Žalbeni postupak mogao bi doneti izmene kazni koje su Specijalizovana veća Kosova u Hagu izrekle 16. septembra četvorici bivših lidera Oslobodilačke vojske Kosova (OVK), koji su proglašeni krivim za ratne zločine, kaže Nevenka Tromp, istraživačica Međunarodnog krivičnog tribunala za bivšu Jugoslaviju.
Međutim, Tromp, koja je izbliza pratila i proces protiv Hašima Tačija (Hashim Thaci), Jakupa Krasnićija (Krasniqi), Kadrija Veseljija (Veseli) i Redžepa Seljimija (Rexhep Selimi) pred institucijom poznatom i kao Specijalni za Kosova, kaže u intervjuu za Radio Slobodna Evropa (RSE) da je verovatnija delimična nego potpuna izmena presuda.
Pre intervjua, u komentarima za RSE, Tromp je okarakterisala kao "prvobitni greh" Specijalizovanih veća činjenicu da su, prema njenim rečima, osnovana da bi "zadovoljila" Srbiju, a ne kao istinsku instituciju za utvrđivanje odgovornosti.
Ona je ocenila da je sud osnovan 2015. kao nagrada za nastavak zapadne podrške Kosovu, "uz očekivanje da će ustupci Beogradu dovesti do priznanja nezavisnosti" države.
Prema rečima Tromp, presuda četvorice bivših lidera OVK ima posledice koje prevazilaze njihovu individualnu odgovornost. Ona posebno izdvaja utvrđivanje postojanja "udruženog zločinačkog poduhvata" i pominjanje u presudi osoba koje nisu optužene u tom predmetu.
Čitajte:
Tači i Krasnići osuđeni na po 25 godina zatvora za ratne zločine, Veselji na 18, Seljimi na 13Radio Slobodna Evropa: Odbrana četvorice osuđenih najavila je žalbu. Na osnovu presude od 16. septembra, gde vidite najjače pravne osnove za osporavanje utvrđivanja krivice?
Nevenka Tromp: Glavno stvar je osporavanje postojanja samog "zajedničkog zločinačkog cilja", zajedno s načinom na koji je presuda napravila razliku u individualnom doprinosu četvorice optuženih.
Utvrđeno je da su Tači i Krasnići aktivno koristili svoje pozicije za sprovođenje kriminalnih aspekata "zajedničkog cilja", dok se osuda Seljimija zasniva na suštinski drugačijoj kvalifikaciji: nesprečavanje i nekažnjavanje zločina za koje je imao nadležnost i saznanje da deluje, što je zaključak zasnovan na nečinjenju, a ne na aktivnom sprovođenju.
Ovo je osnova koja se najviše može osporiti u žalbi, jer zavisi od procena vezanih za specidične činjenice o tome šta je on znao, kada je znao i šta je realno mogao da učini u vezi s tim.
Druga potencijalni osnov se odnosi na sam dokazni materijal, posebno na oslanjanje na izjave svedoka date mnogo godina posle spornih događaja, koje su odbrambeni timovi pred Specijalizovanim većima osporavali u prethodnim postupcima.
RSE: Koliko je teško, sa stanovišta apelacionog prava, osporiti zaključak sudskog veća da su sva četvorica osuđenih imali i sprovodili zajednički kriminalni cilj?
Tromp: Teško je. Razmatranje u žalbenom postupku u ovom sistemu, nasleđenom iz sudske prakse Međunarodnog krivičnog tribunala za bivšu Jugoslaviju (MKTJ), ne procenjuje ponovo dokaze; ono se fokusira na primenu zakona na dokaze i činjenice onako kako su utvrđeni.
Sudije su zaključak o "zajedničkom cilju" izgradile kumulativno – na osnovu obrazaca ciljanja navodnih "saradnika" pre i tokom rata, na osnovu saopštenja i političkih izjava koje su se pozivale na "kaznene mere", kao i na osnovu strukture i načina funkcionisanja objekata za pritvor na celoj teritoriji koju je kontrolisala OVK.
Realistično očekivanje je da će žalba suziti presudu u njenim sporednim aspektima: koji pojedinac je bio povezan s kojim konkretnim zločinima i da li su određene žrtve bile ispravno pripisane "zajedničkom cilju".
RSE: Koji su ishodi pravno mogući u žalbenom postupku? Da li presuda o krivici može biti oborena, pojedinačni zaključci izmenjeni ili kazne smanjene?
Tromp: Veće Apelacionog suda Specijalizovanih veća može da potvrdi presudu, poništi proglašenje krivice po pojedinim tačkama optužnice, poveća ili smanji kazne, ili, u načelu, naloži delimično ponavljanje suđenje za specifična pitanja.
