok ja čekam Miru. Ćaskamo, grickamo razne grinci, pinci - sala se polako puni nekim krasnim svijetom, i već sam mirna, zadovoljna i više me ne boli glava. Male - velike stvari.

Engleski film „Zapaljivo“ sam željno iščekivala već i zato što je rediteljka Sharon Mahuire režirala jedan od mojih omililjenih filmova - „ Dnevik Brigite Jones“. Odlični glumci, zanimljiva tema, ali negdje od pola film je skrenuo u nepotrebnu opsesivnost i didaktičnost. Izašli smo mirno, bilo je već je skoro 11 sati, u divnu, toplu, blagu i svijetlu noć na ulicama Sarajeva, punu ljudi i života ostavljajući iza sebe praznu salu Open Aira. Uvijek se iznova zanesem prekrasanim ugođajem u Open Airu.

Po povratku, opet e-mailovi i malo dodatka ovom dnevniku. Pred spavanje gomila ženskih magazina uz koje se uspavljujem - već sasvim mirna i zadovoljna.

Petak, 22. avgust 2008.

Sinoć sam navila buđenje u 8.00 kako ne bih prespavala kao juče, a probudila sam se ranije. Znači spavala sam pet sati. Pijem jutarnju kafu i čitam poštu na kompjuteru - gomila pisama i isto toliko obaveza koje me danas čekaju.

Prije podne moram otići da odnesem ovaj dnevnik i čim se vratim odmah za kompjuter, treba da odgovorim na sva pisma. Danas ne idem na festival, jedan dan pauze nije na odmet. Uveče TV program, možda kratka šetnja gradom da se još malo nauživam dok traje Festival.

XS
SM
MD
LG