Dostupni linkovi

Vanredna vijest

Zdravstvo na aparatima za održavanje


Ilustrativna fotografija, Foto: zoomzg
(Saradnja: Dženana Halimović, Radovan Borović, Esad Krcić, Ankica Barbir Mladinović)

Najčešće kritike na zdravstvene sisteme u regiji je da su neefikasni, da postoje duge liste čekanja na specijalisticke preglede, da se ne poštuju prava pacijenata, a građani oblast zdravstva smatraju jednom od najkorumpiranijih u društvu.

Iako je zdravstveni sistem, kao i većina drugih segmenata života u Bosni i Hercegovini, prošao reformu, čini se da je gore nego ikada. Pored velikog broja neosiguranih ljudi, koji su prisiljeni da idu u privatne ordinacije, sve je više i osiguranih, koji su primorani na to.

Zdravstveni sistem BiH je neefikasan, trom i povrh svega nepravedan, jer je bez debele veze gotovo nemoguće stići do najboljih lekara i opreme, ili kada i nakon nekoliko meseci stignete, uveliko je kasno.

Pored toga, prema istraživanjima brojnih NVO u Bosni i Hercegovini, najkorumpiraniji su lekari i političari, a država još uvek nije sposobna da se sa njima obračuna.

Papirologija i korupcija

Zdravstvo u Bosni i Hercegovini već godinama živi na aparatima, a s njim i pacijenti:

„Na ljekara opće prakse se čeka barem po sedmicu dana. Na specijalističke preglede, od tri sedmice do pola godine. Vrlo čudne stvari se dešavaju.“


Ako se naručite danas za dijagnostičku metodu uz pomoć magnetne rezonance, čekat ćete oko četiri i po mjeseca. Aparata nema dovoljno, a pacijenata previše.

Ljudi se nerijetko odlučuju na pretrage kod privatnih ljekara. Pa tako, premda imaju zdravstveno osiguranje, uslugu skupo plate jer ne postoji mehanizam koji bi pokrio troškove liječenja u privatnim klinikama i tako rasteretio javno zdravstvo.

Pri tom se ugrožava pravo pacijenata na izbor ljekara. Čak i ako se radi o najboljima u struci, do njih je preko birokratije teško doći. Jedan od primjera jeste i tuzlanski Centar za srce, koji je izgradio kredibilitet i van granica Bosne i Hercegovine.

Direktor Centra, doktor Emir Kabil, nedavno je otvoreno govorio o ovom problemu:

„Radi se o jednom apsolutno nepravednom sistemu, gdje komisija treba da odlučuju gdje će čovjek ići na liječenje, ne poštujući volju pacijenta. Ako morate operisati srce, morate imati povjerenja u instituciju i čovjeka koji će vas operisati. Nepojmljivo je da u današnje vrijeme pacijent iz Sarajeva ne može doći u Tuzlu da se operiše, ili da pacijent iz Tuzle ne može u Sarajevo, da ga operiše kolega u kojeg on ima više povjerenja.“


Zdravstveni sistem u Bosni i Hercegovini je podijeljen po kantonima i entitetima, a zajedničke poveznice na državnom nivou nema. Tako pacijenti koji se iz jednog kantona liječe u drugom, treba da prikupe tovar papirologije kako bi se osiguralo da će biti pokriveni troškovi njihovog liječenja.

Ako pak želite da se liječite, recimo u Republici Srpskoj, kod nekog od specijalista, a dolazite iz Federacije, platit ćete punu cijenu usluge, iako je riječ o jednoj državi. Jednako, pacijenti iz Republike Srpske većinu komplikovanih zahvata obavljaju u susjednoj Srbiji, s kojom Fond za zdravstvenu zaštitu Republike Srpske ima ugovore.

Granice, uključujući i one entitetske, za sada prelaze tek oni s najtežim oboljenjima, poput karcinoma. I kao da već nije dovoljno teško to što su oboljeli, na liječenje putuju stotinama kilometara.

