Sporazum između SAD i Irana o okončanju sukoba i ponovnom otvaranju Ormuskog moreuza neizbežno se poredi sa Zajedničkim sveobuhvatnim akcionim planom (JCPOA) iz 2015, koji je sa Teheranom postigla administracija tadašnjeg predsednika SAD Baraka Obame.
Taj sporazum oštro je kritikovao njegov naslednik Donald Tramp, koji je 2018. tokom odlučio da se SAD povuče iz sporazuma. Tramp je više puta tvrdio da će njegov sporazum biti bolji, iako tekst koji je potpisao u Versaju nije konačan i ostavlja mnoga pitanja o kojima će se pregovarati narednih 60 ili više dana.
"Da je bilo lako, rešili bismo to još pre, znate, dva rata", rekao je za Radio Slobodna Evropa (RSE) Najsan (Naysan) Rafati, viši analitičar za Iran u Međunarodnoj kriznoj grupi, aludirajući i na prošlogodišnji dvanaestodnevni rat u junu i na ovogodišnje sukobe koji su ponovo izbili nakon američko-izraelskih vazdušnih napada 28. februara.
"Temelji iranskog nuklearnog programa od prošlog juna značajno su se promenili u odnosu na vreme kada je važio JCPOA", dodao je on.
Šta je sadržao sporazum iz 2015?
Jedna stvar koja se nije promenila jeste da je Iran i tada negirao da želi da razvije nuklearno oružje, ali je obogaćivao uranijum do nivoa iznad onoga potrebnog za civilne svrhe.
To je bio ključni problem tada, kao i danas.
Čitajte:
Američki zvaničnici obelodanili detalje okvirnog sporazuma s IranomKljučni elementi JCPOA bili su da Iran iz zemlje izmesti 98 odsto svojih zaliha obogaćenog uranijuma, prihvati ograničenja budućeg obogaćivanja na nivo znatno ispod onog potrebnog za nuklearno oružje, stavi deo centrifuga van upotrebe i omogući da sve to nadgledaju inspektori Međunarodne agencije za atomsku energiju (IAEA).
Sve to bilo je praćeno nizom tehničkih detalja, poput tačnih nivoa obogaćivanja, količina materijala, lokacija skladištenja i konkretnih modela centrifuga. Pored toga, Iran se obavezao da neće razvijati nuklearno oružje.
Zauzvrat, međunarodne sankcije povezane sa nuklearnim programom (ali ne i sa drugim pitanjima, poput podrške oružanim grupama na Bliskom istoku, raketnog programa ili kršenja ljudskih prava) bile bi ukinute nakon što se potvrdi da Iran ispunjava obaveze.
Iran je takođe dobio pristup zamrznutim sredstvima u inostranstvu, čija je vrednost bila sporna i procenjivana između 50 i 100 milijardi dolara, kao i isplatu američke vlade od ukupno 1,3 milijarde dolara.
Sporazum je imao mehanizam za rešavanje sporova i tzv. "sunset" klauzulu ili klauzulu o isteku koja je važila do 2030. godine. Odobrio ga je Savet bezbednosti UN.
Sporazumu su se opirali sa obe strane američkog Kongresa, jer su kritičari smatrali da ograničava iranski nuklearni program umesto da ga potpuno ukine. Drugi su ukazivali da ne rešava šira pitanja zbog kojih je Iran bio međunarodno izolovan.
Sankcije Iranu su ukinute nakon što je IAEA verifikovala sporazum u januaru 2016, a Vašington je 2017. dva puta potvrdio da se Iran pridržava sporazuma.
Put ka ratu
U maju 2018. Tramp je povukao SAD iz sporazuma, nazvavši ga "lošim i jednostranim".
Između 2020. i 2021. Iran je počeo da povećava broj centrifuga i nivo obogaćivanja uranijuma, prema izveštajima IAEA, zbog čega su Velika Britanija, Francuska i Nemačka (E3) ocenile da Teheran više ne poštuje sporazum.
U junu prošle godine Izrael i SAD izveli su vazdušne napade na iranska nuklearna postrojenja, upozoravajući da je Iran blizu razvoja nuklearnog oružja. Pentagon je kasnije procenio da je operacija "Midnight Hammer" unazadila program za do dve godine, iako postoje različite procene o obimu štete.
