Dostupni linkovi

Vanredna vijest

Medijska nepismenost na Zapadnom Balkanu


Oko 98 posto djece u Kantonu Sarajevo ima stalni pristup internetu kod kuće

Sjeverna Makedonija, Turska, Albanija, BiH, Crna Gora i Srbija zauzele su posljednja mjesta po medijskoj pismenosti, prema istraživanju koje je u 35 zemalja Europe provela Inicijativa europskih politika pri Institutu za otvoreno društvo u Sofiji.

Kao parametri koji utječu na medijsku pismenost navedeni su korupcija, medijske slobode, nepovjerenje prema znanstvenicima, novinarima i općenito nepovjerenje građana jednih prema drugima.

Emir Vajzović, profesor na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu i voditelj trogodišnje studije o medijskoj i informacijskoj pismenosti u Bosni i Hercegovini, kaže da je ključ jačanja medijske i informacijske pismenosti u obrazovanju.

Oni sami su u studiji predložili, kako su ga nazvali “hibridni model višekomponentne integracije” kako bi se kroz obrazovne sadržaje radilo na podizanju medijske i informacijske pismenosti.

U razgovoru za Zašto? Radija Slobodna Evropa (RSE) Vajzović ističe da ozbiljnija reforma obrazovnog sustava nije urađena od sedamdesetih godina prošlog stoljeća, a da se posljednjih decenija društvo u svijetu, pa tako i u Bosni i Hercegovini i zemljama regije digitalno transformiralo, pa tako u nekim gradovima u BiH i regiji gotovo svi učenici imaju pristup internetu.

Vajzović: Medijska i informacijska pismenost se smatra danas krovnom i glavnom kompetencijom, pogotovo u kontekstu digitalne transformacije društva koja se već desila. U BiH imamo podatke Regulatorne agencije za komunikaciju i istraživanje koje smo mi (Fakultet političkih nauka Univerziteta u Sarajevu zajedno sa Organizacijom Ujedinjenih naroda za obrazovanje, znanost i kulturu - UNESCO, op.a.) radili u Kantonu Sarajevo sa roditeljima gdje se pokazuje vrlo visok stepen ne samo internetske penetracije, nego da djeca u Kantonu Sarajevo, oko 98 posto njih stalni pristup internetu kod kuće.

Znači, govorimo o već gotovo završenoj digitalnoj transformaciji, barem u tom segmentu načina na koji djeca pristupaju u informacijama, sadržaju, komunikaciji, ali i njihovom nekom, da kažemo, širem društvenom i kulturnom razvoju.

Razlozi, između ostalog, za nizak stepen medijske i informacijske pismenosti kroz naše istraživanje, koje smo mi radili i koje su drugi radili, ponajviše ima poveznice s tim da naš obrazovni sistem od 1974. nije imao nekih ozbiljnijih reformi i potpuno još uvijek zanemaruje činjenicu da je digitalna transformacija društva u značajnoj mjeri promijenila načine na koje, pogotovo mlađe generacije, uče, podučavaju, zabavljaju se i međusobno komuniciraju.

Sistem koji je zasnovan na nastavnim planovima i programima i provjeri znanja u ponavljanju onoga što je već napisano, ne ulazeći u kvalitetu, dovodi upravo do onog što je PISA istraživanje pokazalo da mi imamo realno funkcionalno nepismeno društvo.

Upravo su to usko povezani elementi sa medijskom i informacijskom pismenosti i treba jedan širi, združeni odgovor puno društvenih elemenata, prije svega obrazovnog sistema, da bi se to moglo prevazići u nekom narednom periodu. Taj period ne može sigurno biti kraći, nego tu treba jedan duži period da bismo došli do nekih željenih rezultata koji će biti vidljivi efekti u našem društvu.

RSE: Sjeverna Makedonija, Turska, Albanija, BiH, Crna Gora i Srbija zauzele su posljednja mjesta po medijskoj pismenosti u Istraživanju Instituta za otvoreno društvo u Sofiji, Hrvatska je negdje u sredini, a Slovenija je malo ispred Hrvatske. Slažete li se sa njihovim zaključkom da gdje je veća percepcija korupcije, nepovjerenje prema znanstvenicima, novinarima i općenito građana jednih prema drugima, gdje su manje medijske slobode da je tu veća i medijska i informacijska nepismenost?

Vajzović: Ovi indeksi svakako u nekoj mjeri imaju utjecaja na medijsku i informacijsku nepismenost. Međutim, prije svega je tu ključan jedan pristup zasnovan na pristupima učenju koje je potrebno reformisati u obrazovnom sistemu. Treba dosta raditi na podizanju medijske i informacijske pismenosti roditelja koji jednako sa obrazovnim sistemom imaju značajnog utjecaja na razvoj djece.

Odgovorno i mudro korištenje novih tehnologija je nešto što se ne problematizira dovoljno. Mi imamo djecu, rane uzraste koji praktično prije nego što počnu čitati i pisati imaju tehnologiju na korištenje. Istraživanja koja smo mi uradili, Fakultet političkih nauka zajedno sa Organizacijom Ujedinjenih naroda za obrazovanje, znanost i kulturu (UNESCO) pokazuju da su sadržaji koje djeca konzumiraju u osnovnoj i srednjoj školi uglavnom društvene mreže te druge platforme, uglavnom za potrebe zabave i igara.