Ministar zdravstva Republike Srpske, Ranko Škrbić:

„Mi smo i danas prisiljeni da naše pacijente usmjeravamo u druge centre, najčešće je to u Institut za onkologiju u Beogradu, Sremska Kamenica, Sarajevo, a u zadnje vrijeme i Tuzla.“


Naredni nivo je domen kvalitete zdravstvene usluge, o kojoj građani kažu:

„Zdravstvo bi moglo biti bolje. Tamo vlada korupcija.“
„Zadovoljna sam radom naših institucija.“
„Prvo odem ljekaru da me naruči specijalisti. Onda zovem specijalistu da me naruči.“
„Ogorčen sam na medicinske sestre jer se ponašaju kao da su one ljekari.“


Odgovori su da oni imaju male plate. Pa svi imamo male plate. To nije nikakav odgovor. Ako je nekome mala plata, onda neka traži drugi posao ili neka ide u privatnu praksu, a ne da ispoljava na bolesnim ljudima takvo ponašanje.
Reditelj Haris Pašović u svom tekstu „Kad budemo umirali“, skrenuo je pažnju na svoje iskustvo sa sarajevskom hitnom pomoći i Centrom urgentne medicine:

„Odgovori su da oni imaju male plate. Pa svi imamo male plate. To nije nikakav odgovor. Ako je nekome mala plata, onda neka traži drugi posao ili neka ide u privatnu praksu, a ne da ispoljava na bolesnim ljudima takvo ponašanje. Vrlo je važno da svi zajedno, zdravstveni radnici u prvom redu, potom zastupnici u skupštinama, a onda i sami građani, odlučimo da napravimo svoj život boljim, kada je u pitanju urgentna medicina ili zdravstvo u cjelini.“


Efekti žalbi su mali. Selma Ljuca, šef sektora pravnih kadrovskih i općih poslova u Kliničkom centru Univerziteta u Sarajevu:

„Naročito se odnose primjedbe na komunikaciju. Tim zaposlenicima se odbije 20 posto od plaće. Zbog loše komunikacije smo imali i jedan otkaz Ugovora o radu sa jednom medicinskom sestrom.“


Problem je i sa uslovima u kojima pacijenti borave. Jedan od loših primjera jeste i Ginekološko-akušerska klinika u Sarajevu (GAK). Obnovljena klinika, koja je tokom rata bila uništena, još nije useljiva, a stara nema ni lifta, ima jednu porođajnu salu, pacijentice nemaju gdje da se okupaju i tako u nedogled. Doktor Boris Nikulin:
GAK Sarajevo, 1. april 2009.

"Uslovi u kojima se naše sugrađanske porađaju su jako loši. Više je žena u sobi, loši su mokri čvorovi, ambulante su malene, hodnici uski. Sve je pretrpano.“


Uz korupciju u zdravstvu, koja je široko rasprostranjena, a za koju nema adekvatnih mjera za suzbijanje, prisutna je i manipulacija od strane ljekara, kojima je dozvoljeno, bar u Federaciji, da istovremeno rade i u javnom, i dopunski u privatnom sektoru. Tako često pacijente sa klinika šalju u svoje privatne ordinacija, naravno uz nadoknadu.

Uz sve probleme, Bosna i Hercegovina se može pohvaliti sa dosta vrhunskih eksperata. Među njima su i dobitnici priznanja za SARAFIX, sarajevski ratni fiksator, koji je spasio živote i udove nebrojeno mnogo pacijenata tokom rata, za kojeg su njegovi tvorci dobili i Šesto-aprilsku nagradu Sarajeva, te mnogo svjetskih priznanja.

Tu su i zahvati iz rekonstruktivne hirurgije, koji mogu parirati najvećim svjetskim dostignućima.

Ipak, u Bosni i Hercegovini i dalje je najvažnija bitka za očuvanje zdravlja. Kad ga se izgubi, uz svu birokratiju ga je teško ponovno vratiti.