Drugi instanca, Veće Vrhovnog suda, dostupna je u ograničenijim okolnostima, uključujući slučajeve kada se u žalbenom postupku izrekne osuda posle oslobađajuće presude, ili prilikom razmatranja posebno teških kazni.
S obzirom na već očigledne razlike u prvostepenoj presudi, najverovatniji ishod nije potpuno poništenje, već delimično – smanjenje kazne, posebno za Seljimija ili Veseljija, čiji su doprinos "zajedničkom cilju" sudije Specijalizovanih veća okarakterisale blažim terminima nego doprinos Tačija i Krasnićija.
Ipak, presude u žalbenom postupku pred međunarodnim krivičnim sudovima ostaju nepredvidive. Takođe, vredno je podsetiti se da je sam Tribunal u Hagu imao slučajeve u kojima su teške prvostepene kazne oborene u žalbenom postupku, sve do oslobađajuće presude. Sve ostaje moguće.
Čitajte:
Detalji presude bivšim liderima OVK-a: Šta je utvrdilo sudsko vijeće?A šta ako Tužilaštvo odluči da uloži žalbu? To zaslužuje da se uzme ozbiljno, jer bi žalba Tužilaštva bila usmerena na onaj deo presude koji odbrani i Vladi Kosova trenutno daje najjaču retoričku osnovu: oslobađajuću presudu po šest tačaka optužnice za zločine protiv čovečnosti.
Zločini protiv čovečnosti zahtevaju dokaze o postojanju politike na državnom ili organizacionom nivou i obično nose najteže posledice u pogledu kazne u ovoj oblasti, tako da vraćanje nekih ili svih šest tačaka ne bi bila mala promena. To bi ponovo otvorilo samo pitanje kazne, verovatno u pravcu pooštravanja.
U proceduralnom pogledu, to bi takođe garantovalo duži proces: prema trostepenoj strukturi Specijalizovanih veća, odluka Apelacionog veća kojom se oslobađajuća presuda preinačuje u osuđujuću aktivira još jedan sloj preispitivanja pred Većem Vrhovnog suda.
RSE: Kakav uticaj ova presuda može imati unutar Kosova, gde OVK ostaje u centru političkog i istorijskog narativa te zemlje?
Tromp: Jedan od ishoda presude Specijalizovanih veća u predmetu "Tači i ostali" s najvećim posledicama jeste njihov zaključak o postojanju "udruženog zločinačkog poduhvata" – zaključak koje je u dubokoj suprotnosti s ishodima samog Haškog tribunala u istoj oblasti.
Tribunal je sudio šestorici komandanata OVK u dva postupka po uporedivim optužbama – zlostavljanju u logorima za pritvor ljudi optuženih za saradnju – i oba slučaja su se uglavnom završila oslobađajućim presudama.
Ni u jednoj presudi Haškog tribunala nije utvrđeno da je postojao "udruženi zločinački poduhvat" na nivou OVK kao takve – sa zajedničkim ciljem i zajedničkom namerom za izvršenje zločina. Predmeti "Limaj" i "Haradinaj" pred MKTJ, bez obzira na njihov ishod, uvek su se vodili na osnovu individualizovane teorije: komandanti identifikovani po imenu, koji su odgovarali za određene logore ili određene incidente, bez ikakvog zaključka da je rukovodstvo OVK, kao celina, upravljalo zločinačkim poduhvatom.
Presuda Specijalizovanih veća čini nešto kategorički drugačije. Pored četvorice optuženih koji su proglašeni krivim, ona imenuje sedam drugih lica – Lahija Brahimaja, Fatmira Limaja, Silejmana Seljimija (Sylejman Selimi), Rustema Mustafu (Rrustem), Latifa Gašija (Gashi), Šukrija Buju (Shukri) i Sabita Gecija – kao osobe koje su "delila i pristale na zajednički zločinački cilj" i kao same "članove navedenog udruženog zločinačkog poduhvata", iako nijedan od njih nije bio optužen u ovom predmetu, niti je imao priliku da ospori tu kvalifikaciju, kao što bi to mogao optuženi.
Doktrina nalaže da takvi zaključci ne predstavljaju formalno proglašenje krivice za pomenutu osobu; oni postoje samo radi utvrđivanja oblika odgovornosti stvarno optuženih.
Četvorica optuženih protiv kojih je podignuta optužnica prošla su kroz kontradiktorni postupak. Sedmorica ostalih nisu: oni u ovom postupku nisu imali advokate, niti mogućnost da osporavaju dokaze korišćene za stavljanje njihovih imena u javnu presudu, kao ni pravo na žalbu, budući da od samog početka nisu bili stranke u postupku.