"Naneta je velika šteta i postrojenjima i delu visokih kadrova uključenih u nuklearni program. Međutim, nije bilo inspekcija na terenu na ključnim lokacijama. IAEA je imala pristup nekim objektima, ali ne i glavnim postrojenjima za obogaćivanje koja su bila meta napada", rekao je Rafati.
Iran je nakon toga ograničio nadzor IAEA. U septembru prošle godine aktivirana je i tzv. "snapback" klauzula JCPOA.
Čitajte:
Trump nagovijestio ponovni fokus na Ukrajinu, Iran u 'drugom planu'To znači da su sankcije UN ponovo uvedene zbog nepoštovanja sporazuma. E3 su pokrenule taj proces nakon što je Iran odbio da omogući pun pristup inspektorima IAEA i transparentnost u vezi sa zalihama obogaćenog materijala.
Nakon sukoba u junu 2025, Vašington i Teheran ponovo su pokrenuli nuklearne pregovore, koji su prekinuti kada su 28. februara počeli američko-izraelski napadi.
Šta dalje?
Memorandum o razumevanju koji su 17. juna potpisali Tramp i iranski predsednik Masud Pezeškijan (Pezeshkian )predviđa trenutno ukidanje američkih naftnih sankcija Iranu, dok se kraj šireg režima sankcija i oslobađanje zamrznute imovine uslovljava time da Iran ispuni obaveze, poput razblaživanja visoko obogaćenog uranijuma pod nadzorom IAEA.
"Ne oslanjamo se na poverenje", rekao je jedan visoki američki zvaničnik tokom razgovora sa novinarima 17. juna.
Pitanje obogaćivanja uranijuma ostaje otvoreno za dalje pregovore, dok Iran "ponavlja da neće nabavljati niti razvijati nuklearno oružje".
Kao i JCPOA, i ovaj memorandum je naišao na kritike, uključujući nezadovoljstvo pojedinih republikanskih zakonodavaca koji smatraju da je Vašington dao previše za premalo.
Maks Majzliš (Max Meizlish), viši analitičar u Fondaciji za odbranu demokratija, izrazio je zabrinutost zbog ukidanja naftnih sankcija.
"Ako je ovo zaista sporazum zasnovan na učinku, svako ublažavanje sankcija treba vezati za konkretno ponašanje režima, a ne samo za učestvovanje u pregovorima, potpisivanje memoranduma i otvaranje moreuza", rekao je za RSE.
"Kongres neće lako odustati bez značajnih reformi u Iranu. Videćemo šta će SAD na kraju zahtevati", dodao je.
Majzliš je takođe kritikovao to što sporazum ne pominje druge "problematične aktivnosti" Irana, kao što su raketni program i podrška grupama poput Hezbolaha.
Na isti način je kritikovan i prošli sporazum - JCPOA.
Danas je situacija drugačija nego 2015, nakon dva rata koji su teško pogodili iransku ekonomiju i nuklearnu infrastrukturu. Ti sukobi su značajno oslabili poverenje i zakomplikovali razgovore.
JCPOA nije bio samo bilateralni proces između SAD i Irana. Rusija, Kina, Velika Britanija, Francuska i Nemačka učestvovale su u pregovorima koji su trajali gotovo dve godine.
Čitajte:
Jačanje saveza Rusija–Kina–Iran donosi sve veći izazov, ocenjuju analitičari
Memorandum o razumevanju (MOU) navodi da će pregovarači težiti postizanju sporazuma u roku od 60 dana, ali i da taj rok može biti produžen.
Rafati je rekao da će pregovori morati da budu tehnički zahtevniji i složeniji nego što su bili do sada tokom 2025. i 2026.
"Čak i kada su se vodili u Omanu ili Rimu, bili su to glomazni posredni pregovori vođeni u kratkim vremenskim intervalima, praktično između doručka i večere", objasnio je.
"Da li će ih pratiti stručne delegacije koje će se zaista baviti detaljima nuklearne neproliferacije i ublažavanjem sankcija? Te tehničke delegacije bile su prisutne na nekim, ali ne na svim prethodnim pregovorima… ako postoji ambicija da se to okonča u roku od 60 dana, biće potrebni prilično redovni, ovlašćeni i tehnički kompetentni timovi stručnjaka sa obe strane“, dodao je.