Žalbe na ponašanje osoblja

Funkcionisanje zdravstvenog sistema u Srbiji, poslednji godina znatno je unapređeno kupovinom modernih dijagnostičkih aparata i renoviranjem bolničkih objekata. Međutim, građani i lekari upozoravaju da su i dalje prisutne pojave koje utiču na kvalitet zdravlja pojedinca.

U Srbiji se, prema neki procenama, za zdravstvo troši između 10 i 12 odsto BDP-a odnosno, negde između tri i četiri milijarde evra.

Državno zdravstvo uspelo je poslednjih godina da modernizuje opremu i poboljša bolničke uslove jer je tehnološka opremljenost preduslov kvalitetne zdravstvene zaštite, kaže Ivana Mišić, pomoćnica ministra zdravlja:

„Stvara se takav ambijent u zdravstvenim ustanovama da lečenje postane mera koja ne bi trebala da zaobiđe ni onu ljudsku komponentu, a to je adekvatan odnos između lekara i pacijenta. Zdravstveni sistem je veliki sistem u kome radi 120.000 ljudi, gde se u toku jednog dana obavi mnogo hiljada kontakata. Uvek će biti nedovoljno zadovoljnih pacijenata i zdravstvenih radnika. Mi želimo da zdravstvena služba bude orijentisana, ne samo ka bolesti, već i ka prevenciji i očuvanja zdravlja.“

Za mnoge građane, ali i zdravstvene radnike, rezultat dosadašnjih reformi više je nego skroman, možda čak i zabrinjavajući. Milena Jauković je lekarka Urgentnog centra u Beogradu:
Ilustrativna fotografija, Foto: Vesna Anđić

„Kupujemo akceleratore, razne aparate jer smo zaista deficitarni, a onda se popletemo o primarne stvari koje izgledaju banalne, a to su pitanja - da li smo revnosni prema pacijentu, da li smo ga mi pozvali na vreme, da li smo ljubazni prema njemu, da li smo se organizovali, da li radimo u smenama. Sve se može ubrzati, ne mora da se čeka dugo.“

Statistika nažalost pokazuje da je potrošnja lekova u Srbiji porasla za više od 120 odsto, a da je svaka peta umrla osoba u Srbiji žrtva neke od malignih bolesti, što govori da je zdravlje nacije ozbiljno narušeno.

U takvim situacija nažalost dešavaju se i ovakve stvari, o kojima svedoči Snežana Božilović, majka Ivane, koja je bolovala od tumora na mozgu:

„Sama sam kupovala citostatike, u dugovima sam preko glave. Morala sam da molim za flašu infuzije. Pričala sam lekarima da će dobiti upalu pluća i niko na to nije obraćao pažnju. Na kraju je od upale pluća umrla. Kome da se žalim i kome da kažem nešto?“


Nije neretko da se građani žale i na ponašanje medicinskog osoblja, na javašluk po zdravstvenim ustanovama, svedoči Milena Jauković, lekarka Urgentnog centra u Beogradu:

„Stalno mi neko traži pomoć jer je naleteo na zid u drugoj ustanovi, na ovaj ili onaj način, od neljubaznog doktora, do doktora koji nije odgovorio svom pozivu, nije uradio posao kako valja.“


Beograđani sa kojima smo razgovarali u jednoj državnoj zdravstvenoj ustanovi, preneli su svoja iskustva:

„Para nema da se plate lekari i sestre, pogotovo u urgentnim centrima, šok sobama, operacionim salama.“
„Kada sam trebala nešto da snimim, čekala sam po nekoliko meseci, a sada je to svedeno na mesec dana. Ne postoji ništa što čovek može da im zameri.“

Najviše boli kada vam kažu da su nezadovoljni odnosima. To je generalni problem našeg društva jer su se izgubili lep odnos, tolerancija i humanost.
U borbu za zaštitu prava pacijenata u Srbiji uključilo se Udruženje za medicinsko pravo. Hajrija Mujović, koja je član etičkog saveta pri Ministarstvu zdravlja, prenosi najčešće primedbe:

„Najviše boli kada vam kažu da su nezadovoljni odnosima. To je generalni problem našeg društva jer su se izgubili lep odnos, tolerancija i humanost.“


Možda i zbog ovakvog iskustva, mnogi pribegavaju privatnim ustanovama, što otvara pitanje da li je zdravlje je u Srbiji postalo roba.