Slučaj Fatmira Limaja ovo pretvara u nešto ozbiljnije od uobičajene verzije ovog problema. On nije bio samo neoptužen i neisaslušan u ovom postupku. Njega je optužio MKTJ, izveo pred sud i oslobodio 2005. godine za u suštini istu kategoriju optužbi.
Imenovati ga sada, u presudi drugog tribunala koja se bavi velikim delom istog bavi delom istog osnovnog ponašanja, kao učesnika u "udruženom zločinačkom poduhvatu", bez nove optužnice i novog suđenja u kojem bi mogao da ospori tu kvalifikaciju, znači ponovo otvoriti predmet koji je sud već rešio u njegovu korist – ne kroz bilo kakav proces koji mu daje procesni status da odgovori, već kroz zaključak donet u tuđem predmetu.
RSE: Specijalizovana veća je osnovalo samo Kosovo, a presudu ipak odbacuju mnoge političke figure i građani. Šta ovaj trenutak znači za kredibilitet Suda i za poverenje javnosti u međunarodnu pravdu na Kosovu?
Tromp: Politička klasa koja danas odbacuje ovu presudu u velikoj meri se preklapa s onom koja je 2015. nevoljno prihvatila osnivanje Suda, pod značajnim međunarodnim pritiskom.
Ovo preklapanje deluje u oba smera. To znači da njeni kritičari ne mogu da odbace Sud kao potpuno strano nametanje, bez ikakvog domaćeg traga, ali isto tako znači da je isto rukovodstvo koje sada od javnosti traži da presudu smatra nelegitimnom, nekada osnivanje Suda ocenjivalo kao nešto što se može podneti, pa čak i neophodno za međunarodnu položaj države.
Ova dvosmislenost verovatno će produbiti, a ne rešiti, već vidljivu eroziju poverenja javnosti na Kosovu: sud osnovan unutar same zemlje, čiju ključnu presudu protiv osnivačkog rukovodstva zemlje odbacuje veliki deo političke klase i javnosti, potkopava tezu da je ovo ikada bio potpuno legitiman čin samoupravljanja i učvršćuje narativ, već prisutan širom regiona, da takvi sudovi funkcionišu kao instrumenti spoljnog uslovljavanja, a ne unutrašnje odgovornosti.
RSE: Da li postoji zakonski način da se sud "ukine"?
Tromp: Sama prvostepena presuda priznaje doprinos Tačija time u omogućavanju osnivanja Specijalizovanih veća – gotovo ismevajući ga zbog te saradnje, sada kada je ona pomogla da bude proglašen krivim.
Postoji opšti princip koji ovde vredi pomenuti: bilo koji institucionalni proces koji ima moć da nešto stvori, obično ima i moć da to ukine. Primenjeno na Specijalizovana veća, to bi u načelu mogao biti pravac delovanja. Ali samo ako bi Kosovo bilo u stanju da se oslobodi međunarodnog pritiska koji je i doveo do osnivanja Wuda.
Čitajte:
Ellis: Presuda bivšim liderima OVK se može osporavati i u činjeničnom i u pravnom smisluSkupština Kosova 2017. zaista je pokušala da u potpunosti ukine zakon koji je omogućio njegovo osnivanje, ali je taj pokušaj propao pod stalnim diplomatskim pritiskom SAD i Evropske unije, koje su jasno stavile do znanja da bi ukidanje Suda ugrozilo liberalizaciju viznog režima za Kosovo i njegov širi put ka članstvu u EU.
Sada, posle konkretnih presuda, to će verovatno biti još teže nego što je bilo 2017. kada još nije bilo optužnica, suđenja ili proglašenja krivice.
Pravno gledano, to je i dalje moguće, ali je reč o zaista složenom poduhvatu: osnivanje Specijalizovanih veća direktno je sankcionisano u Ustavu Kosova, kroz amandman iz 2015. kojim je dodat član 162, pa bi njihovo ukidanje zahtevalo novi ustavni amandman, za koji bi bila potrebna dvotrećinska većina svih poslanika i posebna dvotrećinska većina među poslanicima koji drže mesta rezervisana za manjinske zajednice – prag koji je namerno postavljen visoko, s ciljem da se upravo ovakav korak unazad učini teškim.
RSE: Gledajući izvan Kosova, kako ova presuda može uticati na način na koji se raspravlja o ratovima devedesetih, o odgovornosti za zločine i o međunarodnoj pravdi širom Zapadnog Balkana?