Vrlo malo se koriste sve ove dobre stvari – za informisanje, obrazovanje, pa i onaj segment aktivnog učešća naših učenika i učenica u digitalnom prostoru sa proizvodnjom digitalnog sadržaja. Jedno vrijeme se dosta razgovaralo o našoj YouTube zajednici. Istraživanja pokazuju da je vrlo malo tih mladih koji zaista i proizvode neke sadržaje. U suštini, i po medijima vidimo šta plasiraju i vidimo da je problem medijske i informacijske pismenosti, to jeste njen vrlo nizak nivo, širi društveni problem.

RSE: Kakva je uloga medija u razvoju medijske i informacijske pismenosti?

Vajzović: Mediji pokušavaju odgovoriti na zahtjev svojih konzumenata pa imamo dosta nekvalitetne vijesti sa predominantnom dozom nekog senzacionalizma. I sami konzumenti teško da mogu prepoznati koji su to adekvatni sadržaji za njih, da bi i oni mogli biti aktivni sudionici u demokratskom procesu.

Medijska i informacijska pismenost nije svrha sama sebi. Ona ima veoma značajan demokratski i društveni koncept. Demokratija podrazumijeva informisanost i obrazovanog građanina koji aktivno sudjeluje u procesu donošenja odluka i kao takav je nosioc suvereniteta u demokratskom društvu. Bez visokog nivoa medijske i informacijske pismenosti, nažalost, to nije moguće. U tom slučaju taj građanin postaje samo objekat manipulacije postaje proizvod velikih tehnoloških kompanija koji uspijevaju njegovu pažnju da drže na uređajima, aplikacijama, sadržaju od kojih oni prave profit.

U suštini idemo u nekom pravcu gdje je dosta neizvjesno kako će izgledati društvo pa i demokratski sistem u budućnosti ukoliko ne shvatimo to ozbiljno, s povećanom ulogom algoritama i umjetne inteligencije u toj čitavoj priči.

RSE: Koliko su naša društva otporna na dezinformacije? Često se u medijima spominju hibridni ratovi u ili protiv nekih zemalja regije?

Vajzović: Hibridni i asimetrični ratovi nisu nikakav novi izum, samo što sad imamo nove, pristupačne i vrlo efikasne alate, poput društvenih mreža, farme portala sa razrađenom i elaboriranom infrastrukturom i arhitekturom dezinformacija koje je plasiraju na neko područje. Vrlo je niska korelacija medijske i informacijske pismenosti i otpornosti na dezinformacije.

Odgovor se sam nameće. BiH i zemlje Zapadnog Balkana, odnosno naša društva nisu na to otporna. Imamo ozbiljan problem s elementima koji do toga dovode, od utjecaja stranih država do nekog utjecaja u političkoj komunikaciji na volju birača. Jednostavno: veliki broj građana nije sposoban da adekvatno shvati poruke koje kroz političku komunikaciju dobijaju, niti je sposoban sam da artikuliše svoju informacijsku potrebu i da nađe način kako doći do prave, provjerene, vjerodostojne informacije koja će mu pomoći da donese odluku.

RSE: Na kraju se ponovno vraćamo na temu uvođenja medijske i informacijske pismenosti u obrazovni sustav, kao predmeta u srednjim pa čak i osnovnim školama. Zašto se ona ne uvodi?

Vajzović: Kroz naše trogodišnje istraživanje smo uvidjeli da je moguće rješenje uvođenje kroz “hibridni model višekomponentne integracije” koji bi uključivao već postojeće elemente biblioteke i bibliotekara u osnovnim i srednjim školama koji bi kroz saradnju sa nastavnicima, kroz cijelo obrazovanje, radio na podizanju medijske i informacijske pismenosti. Sam predmet da se uvede kao novi, u ovakvom postojećem obrazovnom sistemu u BiH, jednostavno bi mogao nanijeti više štete nego koristi. Tu ima više izazova.

Prvi je preopterećen nastavni plan i program od prvog razreda osnovne do završnog razreda srednje škole. Drugi je: kako bi on korelirao sa ostalim nastavnim predmetima. I treće je i možda najvažnije – ko bi to izvodio. Opet bismo vjerovatno imali slučaj da bi nastavnici koji bi radili taj predmet bili oni kojima nedostaje norme pa bi se ponovo pravili paraprofesionalci koji bi tu tako “ulijetali” bez značajnih kompetencija, a i manjeg interesovanja za razvoj svega toga.

Ono što smo mi zamislili i na čemu trenutno radimo u KS kroz pilot projekt kurikularne reforme, jeste da materijale učinimo dostupnim online nastavnicima i učenicima. Zajedno sa bibliotekarima u školama, oni mogu zajedno kontinuirano raditi na podizanju medijske i informacijske pismenosti, pogotovo u kontekstu digitalne transformacije.

Facebook Forum

XS
SM
MD
LG