Nezadovoljne stanjem u porodilištima i lošim odnosom lekara i zdravstvenog osoblja prema trudnicama, grupa mladih žena nedavno je putem Interneta pokrenula pravi medijski rat, ne bi li se popravila situacija.

„Naravno da će uvek biti nedovoljno zadovoljnih pacijenata, onih koji misle da stanje može da bude bolje. Jedan odgovoran odnos onoga ko se bavi rukovođenjem zdravstvenog sistema, ne sme da zanemari činjenicu da su i zdravstveni radnici, koji rade u zdravstvenoj službi, nosioci aktivnosti, da i oni moraju da imaju dobre uslove za rad,“ kaže Mišić, pomoćnica ministra zdravlja.

Pojedini analitičari navode da nema prave reforme zdravstva dok građanin ne dobije mogućnost da bira gde će se lečiti sa zdravstvenom knjižicom, ali lekara Jauković navodi još jednu anomaliju zdravstvenog sistema:

„Nije isto lečiti se u Jagodini, u Čačku, u Kragujevcu ili Beogradu. Sekira me što pacijent u Užicu ili Prokuplju ne može da dobije istu zdravstvenu uslugu koju može da dobije ovde. U Americi je svejedno da li se lečite u Hjustonu ili Klivendu, dobićete istu medicinsku uslugu, po istom principu.“


Besparica i duge liste čekanja osnovni problemi

U Crnoj Gori kao najveći problem se označavaju duga čekanja na specijalističke preglede i dijagnostičke testove, a građani, prema istraživanjima, oblast zdravstva smatraju najkorumpiranijom u društvu.

„Stanje u crnogorskom zdravstvu je nezadovoljavajuće“, rekla je članica parlamentarnog Odbora za zdravstvo, doktor Dušanka Džakula Tušup, koja je, dajući domaćem zdravstvu negativnu ocjenu, rekla da pritom ima u vidu i zaposlene u ovom sektoru i građane kojima su potrebne zdravstvene usluge:

„U javnim zdravstvenim ustanovama, ljudi neopravdano dugo čekaju i prolaze kroz brojne birokratske proceduralne golgote da bi došli do određenih papira, odobrenja i odluka komisije koja se nalazi u Podgorici. Tako bolesni ljudi iz cijele Crne Gore, u ovakvim uslovima i sa novcem koji imaju, putuju da bi dobili odobrenje, koje bi mogla da uradi i lokalna komisija.“


Crnogorski zdravstveni sistem se suočava sa brojnim problemima. Jedan od osnovnih je hroničan nedostatak novca. Ljekar specijalista prima oko 500, a viša medicinska sestra 260 eura.

Direktor podgoričkog Doma zdravlja, u kom je registrovano 200.000 pacijenata, što je skoro trećina ukupne populacije Crne Gore, doktor Nebojša Kavarić, kaže da je bolje finansiranje uslov opstanka i unaprjeđenje sadašnjeg zdravstva:
Ilustrativna fotografija, Foto: Savo Prelević

„Kadrovski i prostorni kvalitet ustanove kojom rukovodim, čak i stručni i organizacioni, je doveden do optimuma. Da bi takav sistem mogao da opstane, mora biti adekvatno finansijski servisiran, što se nadamo da će biti intencija u budućnosti.“



Nedavni slučaj može biti dokaz upravo besparice, ali i loše organizacije, ili nemara. U glavnoj zdravstvenoj ustanovi u Crnoj Gori - podgoričkom Kliničkom centru, nekoliko dana nije bilo sterilnih posuda za analizu urina, već su se pacijentima dijelile plastične čaše za jednokratnu upotrebu, koje se mogu kupiti u svakoj prodavnici.