Tromp: Presuda direktno utiče na temeljni narativ o oslobodilačkom ratu Kosova i njegovoj državnosti. Oba se u velikoj meri oslanjaju na OVK kao centralnu oslobodilačku silu.
Javnost na Kosovu i njeno političko i državno rukovodstvo osećaju se izdano. Kosovo je sarađivalo s međunarodnom zajednicom od leta 1998. i od tada je bilo pouzdan partner i saveznik. U posleratnom periodu, Kosovo je prihvatilo široku međunarodnu upravu i ostalo lojalan saveznik dve vreme.
Dvadeset sedam godina posle gubitka Kosova, Srbija se vratila u igru, kroz proces koji se najbolje opisuje kao "lawfare" (rat pravnim sredstvima): nastavak ratnih ciljeva pravnim sredstvima, korišćenjem istih sudova i instrumenata međunarodnog krivičnog prava koje je Beograd nekada odbacivao kao antisrpske, a koji su sada prenamenjeni da preformulišu ulogu same Srbije u nasilju i da relativizuju presude MKTJ protiv njenih osuđenih zvaničnika, preusmeravajući pažnju na "kriminal" njenog bivšeg protivnika.
Vaš browser nepodržava HTML5
Bivši lideri OVK osuđeni na 81 godinu zatvora za ratne zločine
Predmet MKTJ za Kosovo, "Šainović i drugi", doneo je pravosnažne kazne, potvrđene u žalbenom postupku, od 22 godine zatvora za Nebojšu Pavkovića, 18 godina za Nikolu Šainovića, 20 godina za Sretena Lukića i 14 godina za Vladimira Lazarevića – za udruženi zločinački poduhvat za koji je tribunal utvrdio da je odgovoran za prisilno premeštanje stotina hiljada kosovskih Albanaca i ubistvo stotina drugih u trinaest opština. Milan Milutinović, tadašnji predsednik Srbije, oslobođen je svake krivice.
Specijalizovana veća su, sudeći o "udruženom zločinačkom poduhvatu" izgrađenom oko 96 ubistava i pritvaranje manje od 400 osoba, sada osudila njene dve najviše figure na po 25 godina zatvora – veći broj od onog koji je na kraju dobio bilo koji srpski zvaničnik za kampanju kategorički većih razmera.
U Beogradu se presuda dočekuje s nečim blizu neverici, čak i među onima koji su je možda očekivali – a predsednik Aleksandar Vučić će je svakako iskoristiti, predstavljajući ratno rukovodstvo OVK, a ne Srbije, kao stranu strože osuđenu za ratne zločine.
U Prištini efekat ide u suprotnom smeru: razočaranje, uz ulične proteste koji da nastave nestabilnosti u najmlađoj državi Evrope.
Predsedavajući Sudskog veća se ovim direktno pozabavio prilikom čitanja presude, ističući da postupak "nije bilo suđenje o legitimitetu OVK ili nastojanjima Kosova za nezavisnost", kao i, u istom duhu, da slučaj "nije utvrđivao odgovornost za zločine širokih razmera počinjene protiv kosovskih Albanaca od strane srpskih snaga i paravojnih jedinica".
Čitajte:
Koraci koji se preduzimaju za žalbu na odluku suda u slučaju bivših lidera OVKTakođe se s vredi zapitati zašto sudija uopšte oseća potrebu da upućuje javnosti kako treba da prihvati političko značenje presude. Legitimitet, nezavisnost i organizaciona krivica nisu pravne kategorije o kojima odlučuje presuda, a sud koji oseća obavezu da upravlja time kako će njegova odluka biti protumačena, implicitno priznaje da se ishod te odluke ne može prepustiti isključivo pravnom obrazloženju.
Posledice se ne ograničavaju na Kosovo ili Zapadni Balkan. Međunarodna krivična pravda, kao institucija, već se suočava sa stalnim retoričkim napadima lidera koji su predmet njenih mehanizama širom sveta.
Reč je o slučaju koji privlači veliku pažnju javnosti, u kojem tribunal podržan sa Zapada i finansiran iz EU, proizvodi rezultat koji znatan deo informisanog javnog mnjenja smatra nesrazmernim, politički korisnim ili strateški pogodnim za jednog regionalnog aktera u odnosu na drugog, pruža upravo onu vrstu primera na kojoj se zasnivaju takvi argumenti, bez obzira na doktrinarnu osnovu pojedinačne presude.
Ono što je dovedeno u pitanje načinom na koji se ova presuda prihvata nije samo odnos Kosova s njegovim saveznicima ili unutrašnja politika Srbije, već širi kredibilitet i budućnost čitavog međunarodnog sistema utvrđivanja odgovornosti.