Ove posude dovode u pitanje validnost analiza jer nisu sterilne, a predstavljaju i rizik za ljude koji se nađu u blizini pacijenta koji tu čašicu nosi. Direktor Kliničkog centra, Olivera Miljanović, je tu informaciju istovremeno demantovala i potvrdila:

„Naravno da nije tačno ono što je saopšteno. Adekvatne čaše za hemijsku analizu urina su dostavljene. Kada govorimo o ovom problemu, koji je dignut na nivo koji ne zaslužuje, radilo se o kratkotrajnom, 5-10 dnevnom, nedostatku jedne vrste bočica, koje su na potpuno adekvatan način zamijenjene, da se ni u kojem slučaju ne naruši preciznost, pouzdanost i sigurnost analize.“


Zdravstvo se, u Crnoj Gori, očigledno suočava sa mnoštvom problema, među kojima je i korupcija. Brojna istraživanja pokazuju da građani ovu oblast smatraju najkorumpiranijom u društvu. Pored toga, problem je i stručnost i tehnička opremljenost, koje se rjeđe pominju, a kao najočigledniji problem najčešće se označava dugo čekanje na specijalističke preglede i dijagnostičke testove.

Prema riječima direktora podgoričkog Doma zdravlja, Nebojše Kavarića, u primarnoj zdravstvenoj zaštiti, građani se žale na druge nedostatke:

„Jedan dio žalbi se odnosi na možda neusklađenu komunikaciju ili odnos tima ljekara zdravstvenih radnika sa pacijentom. Treba malo više razumijevanja na obje strane. Mali broj se žali na čekanje u domu zdravlja, sistemom zakazivanja i pregledima. Mislim da smo taj dio značajno ubrzali. Žalbe drugog tipa se odnose na uobičajene komunikacije građana sa bilo kojom javnom ustanovom. Vrlo je malo stručnih primjedbi. Jedan dio se odnosi na organizacione primjedbe.“


Pacijenti dugo čekaju na određene zdravstvene usluge, iako postoji veliki neiskorišten potencijal, koji bi se mogao staviti u funkciju, kada bi se privatno zdravstvo integrisalo u državni zdravstveni sistem
U Ministarstvu zdravlja nisu bili u mogućnosti da se odazovu našem pozivu na razgovor, ali članica skupštinskog Odbora za zdravstvo, doktor Dušanka Džakula Tušup, tvrdi da je crnogorski zdravstveni sistem daleko od evropskog nivoa.

„Pacijenti dugo čekaju na određene zdravstvene usluge, iako postoji veliki neiskorišten potencijal, koji bi se mogao staviti u funkciju, kada bi se privatno zdravstvo integrisalo u državni zdravstveni sistem“,
kaže doktorka Tušup, dodajući da je trenutno u proceduri izmjena Zakona o zdravstvu, u kojoj se, kako kaže, stidljivo pominje ova mogućnost:

„To je ono čega se naši u Vladi boje, da će se naglo povećati cijene usluga. Ne treba izmišljati toplu vodu, nego pogledati kako je to urađeno u Njemačkoj, Norveškoj ili Belgiji, iskopirati ona rješenja koja možemo da uradimo. Predviđena mreža zdravstvenih ustanova je trebala zaživjeti 2004. godine, a nije do sada. Ministarstvo obećava da će je udružiti javne i privatne zdravstvene ustanove. Vrlo sam skeptična po tom pitanju.“


Građanima Podgorice, koji traže pomoć od zdravstvenih ustanova, najviše smeta neljubaznost i, prije svega, dugo čekanje na specijalističke preglede:

„Ima dosta toga što bi se trebalo mijenjati. Trebali bi da imamo bolji prijem kada dođemo kod doktora, da se ne čeka. Nisam imala neki loš odnos sa doktorom, kada već dođem do njega, ali sestre koje rade na pultu znaju da budu neljubazne.“
„Čekam na pregled srca od početka decembra, ali uskoro će me primiti.“
„Veliki problem je sa čekanjem i niko te ne gleda, kao da te nema. Ako nemaš para, teško se liječiti.“
„Kod ortopeda sam jednom dugo čekala, čak 40 i nešto dana. To je bilo prošle godine. U međuvremenu sam ozdravila.“
„Čeka se po mjesec ili dva dana, pa i više, čak i tri. Može čovjek da crkne dok dođe do specijaliste.“

„Idite kući umrijeti“

Poznavaoci zdravstvenog sistema u Hrvatskoj tvrde da u hrvatskom zdravstvu nije problem stručnost, čak su i bolnice sve bolje tehnološki opremljene, ali je problem u organizaciji, korupciji i nepoštovanju prava pacijenata.

Javnost je ovih dana posebno zgrožena situacijom na Onkološkom odeljenju Kliničke bolnice Rijeka, gde su oboleli od raka morali čekati i više meseci na terapiju skupim lekovima jer bolnica, jednostavno, nema novca.

Zamislite kada ljudima, koji se ionako bore za svaki dan života, morate reći - nema novaca za terapiju, stavit ćemo vas na listu čekanja, idite kući, javit ćemo se za dva mjeseca.

To je otprilike kao da ste im rekli „idite kući umrijeti“, kazala je riječkom Novom listu predstojnica odjela Onkologije, doktorica Marija Petković. Zbog nastale situacije, sami pacijenti, kao ova Riječanka, su se obratili javnosti:

„Imala sam operaciju karcinoma debelog crijeva 2006. godine. Obavijestili su me iz bolnice da mi je uskraćena kemoterapije, ali ne znam po kojim kriterijima. Poboljšanja ima. Terapija je prekinuta na pola procesa.“

Ilustrativna fotografija, Foto: zoomzg

Savez onkoloških udruga „Zajedno protiv raka“, uputio je otvoreno pismo ministru zdravstva i optužilo državu da je neosjetljiva na ljudsku patnju.

„Teško je biti pacijent u Hrvatskoj. Stalno vam govore da nema dovoljno novaca. Najgore je kada na teško bolesnog čovjeka bacite teret plaćanja zdravstvene usluge. Bolesniku treba pomoći,
“ kaže Katarina Katavić.

Oko riječkog slučaja se digla velika bura, a sam ministar zdravstva, doktor Darko Milinović, u emisiji državne Televizije, javno je obećao da će se problem riješiti, te informirao o cjelokupnim ulaganjima u onkologiju:

„Mi, u recesijskoj godini, ulažemo milijardu kuna u liječenje onkoloških bolesnika, ili kroz lijekove, ili kroz aparaturu. Danas u Hrvatskoj, na 400.000 stanovnika, ima jedan akcelerator. Evropski standard je 200.000 ljudi na jedan akcelerator. Mi idemo u nabavku devet linearnih akceleratora, a to je 700 - 800 miliona kuna, u recesijskoj godini. Oni bi trebali upravo smanjiti liste čekanja. Ne smijemo dopustiti da pacijenti čekaju po tri mjeseca.“


Predsjednik Hrvatskog onkološkog društva, Eduard Vrdoljak, u istoj emisiji, podsjeća da je Hrvatska po oboljelima od raka na drugom mjestu u Europi, te da u Americi, čak 66 posto oboljelih od raka preživljava, u Hrvatskoj, samo 48 posto:

„Krivi smo što nemamo smjernice, dobre kliničke prakse, što nemamo jedinstvenu bazu onkoloških podataka i što neadekvatno trošimo naše resurse. Vjerojatno bi mogli bolje.“



Liste čekanja su prisutne svuda u svijetu. Mislim da su javne nabavke daleko veći problem, kao korupcija, nedovoljno rješavanje pritužbi pacijenata i nedovoljno uključenje pacijenta u sustav.
Svaki pacijent u Hrvatskoj najviše će se požaliti na duge liste čekanja (za magnetsku rezonanciju i po 11 mjeseci). No, predsjednica Udruge za promicanje prava pacijenata, doktorica Đula Rušinović - Sunara, kaže da to i nije najveći problem hrvatskog zdravstva:

„Liste čekanja su prisutne svuda u svijetu. Mislim da su javne nabavke daleko veći problem, kao korupcija, nedovoljno rješavanje pritužbi pacijenata i nedovoljno uključenje pacijenta u sustav.“


Glavni tajnik Hrvatske lige za borbu protiv raka, primarijus Rudolf Tomek:

„Hrvatska, na žalost, još nije dostigla razinu zapadne Evrope, što se tiče tehničke opremljenosti i mogućnosti liječenja.“


Oporbeni saborski zastupnik i ugledni hematolog, doktor Mirando Mrsić, priznaje aktualnom ministru da je podigao novčane limite ulaganja u zdravstvo, ali, tvrdi Mrsić, bez temeljite reforme hrvatskog zdravstva i sustavne prevencije, ništa se neće promijeniti:

„Nije problem u novcima. Problem je u samoj organizaciji sustava. Naš sustav je skup, trom i koliko god novaca budemo sipali u sustav, sustav će ga progutati. Jedina prava stvar je da onkološki bolesnici, kao i drugi bolesnici u Hrvatskoj, imaju pravo na liječenje.“


Pravo na liječenje, ali i pravo na dostojanstvenu smrt. Ni toga u Hrvatskoj nema, kažu pacijenti i predstavnici udruga za zaštitu njihovih prava. Zgroženi su što palijativna medicina u Hrvatskoj gotovo i ne postoji i što je Hrvatska jedina u Europi koja nema nijednog hospicija. „Nema milosti za umiruće“, s gorčinom dodaje Ivana Delitis iz udruge „Za novi dan“:

„Ako ste sami, ako nemate nekoga, umrijeti ćete kao pas.“

Ivanina majka je imala tumor na mozgu, tri godine je bolovala, a zadnju godinu i pol je bila nepokretna i u cijelosti na kućnoj brizi svoje kćerke:

„U cijeloj toj priči ja sam bila nezaposlena, ali to je ispala sreća u cijeloj nesreći jer da nije bilo nekoga ko bi je njegovao, ne znam kako bi završila. Ovako je bar umrla dostojanstveno, u svome domu, njegovana, presvučena, čista.“


Za razliku do svih država bivše Jugoslavije, Hrvatska ni dan danas nema ni jedan hospicij, niti osmišljen sustav palijativne skrbi. Teško oboljele, kojima medicina više ne može pomoći, otpušta se iz bolnice i šalje kući na teret obitelji, ako uopće, kao Ivanina majka, spadaju u sretnike da im obitelj može pružiti zahtjevnu zdravstvenu i higijensku pomoć:

„Moja mama nije mogla niti govoriti. Morate znati ocijeniti da li je nešto boli i kada joj dati nešto protiv bolova.“


Malobrojni, kaže Sandra Karabatić iz udruge „Jedra“, mogu priuštiti skupe domove za starije i nemoćne, koji imaju stacionare, koji koštaju između 700 i 1.000 eura mjesečno:

„Jedna obitelj se nađe u mat pozicije jer ne zna kuda sa takvim pacijentom. Najgore je onome koji je bolestan.“
  • 16x9 Image

    Ljudmila Cvetković

    Radno iskustvo sticala u Asocijaciji nezavisnih elektronskih medija i Radiju B92. Na RSE radi kao novinar, uređuje i vodi dnevne informativne emisije.

Vaše mišljenje

Prikaži komentare

XS
SM
MD
LG